'Za Tita više nije bilo spasa, pa sam ga skinuo sa aparata...'

- Ni u šali se ne može reći da sam ga ja ubio. Deset minuta prije toga bio je mrtav. Nije mu bilo spasa. Ja sam ga skinuo sa aparata koji su ga držali na životu - kazao je svojedobno za Express dr. Predrag Lalević, član Titova liječničkog konzilija, kirurg i anesteziolog koji je punih 16 godina bio osobni Titov liječnik.

POGLEDAJTE VIDEO:

Tito je na respiratoru (umjetnom disanju) bio zadnjih 68 dana života. Hranu je dobivao infuzijom. Godinama poslije, u jednoj njemačkoj bolnici, Laleviću su prigovorili da je mrtvog čovjeka danima držao na respiratoru. 

- Mozak mu je bio živ i to je bilo medicinsko opravdanje zašto ga sve do tad nisam skinuo s respiratora - rekao je . No, to nije bio jedini razlog.

Počela je borba za vlast

- Državnom vrhu važan je ne samo svaki dan, već i svaki sat - kazao je Titovom liječniku Stane Dolenc, moćni šef policije i čovjek kojega su mnogi vidjeli kao Titova nasljednika.

U to vrijeme politička situacija bila je teška i komplicirana. Trajala je borba za vlast. Dolenc, jedan od najutjecajnijih ljudi u jugoslavenskoj politici tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina, u pozadini je stvarao atmosferu straha. Dok je Tito još bio na životu, proširio je glasine kako iz Bugarske, u tri kolone, ruski tenkovi izbijaju na bugarsko-jugoslavensku granicu.

'Uporno je odbijao amputaciju'

Kako je Tito reagirao kad je saznao da bi mu amputacija produžila život, Lalević kaže: 

- Čim smo stigli u Ljubljanu, otišli smo pravo u Klinički centar i napravili snimke arterija na lijevoj nozi, a zatim otišli na Brdo kod Kranja. Pošto je situacija na arterijama bila loša, predložili smo predsjedniku operaciju što je on odbio. Mi smo tada pozvali na konzultaciju profesore DeBakeya iz SAD-a i Knjazova iz Moskve. DeBakey je predložio operaciju, tj. amputaciju, a ako on ne pristane na to, ostavio nam je jednu protezu za premošćivanje krvnog suda, s malim izgledima na uspjeh. Kako je on uporno odbijao amputaciju, pokušali smo napraviti premošćenje protezom koju nam je ostavio DeBakey. Ova operacija, kao što se i očekivalo, nije uspjela, a on je i dalje odbijao amputaciju. Tek kad je vidio svoju potkoljenicu koja je bila plava s velikim plikovima na koži, rekao je ‘radite što treba’ - prisjetio je liječnik Lalević. 

Brzo su pripremili salu i napravili amputaciju noge znatno iznad koljena

- Operacija je protekla bez incidenata i on je počeo da prima posjete na intenzivnoj njezi. Posjetili su ga i sinovi Žarko i Miša. Već smo razmišljali o odlasku na Brdo kod Kranja kada su počele komplikacije. Najprije s bubrezima, a zatim i druge. Predsjednik je bio na respiratoru punih 68 dana. Predviđati koliko je još mogao da živi da je odmah urađena amputacija bila bi čista špekulacija. Tema smrti nikada nije spominjana u razgovorima, osim što je on, odbijajući operaciju rekao: ‘Ja dolje, pokazujući prstom na dolje, idem samo u jednom komadu’ - ispričao je Lalević te dodao kako se Tito često šalio sa članovima liječničkog konzilija i osobljem.

Posebna prehrana prije smrti

Tito je prije smrti jeo hranu za astronaute NASA-e, koju su mu dopremali iz Houstona. Jože Oseli, Titov batler, poznati slovenski kuhar, uz Tita je proveo posljednjih sedam godina njegova života. Za njegovu prehranu brinuo se sve do smrti.

