Vučićev izazov: Reforme se mogu ostvariti i na Balkanu

Srpski premijer Vučić predstavio je 14. rujna reformske mjere koje,  koncipirane praktičnim umom, kao posve realan i realistički politički plan, imaju gotovo historijske reperkusije. Pokazuje, naime da je i na Balkanu moguće dobiti popularnu podršku za restrukturiranje propale ekonomije državnog socijalizma, prenosi portal Žurnalisti.com.

Objasnio je da Srbija, na putu u Europu, ostaje u dobrim odnosima s Rusijom, kojoj neće uvoditi sankcije, jer se to ne isplati, dok osim europskih nastoji privući i kineske investitore pa premijer Li Kequiang dolazi u Beograd na veliku regionalnu konferenciju krajem godine. Znači – politički balans, nikakve geostarteške vizije i fantazme, povijesna prijateljstva i iracionalne srpske geostrateške kafanske zavjere nego neutralnost na vanjskom planu, koja će omogućiti totalni angažman na domaćem.

Srbija, dakle, pristupa reformama. Provodit će, najavio je nastupivši na televiziji, “tvrde” mjere ekonomske restrikcije koje traže MMF i Svjetska banka, ali u minimalnom opsegu, što je već omogućilo smanjenje kreditnih kamata za tri puta, jer se odjednom stvara poslovni ambijent atraktivan za investitore – zemlja koja ne srlja u propast, nego ima stabilne i povoljne fiskalne parametre, može računati na investicije kad ih agresivno priziva nudeći ”još dinar više nego što možete dobiti najpovoljnije bilo gdje drugdje u regiji”… Greenfield-investicije, svjež kapital, tu je ključ, a ne u uštedama i državnim investicijama, presipanju iz šupljeg u prazno, kao u Hrvatskoj gdje se infrastruktura gradi na dug koji se neće nikad neće vratiti pa će se ceste i sve ostalo morati prodati po cijenama tri put nižim od uloženih svota, tek da se očuva elementarna likvidnost.

No, najvažnije – Vučić je najavio rat javnom sektoru i državnim poduzećima. Cilj je da zapošljavanje u privatnom sektoru postane unosnije nego ono u državnoj službi, gdje su plaće sada prosječno dva puta veće. Gubitak oko 300.000 izgubljenih radnih mjesta pretrpio je isključivo privatni sektor, dok su prihodi državnih namještenika istodobno rasli! To su podaci koji kao da su prepisani iz bilance hrvatskog kriznog petodogišta od 2008. Najzanimljivije – Vučić je rekao da nesposobne kretene koji se nalaze na čelu državnih firmi neće mijenjati pa onda čekati da ta nova administracija pokaže isti stupanj nesposobnosti (i još ga kompromitiraju kao privrženici njegove vlastite, vladajuće stranke), nego da će ih sve redom smjenjivati, bez obzira na stranačku afilijaciju, ako do kraja godine ne uplate 150 milijuna eura u državni budžet. ”Ovi koji su se sad prijavili na natječaje”, rekao je voditeljici tv-emisije ”Oko” na RTS-u gdje je govorio o planu pružajući joj neki papir, ”ne izgledaju ništa bolje od onih prošlih… Jedan čak nije prošao psihološki test!” To znači da u Srbiji imaju neki psihološki test kojem podvrgavaju kandidate za državnu službu. Kad bismo se nekako domogli toga znanstvenog instrumenta, mogli bismo njime razmontirati dobar dio sadašnje hrvatske vlade. No, problemi nisu, naravno, kadrovski, riječ je o temeljnim mračnim svojstvima balkanskog društva.

Reforma će promijeniti odnos snaga i političku dinamiku u regiji

Državni socijalizam još živi u svim zemljama Bivše. No, Vučićevo obećanje, nacrt reforme, od koje on više ne može odustati, postaje fundamentalna činjenica koja će zauvijek promijeniti odnos snaga i političku dinamiku u regiji. Što, vi drugi kažete da ne možete, jer narod neće? Primitivan je i zaostao, a u sadašnje stanje doveli su ga vaši prethodnici, pa se ništa ne može učiniti da se prilike još ne pogoršaju? Ma nemojte, a Srbija? Ako se i ondje može, poslije Miloševića, Tita, Karađorđevića i tri-četiri što svjetska, što balkanska rata i ovog posljednjeg, repriznog, u kojem kao da je cijela zlosretna povijest balkanskog dvadesetog stoljeća promarširala unatrag – ako se i ondje nešto može, dajte Hrvati i Slovenci, prestanite s izmotavanjem i priznajte da s vama upravljaju nesposobni političari i klijentelističke stranke. Pa sad ili ćete svi, ovim istim putem iz kaljuže, ili ćete se u njoj još jednom pokušati udaviti… A MMF vam nije Unprofor koji će vas vaditi iz dreka, nego morate sami. Kao što je rekao najveći novinar svih vremena, Benjamin Franklin: ”Bog pomaže onome tko sam sebi pomaže!”

