Za strašni zločin u Voćinu nitko do danas nije odgovarao: 'Ubili su 47 civila, mlatili ih lancima'

Prije 30 godina, na današnji dan, srpske postrojbe počinile su strašan ratni zločin u Voćinu, mjestu kraj Slatine. Prije samog povlačenja "Beli orlovi" i "četnici" ubili su 47 civila, a za nekim žrtvama se i danas traga. Gotovo da nije bilo kuće u kojoj nije pronađeno tijelo ili koja nije bila razorena. 

O strašnom zločinu za koji ni nakon 30 godina nitko nije odgovarao, svjedočio je i prof. dr. Dušan Zečević, poznati hrvatski stručnjak za sudsku medicinu i kriminalistiku i bivši predstojnik Zavoda za sudsku medicinu.

- Bilo je onih koji su bili malo više maltretirani. Jedan kao da je bio mlaćen s lancem, na njegovoj koži je bio otisak krvnih podlijeva u obliku 'zmije' - rekao je Zečević.

Nije bilo problema s identifikacijom tijela, a sve je obavljeno u Slatini jer tad se još uvijek nije moglo doći do Voćina. Žrtve su uz sebe imale i dokumentaciju, a prepoznavale su ih i njihove obitelji. 

Nije se radilo o masovnoj grobnici poput Ovčare, tijela su bila na površini, što im je olakšalo identifikaciju, dodao je.

- Nitko od nas nije mogao doći do Voćina te smo identifikaciju obavili u jednoj dvorani u Slatini. Sjećam se da smo dobili obavijest i ondje smo otišli malim autobusom. Ondje smo i noćili, a stigli smo za vrijeme pomrčine i uzbune. Imali smo sreće jer je te večeri bilo svjetla pa smo lakše sve to obavili, a već sutradan nije bilo struje - rekao je.

Manji broj Hrvata spasili lokalni Srbi

Nakon Drugog svjetskog rata došlo je do kolonizacije srpskog stanovništva s prostora Bosne u Voćin, ostalo je tek 10 posto hrvatskog stanovništva u Voćinu, ali i okolnim selima.

- U kolovozu je izbila pobuna u zapadnoj Slavoniji, tamošnja policijska ispostava je stala na stranu pobunjenika i okolna sela su se našla odsječenima od okupiranog teritorija. Ta linija bojišta je bila stabilizirana na prilazima s Podravske Slatine do prosinca, tada je došlo do operacije Hrvatske vojske i u trenutku kada je razbijena srpska linija obrane prema Slatini, došlo je do evakuacije srpskog stanovništva s tog prostora - rekao je dr. sc. Jakša Raguž, djelatnik Hrvatskog instituta za povijest, Odjel za suvremenu povijest. 

- U noći s 12. na 13. prosinca za vrijeme evakuacije, pripadnici uglavnom paravojnih postrojbi Srbije, dragovoljački postrojbi koji su bili četnički, izvršili su pokolj velikog dijela hrvatskog stanovništva koje je ostalo u samom Voćinu i okolnim selima - govori Raguž.

Mlade muškarce prvo su koristili kao radnu snagu za kopanje rovova, a nakon toga su ih poubijali. 

Raguž govori kako je jedan dio ljudi uspio preživjeti tako što je pobjegao u šumu, a jedan manji broj Hrvata su zaštitili i lokalni Srbi, skrivali su ih po prikolicama traktora u kojima su bježali, pa su s njima završili u Bosni. Oni koji su ostali u mjestu su ubijeni. 

Crkva je 'preživjela' tursku okupaciju, ali ne i 1991.

Crkva Majke Božje u Voćinu sagrađena je u 15. stoljeću. 'Preživjela' je i tursku okupaciju, ali u noći 13. na 14. prosinca 1991. godine srpske vojne postrojbe razorile su voćinsku crkvu do temelja, te je i ona pretrpjela tešku sudbinu okrutno poubijanih ljudi.

- Korištena je za vrijeme okupacije kao skladište eksploziva i u trenutku napuštanja je dignuta u zrak. Aktivirano je to skladište eksploziva koje je bilo u samoj crkvi koje je razorilo središnje mjesto - rekao je Raguž. 

Kada su hrvatske snage ušle u Voćin i okolna sela, našli su masakrirano stanovništvo po kućama, podrumima i ulicama. 

- Utvrđeno je da je u 13 mjesta u Republici Hrvatskoj izvršen genocid, znači dokazano je, a jedno od tih 13 mjesta je i Voćin. No, tužba je pala jer se nije dokazala namjera izvršenja genocida - pojašnjava Raguž te se prisjeća kako je Voćin posjetio 1993. a tad je to mjesto izgledalo "kao mala Hirošima".

