YU-Mex fenomen: Zbog njih je sombrero bio glavni hit...

Nakon antologijskih izdanja “101 dalmatinska“ s kojima je prikazao zlatne godine dalmatinske pisme, neumorni Jugotonov arhivar Siniša Škarica prošlog ljeta je rasvijetlio jedan pomalo zaboravljeni fenomen domaće estrade. U izlogu Croatia Recordsa osvanuo je njegov četverodijelni box set “101 meksikanska”, najopširniji podsjetnik na enormnu popularnost Yu-Mexa od ranih pedesetih do konca šezdesetih godina. U to doba su najprije Jugoton, a zatim PGP RTB i Diskos objavili na stotine više ili manje uspješnih prepjeva popularnih songova iz meksičkih filmova. Na vrhu tog nepreglednog popisa nalazila se famozna pjesma “Mama Huanita (Jedan dan života)“ koju su u različitim prepjevima obradili Predrag Cune Gojković, Ivo Robić, Ivica Šerfezi, Mišo Kovač, Pro Arte i dvije najveće zvijezde Yu-Mexa, Beograđanin Slavko Perović i Nikšićanin Nikola Karović. 

Sve je zakuhao komunistički moćnik Moša Pijade

Kad se njihovim zlatnim i platinastim tiražama pridodaju izvedbe anonimnih zabavljača po hotelskim terasama, svadbama, rođendanima i pučkim veselicama, ispada da je “Mama Huanita” u ovim krajevima ostavila puno dublji trag od “Satisfaction” ili “Smoke On the Water”. Sve je zakuhao jugoslavenski komunistički moćnik Moša Pijade poslije rezolucije Informbiroa. Iz ovdašnjih kino dvorana tada su naglo iščezli ruski filmovi. Američki su za režim bili još opasniji pa je Moša preporučio da se rupa u ponudi zatvori uvozom iz Meksika. Gotovo netaknut Drugim svjetskim ratom Meksiko je tijekom četrdesetih bilježio veliki ekonomski rast koji je bio podloga za razvoj živahne nacionalne kinematografije, u velikoj mjeri inspirirane Hollywoodom, ali upadljivo obojene lokalnim koloritom . Iz rustikalnog svijeta marijačija, pončosa i sombrera izronili su filmski junaci beskrajno odani ženama, alkoholu i revoluciji. Ideologija tih revolucionara okupljenih oko Emiliana Zapate i Pancha Ville bila je pomalo nejasna, no na ekranu se jasno vidjela njihova klasna borba. Prikazani kao zaštitnici potlačenih seljaka, do posljednjeg daha suprotstavljeni gramzivim veleposjednicima, potpuno su odgovarali komunističkoj propagandi koja još nije bila spremna za vlastitu proizvodnju partizanskih filmova. Početkom pedesetih iz Meksika je stigao film Emilia Fernandeza “Jedan dan života”. Strogo kontroliranu jugoslavensku granicu s njim je prešla i “Mama Huanita”, prigodna filmska adaptacija tradicionalne rođendanske pjesme “Las mananitas”. Fernandez je bio vodeći meksički redatelj tog vremena, svjetski poznat kao prvi poslijeratni dobitnik Zlatne palme u Cannesu s filmom “Maria Candelaria”. U njegovoj biografiji naći ćete zanimljivih podataka o tome kako je nakon burne revolucionarne mladosti dospio na robiju pa je pobjegao u Hollywood gdje je pozirao kao model za kipić Oscar, ali nećete pročitati baš ništa o filmu “Jedan dan života” iz 1950. godine. Nakon osvajanja Zlatne palme Fernandez je režirao po tri filma godišnje i nizao uspjehe osobito na španjolskom govornom području, međutim “Jedan dan života“ je daleko najbolje prošao u Jugoslaviji.

Meksikanski melos trajno je upisan u ovdašnju kolektivnu memoriju 

U zagrebačkim kinematografima prikazivan je čak 284 dana. Za par godina srušio je sve rekorde gledanosti, a “Mama Huanita” i meksikanski melos trajno su upisani u ovdašnju kolektivnu memoriju. Popularnost pjesama iz meksičkih filmova ubrzo se prelila u radijski eter kroz interpretacije na priučenom španjolskom i mnoštvo lokalnih prepjeva. Od 1953. u tome je prednjačio trio Dragana Tomljanovića, a zatim su na scenu stupili riječki trio TiViDi i Meksikanski orkestar Nikice Kalogjere. TiViDi se afirmirao obradama “Mama Huanita2, “Četiri staze”, “Aj, Halisko” i “Vedro nebo” (Cielito Lindo), dok je Nikica Kalogjera komponirao “Sombrero”, vjerojatno prvu domaću autorsku pjesmu u meksikanskom stilu. Moša Pijade umro je 1957. i nije mogao vidjeti što je sve donijela njegova promeksička direktiva. Produkcija Yu-Mexa proširila se do neslućenih razmjera pa su u nju istodobno ulazili renomirani pjevači šlagera poput Ive Robića i na drugoj strani neki živopisni tipovi poput Ljubomira Milića, lidera ansambla Paloma.

Nikola Karović bio je omiljeni Titov zabavljač

Milić se u jednakoj mjeri proslavio imidžom pravog marijačija s golemim sombrerom i tankim brkovima, kao i hit singlovima “Razvod braka/Balada o tužnom životu”, “Ljubimac žena” i “Kad je volim neka patim”. S meksikanskim repertoarom počela je i karijera budućeg beogradskog doajena narodne muzike Predraga Cuneta Gojkovića, no tijekom šezdesetih godina su sve konkurente zasjenili Nikola Karović i Slavko Perović. Vokalni solist Umjetničkog ansambla JNA Nikola Karović bio je omiljeni Titov zabavljač i poslije se hvalio kako ga je Broz pratio na klaviru dok je pjevao njegovu najdražu pjesmu “Malaguena”. Pjevao je i na dočeku meksičkog predsjednika Adolfa Lopeza Meteosa. Slavko Perović debitirao je kao tridesetogodišnjak i u razdoblju od 1963. do 1969. izbacio petnaestak ultimativnih hitova s tiražama do 300 000 primjeraka, među kojima su bili “Čaša gorkih suza”, “Pesma majci”, “Divna Guadalajara”, “Pesma karabina”, “Kad čuješ trubu“, “Moj Meksiko” i zauvijek nenadmašna interpretacija “Mame Huanite”.

Poslije se YU-Mex utopio u produkciju domaće zabavne glazbe i poslužio kao inspiracija za neke od najvećih hitova Đorđa Novkovića. Fascinacija meksikanskim melosom ipak nije bila do kraja potrošena. To su u osamdesetima pokazali Tomislav Ivčić i Mladen Grdović pod imenom Duo Pegla s velikim hitom “Mi imamos mnogos problemos” i na potpuno drukčiji način Krešo Blažević u novovalnom klasiku Animatora “Ljeto nam se vratilo”. U novije vrijeme su u Meksiko najčešće zalazili Gustafi, a čak je i Ljubomir Milić dobio vjerne sljedbenike u Los Caballerosima. Sve zbog Mame Huanite, koja će vas možda i ovog ljeta dočekati na nekoj jadranskoj hotelskoj terasi!

>>> Više pročitajte u 24sataExpressu uz koji na dar dobivate loptu za plažu