Kao cjelina, Bivša više ne postoji, bez obzira na privlačnost jezične i kulturne srodnosti u ”jugosferi”, a ono jedino što je zbiljski i dubinski još ujedinjuje jest zaostajanje, rezultat ekonomske i društvene kataklizme, te fatalizam koji je iz toga proistekao. Mi smo, tobože, nepopravljivi, i s tim se ponosimo. Demokracija? Možda. Kapitalizam? Nipošto.

Balkan je opet crna europska rupa

Raspad Jugoslavije dogodio se samo na političkom planu, a posvuda su nereformirane elite zadržale presudan utjecaj na vođenje privrede, s tim što su isturile eksponente preko kojih je obavljena lažna privatizacija. Oligarsi-monopolisti i dalje su funkcionirali uz punu suspenziju tržišta, u dosluhu s političkim vrhom i u koordinaciji s organima državne i lokalne vlasti. Pritom se vlast mijenjala, da bi sustav ostao, i to podjednako čvrst. Rezultat? Sve ekonomije bivše Jugoslavije – to je danas ukupno sedam manje ili više priznatih, donekle uspješnih ili neuspješnih država – zajedno proizvode koliko i Rumunjska, koja ima isti broj stanovnika. Odnosno – prevedeno na našili, što bi rekao Đoni B. Štulić – Rumunji su nas dostigli, a Slovaci, Česi i Poljaci daleko pretekli. Balkan je opet europska crna rupa kao na početku predzadnjeg stoljeća. Je li to zato što su ljudi ovdje idioti? Možda bi se moglo i tako reći uzme li se u obzir koliku podršku uživaju elite i ideje koje su tu zemlju i te zemlje dovele u sadašnje stanje.

Čak i sad očituju se dvije dominantne tendencije – reakcionarna, etatistička te liberalna, s tim da, začudo i potpuno neočekivanu, tu nije riječ o latentnom sukobu etatističkih ”nacionalista” i liberalnih ”demokrata”, nego naprotiv. Antireformisti, konzervativci koji se žestoko suprotstavljaju ”neoliberalnom” kapitalizmu, u stvari, kapitalizmu kao takvom, svjetonazorno su bliži europskim građanskim liberalnim vrijednostima (osim u ekonomiji), to su ljevičari, postkomunisti, novoliberali ili lokalni antiglobalisti, dok su ovi drugi manje ili više transformirani ”moderni nacionalisti”, koji su odustali od projekta supremacije te prirodno prihvaćaju koncept slobodnog tržišta. Ukratko, na sceni su ”reformirani komunisti” i ”reformirani nacionalisti”. Komunjare mogu od svega odustati osim od direktivne ekonomije i državnog korporativizma, jer su poslije toga mrtvi… U Rusiji su čak podnijeli da se iznova uspostavi neka inačica staljinizma s ljudskim likom, samo da se ne dira u državnu ekonomiju. Kad su Jeljcin, Čubajs i čopor njegovih kradljivih lemura, naime, otišli predaleko u uvođenju kapitalizma, prizvana je opet čvrsta ruka koja je ubrzo stvari dovele na svoje mjesto. Reformizam? Da, ali autokratski. Mogu ruske kompanije kotirati i poslovati po pravilima Londonske burze, ali hvatište sile uvijek mora biti u Kremlju. Jaka država jednako je jak državni sektor. Pod Jeljcinom, zahrđale su sve atomske podmornice…