Ni za ovaj zločin nitko nije odgovarao, do danas niti jedna osoba nije pravomoćno osuđena niti je kažnjena za zločin.

Zločinci nisu štedjeli nikoga, pa tako ni Srbina koji je pokušao zaštiti svoje susjede. Njegovo tijelo je pronađeno među ubijenim Hrvatima.

"Svi sve znamo, a ništa se ne želi pokrenuti"

Zdravko Volf u lipnju 1991. posljednji put je vidio svog brata Antuna Volfa, kojeg su ubili na mjestu gdje se nalazila policijska stanica koju su zauzeli pobunjeni Srbi. Njegovo tijelo odvezeno je negdje, a ni danas se ne zna gdje. Prošlo je mnogo vremena, a nade za pronalazak su sve manje.

- Nema se namjere dalje istraživati i tražiti, ne samo po pitanju izručenja nego i optužnice protiv zločinaca. Umjesto toga proganja se nas koji smo rekli nešto protiv DORH-a - govori Zdravko Volf.

Iako zna tko mu je ubio brata, tijekom trideset godina ništa se nije promijenilo, a boji se da će tako i ostati.

- Što se tiče našeg DORH-a to neće biti za tisuću godina, nema šanse da će oni što podići jer to ne žele. Iako imamo saznanja više nego što su imali prije i konkretnih, ali ne vrijedi, nemaš se kome obratiti, nitko to ne želi, politika se tu umiješala i tako da sve ostaje na istom i sve su manje šanse da će se išta pokrenuti, barem koliko ja vidim situaciju, možda sam u krivu - govori Volf.

Nakon toliko godina i svjedoka je svakim danom sve manje. 

- Tako je od Vukovara pa sve do Škabrnje. Svi sve znamo, a ništa se ne želi pokrenuti - zaključuje Volf.

"Lovačkim puškama smo se pokušali obraniti"

Predsjednik Veterana i zarobljenik za vrijeme okupacije, Darko Božičković rođen je u Voćinu, a ondje je i dočekao rat. Tada je u Voćinu bilo oko 400 Hrvata, dok je bilo preko tisuću Srba, a okolna sela su bila srpska.

- 18. kolovoza smo okupirani i nas 20-ak lovačkim puškama smo pokušali se obraniti, kad smo vidjeli da je njih 300 s najsuvremenijim oružanjem i da nas napadaju, povukli smo se u kuće i donijeli odluku da pucamo samo ako ulaze u kuće i ubijaju nas. Ta odluka nas je tog trenutka spasila jer inače bi nas masakrirali odmah- rekao je Božičković.

- Oni su skupili sve Hrvate, tu su nam rekli jednu bitnu stvar, a to je da od danas su oni vlast i njih se za sve pita i njima sve odgovaramo. U toj četveromjesečnoj okupaciji ubili su preko 10-ak ljudi, za dva mladića ne znamo ni danas gdje se nalaze. Radno sposobne ljude su potjerali u nekakve radne obveze i na tim radnim obvezama našu najmlađu žrtvu Gorana Salaća i još tri mladića od 30-ak godina su ubili - dodao je sadašnji predsjednik Veterana i zarobljenik za vrijeme okupacije.

"Preživjeli žele svoju odgovornost prenijeti na poginule komandante"

Prisjetio se i kada su Hrvatske vojno redarstvene snage provodile operaciju Papuk '91.

- Tu smo ulaskom u Voćin zatekli braću, sestre, prijatelje i roditelje izmasakrirane po kućama podrumima i ulicama. To je jedan od najdokumentiranijih zločina u Hrvatskoj. Svaka žrtva je zatečena na mjestu, imaju fotografije, a izvršen je i očevid zajedno sa pripadnicima međunarodnih snaga. Organizirano su sva tijela prevezena u Slatinu, gdje je izvršena masovna sahrana - govori Božičković koji je neko vrijeme proveo u logoru te dodaje kako su njemu u Voćinu ubili ujaka, ujnu, tri bratića i nekoliko prijatelja. 

-Kad kažemo "Voćin - zločin za koji nitko nije odgovarao", nažalost smo rekli istinu jer za zločine u samom Voćinu nije nitko odgovarao. Vodi se kazneni postupak u Zagrebu, stalo je na tome da se prikupljaju razgovori s počiniteljima, njihovim komandantima. Neki od njih su poginuli ili preminuli nakon nekoliko godina. Dok preživjeli žele svoju odgovornost prenijeti na te poginule komandante i tako se pokušavaju izvući - zaključuje Božičković.