- Teško nam je bilo gledati kako kopni. Bila je to velika tragedija. Mi smo bili uz njega do kraja. Pustili su nas da ga ispratimo kad su ga vozili na patologiju -  opisao nam je jednom prilikom posljednje Titove trenutke njegov kuhar i batler Jože Oseli (69).

Kaže kako Tito nije imao posebnih zahtjeva što se tiče hrane.

- Mi smo servirali različito meso, različite priloge, salate, sve je bilo na pladnju. Nismo mu nikad stavljali na tanjur. Samo je jednom odbio jelo. Donijeli smo puževe, a on je rekao: ‘O ne, ja baš ne bih jeo puževe.’ A sjećam se jedne anegdote kasnije kad su Jovanka i Tito već bili razdvojeni. Ona je bila na jednoj adresi, a on na drugoj. Bila je to neka večera izvan protokola. On je uzeo nešto malo i rekao konobaru: ‘Šaljite ovo Jovanki.’ Bio je vrlo pažljiv, To je znak da nije htio prekinuti s njom, iako su ga neki političari pritiskali - kaže slovenski kuhar koji se o Titovoj prehrani posebno brinuo pred smrt, kad je završio u bolnici u Ljubljani.

Nakon konzervi za astronaute prešao na infuziju

- Išao sam u bolnicu vidjeti gdje bi mogli spremati hranu, ali znate kako je to u bolnici - oni spremaju pet tisuća obroka. Izgleda kao da rade na traci. Kuhinja je bila već derutna, nisu ništa ulagali u nju. Četiri mjeseca vozili smo hranu s Brda kod Kranja u bolnicu. Mi smo brinuli za prehranu predsjednika i liječničkog konzilija. Moja supruga Metka je sve zapisivala. Ima i danas zapisano koliko je žlica pojeo za svaki obrok, jer se sve mjerilo u kalorijama. Kad nije više išla hrana, dobili smo hranu iz NASA-e iz Amerike, konzerve za astronaute. Hranili smo ga dokle god je mogao jesti, a zatim se prešlo na infuziju. Metka se brinula i za uređenje sobe, da bi se ugodno osjećao - prisjetio se Oseli posljednjih Titovih dana.

Posljednji put u životu Tito se obratio upravo svom batleru Oseliju. Bio se nakratko probudio iz kome. U sobi su bili i liječnik te medicinska sestra. Tito je pokušao izgovoriti pet-šest riječi, međutim nije govorio razgovijetno jer nije imao zubnu protezu. Nakon toga opet je pao u komu. Dva sata kasnije je umro.

Obitelj se do kraja nadala čudu

Već to posljednje ljeto često se žalio da se ne osjeća baš dobro, a i bio je nekako tiši nego prije. Nije ga veselilo putovanje na Kubu jer je smatrao da će mu to biti vrlo naporno... On je izrazito zabranio moje posjete u bolnici. Roditelji su mi to poslije objasnili da je jednostavno želio da ga pamtim onakvog kakav je bio... - ispričala je jednom prilikom Titova unuka Saša Broz.

- Pamtim samo da sam ga molila da mi s Kube donese lutku malog crnca i kako sam mu detaljno objašnjavala kako želim da lutka izgleda i što bi trebala imati odjeveno..

Obitelj se do kraja nadala čudu. U trenutku Titove smrti Saša je bila doma s majkom i bratom. 

- Nekoliko sati prije nego što je djed umro, po tatu je došlo službeno vozilo kojim je otišao u KB Ljubljanu. Kada je nekoliko sati kasnije zazvonio telefon, mama se javila i odmah počela plakati. Brat i ja smo znali zašto. Tata je bio silno žalostan, ali se dostojanstveno nosio s boli, kao uostalom i čitava obitelj - kazala je.

Na samom sprovodu, prisjeća se, bila je onemoćala i jedino čega se sjeća jest da je pala, a potom da se probudila u krevetu u rezidenciji nakon punih 48 sati sva osuta vodenim kozicama. No to je, ističe, u tom trenutku ostalo u drugom planu.