”Reformirani komunisti” na Balkanu su se reprofilirali kao  transdemokratsko političko usmjerenje koja okuplja aktiviste na platformi borbe za ljudske i osobne slobode te participativne forme izravne ”narodne demokracije”, za referendumsko odlučivanje o složenim političkim pitanjima, dok se, istodobno, krajnje konzervativno izjašnjavaju za očuvanje državnog vlasništva nad ”sredstvima za proizvodnju”. Ona se proglašavaju ”javnim”, odnosno ”društvenim” dobrom, što je izvorno izum samoupravljačke komunističke ekonomske misli, koja se primjenjivala s osloncem na političku diktaturu. Jer, difuzno, samoupravljačko, društveno ili javno vlasništvo s kojim se zaista upravlja ”demokratski”, nezamislivo je. Bez  posredstva državnih mehanizama, imenovanja ”nezavisnih” upravnih tijela preko parlamenta ili od predsjedničke administracije, vodilo bi, naravno, u kaos, i nigdje nešto tako nije iskušano u praksi, osim u kratkoj lenjinskoj fazi komunističke revolucije, u Maovoj kulturnoj revoluciji i, nešto šire, kod druga Pol Pota, koji se napojio mudrošću sa samog izvora – sudjelovao je na radnim akcijama u Jugoslaviji. ”Killing Fields” u Kambodži bili su posljedica omladinskog zanosa, egalitarizma i revolucionarnog spontaniteta koje je prvi put tu vidio. Naravno, ne treba preuveličavati ulogu ličnosti u historiji. Pol Pot, iako je bio kampućijski ”drug broj jedan”, zapravo je funkcionirao kao marioneta ”druga broj dva”, Henga Samrina, koji je upravljao kambodžanskom Udbom. Uvijek to tako nekako ide… Iza svakog  vizionara koji nudi nove horizonte neslućene slobode, smiješe se pripadnici tajne službe.

Bratušek započela reforme u Sloveniji

U Sloveniji, nedavnim je izborom jednog anonimnog suca bez političke prošlosti i budućnosti te lišenog bilo kakvog programskog, političkog identiteta, završeno ”glajhšaltovanje”, izlazak iz liberalne reformske faze. Reforme je uspješno započela premijerka Alenka Bratušek i odmah dinamizirala nacionalnu ekonomiju, koja je počela pokazivati znake oporavka. Ali, ona nije imala vlastitu, nego ”posuđenu” političku snagu. Vlast su joj privremeno prepustili ljudi iz neproničnih krugova slovenske tradicionalne ljevice, jer su bili potrebni kratkoročni rezultati – u Bruxellesu počeli su divljati oko stanja slovenskog budžeta i prijetili im slanjem Trojke, prinudnom upravom. No, kako se ti moćni ljudi iz pozadine, povezani s nacionalnom inteligencijom koja je isključivo lijeve polarizacije, protive ”rasprodaji nacionalnog bogatstva”, smijenili su je i nastavili po starom. Poslovično ”nacionalno  bogatstvo”, ako nije riječ o golim resursima, nego o poduzećima dugo zlorabljenim u državnom vlasništvu, u međuvremenu se ondje i posvuda u Bivšoj pretvorilo u nulu ili u divovski minus, i svakom tom bivšem socijalističkom gigantu, moraš nalijepiti sto milijuna eura na čelo da ga možeš bilo kome utrapiti. Pa ipak, klijentelističke mreže, ne mire se s privatizacijom i deetatizacijom. Da, možda će firma bolje poslovati ako je uzmu, primjerice, neki dobri stranci, možda će donositi puno više poreza u budžet nego što će koštati socijalna zaštita radnika otpuštenih prilikom racionalizacije – ali gdje smo onda tu mi? Nećemo moći voziti službene passate, te ići na službena putovanja s mladim sekretaricima u lubutankama… A onda egzistencija u ovim našim malim otužnim mjestancima i selima, postane nepodnošljiva. Ako još jednom čujem pojanje okteta i zvuke citre, mislim da ću skrenuti pameću i pridružiti se klubovima pasatista koji, odjeveni i nove, tek skrojene partizanske uniforme, vikendom jure u starim džipovima po goricama, glumeći velike bitke iz prošlosti, poput američkih afikcionada povijesti iz razdoblja njihova građanskog rata…  Stoga klijentelisti stvaraju stranke koje se bave interpretacijom ”povijesne misije” i ”nacionalnih interesa” neuspjelih država propalih nacija. Nevjerojatno je koliko se luzera može okupiti na takvim programima. Mladi, vitalni, sposobni – oni tada naprosto ”glasuju nogama”, odu bilo kamo drugamo, jer znaju da neće imati šanse u podržavljenim ekonomskim institucijama, u kojima kleptokrati upravljaju kruhoborcima.

