Za suprugom traga od 1991.: 'Odveli su ga na ispitivanje s kojeg se nikad nije vratio'

Zatvorili su nas u baraku na Veleprometu. Tu je već bilo mnogo ljudi. Neki četnik je mome mužu rekao da će ga odvesti na ispitivanje. Pored mene stajala je neka žena sa svojim mužem. Pitala sam ju je li i on bio na ispitivanju. Potvrdila je.

Pitala sam gdje ih to odvode i što pitaju, a ona kaže da ih odvode u vojarnu, pitaju za oružje, jesu li bili u obrani, gdje su im bili položaji. Rekla je da je najbolje da muž kaže istinu. Njen je rekao istinu pa su mu rekli da će za njih raditi neke poslove: tjerali su ga da sakuplja mrtvu stoku i zakapa je. Ostao je živ. Rekla sam mužu: ‘Reci da si imao pušku, ali da si branio svoju djecu, svoju kuću’. Ubrzo su ga odveli. Čovjek koji ga je odveo i danas živi u Vukovaru. Bio je četnik s oružjem. Gdje ga je odveo i kamo ga je predao, ne želi reći. Ali od tog dana, od tog trenutka, mom se suprugu gubi svaki trag. Što im je rekao u ispitivanju, je li uopće dospio do vojarne ili ne, nikad neću saznati, kaže Manda Patko (79) iz Vukovara, koja je u ratu izgubila supruga Stjepana Patka i nikad ga više nije našla.

NESTAO NAKON PADA PETRINJE Upao u četničku zasjedu: 'Mog su ujaka prebili pa tjerali da trči kroz šumu i na kraju pogubili'

Rat je za Mandu bio posebno mukotrpan jer je cijelo vrijeme napada na Vukovar provela u podrumu svoje kuće brinući se za bolesnu i teško pokretnu svekrvu. Nakon što su ih četnici istjerali iz podruma, zarobili i odveli na Velepromet, suprug je nestao, a ona je završila u logoru u Begejcima.

Živjeli su u podrumu

- Bili smo obični mali ljudi. Prije rata suprug je radio kao električar, a ja u Vuteksu. Imali smo dvije odrasle kćeri i unučicu, svoju kuću, auto, čamac kojim smo vikende provodili na Dunavu, mali vrt izvan grada gdje smo uzgajali prirodnu hranu. Sve se to počelo mijenjati već krajem 1989. godine, kad se počelo šuškati o ratu - prisjeća se Manda godina zajedničkog života sa Stjepanom.

Nakon masakra hrvatskih policajaca u Borovu Selu, Stjepan se prijavio u obranu grada u srpnju 1991. godine, kad su se počele po ulicama grada držati straže. Kao i većina, preko dana je išao raditi, preko noći dežurao na raznim punktovima. Nije imao nikakvo oružje.

- U Vuteksu sam radila do rujna 1991. godine i kad smo vidjeli da sve ide na gore, kćeri su inzistirale da svi odemo iz Vukovara. Stjepan je rekao da mi odemo, ali da on neće ostaviti svoje prijatelje, kuću, grad. Nisam ni ja htjela ostaviti njega pa sam rekla da ne idem. Kćeri su same izašle iz grada kukuruznim putem prema Vinkovcima. Mislila sam tad, imamo Fiću, pa ako baš situacija u gradu postane jako loša, otići ćemo i mi. Nakon nekoliko dana Vukovar je bio u okruženju i više nitko nije mogao izaći - priča Manda, koja je od tog trenutka u Vukovaru živjela isključivo u podrumu. Po sedam dana nije izlazila iz podruma. Nedostajalo je hrane, a i vode je bilo sve manje. Snalazila se je kako je znala, po kućama ljudi koji su bili kod nje u podrumu skupljala krumpir i brašno kako bi pripremila neki obrok. Ložili su vatru u podrumu da ispeku lepinje ili naprave juhu.

Nosila nepokretnu svekrvu

- Suprug je povremeno dolazio k nama u podrum da nam kaže što se događa u gradu, tko je poginuo. Nije bio na prvoj liniji obrane, nego na punktovima u gradu. No tad se cijeli grad činio kao prva linija. Pucalo se danonoćno - pripovijedala je.

Ujutro 8. 11. 1991. četnici su ušli u dio grada u kojemu su oni živjeli. Vojska JNA potpomognuta domaćim teritorijalcima, četnicima iz Srbije, išla je od kuće do kuće, pretresali sve i tjerali ljude iz podruma. Preko dvorišta su došli k njima. Probili su zid kuće s kojom su bili spojeni.

MUŽA TRAŽI 29 GODINA Četnici su joj odveli supruga: Ne bojim se umrijeti, znam da me gore čekaju muž Petar i moj sin

- Kad su nas zarobili, dugo su se zadržali kod nas u kući, pitali su čija je, tko tu živi, koliko ljudi ima, gdje nam je oružje. Potjerali su nas van. Na leđa sam stavila nepokretnu svekrvu te u trenirci i cipelama izašla na hladnoću.

Suprugu htjeli rezati prste

U dvorištu su muža skinuli, tražili pištolj, maltretirali ga. Kad nisu ništa našli, htjeli su mu rezati prste. Kad nisu ni to napravili, odvezli su nas u školu blizu naše kuće. Tu nas je preuzeo neki Srbin iz Valjeva, uzeo je moju ručnu torbu i sve naše dokumente, tražio da stavimo ruke na stol i uperio pušku u nas. Htio nas je ubiti, ali onda je naišao oficir JNA i naredio da nas odvezu na Velepromet - priča Manda.

Nakon što su Stjepana odveli na ispitivanje s kojega ga nikad nisu vratili, Manda je u baraci na Veleprometu provela dva dana. Bila je tu i njena svekrva. Potom su ih sve strpali u autobus i preko Negoslavaca, sporednim cestama, vozili u Srbiju. Preživjela je torturu logora i nakon godina izbjeglištva vratila se u Vukovar.

Postala je predsjednica Udruge obitelji nestalih i brine o svima njima. Sve je ove godine preživjela, kaže, samo zato što se posvetila kćerima i unucima kojih ima sedmero. Ona im je i djed i baka.

Miran i lijep život u Vukovaru prekinuo je rat

Prije rata suprug je radio kao električar, a ja u Vuteksu. Imali smo dvije odrasle kćeri i unučicu, svoju kuću, auto, čamac kojim smo vikende provodili na Dunavu, mali vrt izvan grada gdje smo uzgajali prirodnu hranu. Sve se to počelo mijenjati već krajem 1989. godine, kad se počelo šuškati o ratu, prisjeća se Manda zajedničkog života sa Stjepanom.