U Sloveniji je demokratska transformacija provođena hašekovskom metodom ”umjerenog napretka u okvirima zakona” započela hapšenjem Janše i drugova, koji su se javno deklarirali protiv JNA i domaćeg, umjerenog komunizma Milana Kučana. Janša je tada osuđen na godinu i pol i zatvoren, a njegov kolega Igor Bavčar osnovao je 1989. Odbor za varstvo človekovih pravic koji se za nj zauzima, a postao je institucionalni temelj potonje slovenske demokracije. Fast Forward 25 godina kasnije – Janez Janša nalazi se opet u zatvoru, osuđen na dvije godine, a Igor Bavčar upravo je osuđen na sedam. Kučan je i dalje ondje gdje je i bio – centar moći u pozadini. Protagonisti se nisu promijenili, nego inkriminacije, a i ljudi se promijene poslije četvrt stoljeća, jedino se nije promijenio karakter slovenskog korporativizma – ondje je gotovo sve isto kad kad je drug Kardelj cijelu shemu prepisao od talijanskih fašista. Učenik moskovskog KUNMZ-a, koji je išao na školsku praksu u kolektivizaciju na Kavkaz, on je osim ruskog znao samo talijanski, a sve ono što je uočio kao prednosti Mussolinijeva ”delegatskog sistema”, unio je zatim u svoje jugoslavenske nacrte.

Prijelomni događaj sudbonosnih razmjera

U Hrvatskoj, socijaldemokratska Vlada Zorana Milanovića došla je na vlast u koaliciji s narodnjačkim etatistima Ratka Čačića. I Ratko je za kapitalizam, ali intervencionistički, što možda ne bi bilo loše u općem okviru liberalne ekonomije, ali u realnom, dirigističkom, gdje 67% posto brutto domaćeg proizvoda stvaraju firme u državnom (javnom) vlasništvu – podatak koji Milanović, provjerio sam, ne zna – ne može se u toj interesnoj mreži stvoriti nikakva zdrava, poduzetnička, razvojna ekonomija. Usprkos svemu, izvoz hrvatskih poduzeća raste, jer se svugdje nešto može i protiv struje, osim u Hrvatskoj, a svi koji izvoze su privatnici, koje ne možeš zaustaviti, ako ih ne zatučeš… Budući da je odustao od reforme, zaključivši da je to riskantan put nepoznatim stazama za koje njihovi planinari nisu spremni, esdepeovski postkomunistički mladi vođa vrati se najranijim inspiracijama svoje stranke – bit će, naprosto, sindikalna politička centrala državnih službenika. Neka svi ostali propadnu. No, kako to nije dovoljno za održanje vlasti, podigli su jedan paralelni, tzv. ekofeministički politički pokret koji se sastoji od razočaranih komunjara i mladih bedaka, koje je privukla propaganda o legalizaciji indijske konoplje. Milanovićevi postkomunisti i ti zeleni kriptokomunisti gotičarke s gradske periferije po imenu Mirela Holy, nisu sposobni koordinirati pothvat osvajanja vlasti, pa su utekli pomoći svog vrhovnog pokrovitelja, predsjednika Josipovića. On je ceremonijalni šef države, ali ima velike ambicije. Stoga je pokrenuo promjenu Ustava koje bi mu dale tuđmanovske, ako ne i putinovske ovlasti, jer bi stajao iznad Ustavnog suda. Dakle, ako ljevica mora izgubiti parlamentarnu vlast jer nije uspjela provesti reforme, mogla bi pokušati plebiscitarno promijeniti Ustav, pa oduzeti protivniku pobjednički plijen. Tri različite grupacije ljevice tako bi kolektivno očuvale vlast bez gnjavaže demokratske procedure, a kako bi se riješili parlamentarizma, ne bi im više trebao ni vulgarni ”neoliberalni” kapitalizam, nego bi se živjelo u sretnom utopijskom društvu u kojem cvjetaju neprofitne udruge. Što se tiče Europe, od nje su ionako odustali dva dana prije ulaska u Europsku uniju kad su odbili izručiti šefa domaće Udbe, Josipa Perkovića, zbog ubojstva u Münchenu i tako pokazali prezir prema temeljnim vrijednostima europske pravne stečevine (acquis communautaire). Poslije toga, Hrvatska je izbrisana s mape Europe i uslijedio je spiralni pad, ekonomija propada, politika je neupravljiva, a reformska agenda, ispala je kroz prozor…

Zato je istup premijera Vučića prijelomni događaj sudbonosnih razmjera. Nitko više neće moći tvrditi da su reforme neostvarive na Balkanu, a sasvim je očito da će to isto i u Hrvatskoj i u Sloveniji provoditi stranke desnice, čim se vrate na vlast. A vratit će se, jer su postkomunisti i lijevi liberali koji su se 1990. pokazali nesposobnima da prihvate parlamentarnu demokraciju danas, četvrt stoljeća kasnije, postali prepreka uvođenju kapitalizma. Stoga će se opet naći pod kotačima historije.