Vratili se u Vukovar da mu budu bliže: Rat nam je uzeo dva sina, jednog još uvijek tražimo

Bio je 21. kolovoz 1991. godine. Nikola je došao s položaja, okupao se i sjeo za stol. Zajedno smo večerali, nas dvoje sami. Gledao me tim svojim velikim crnim očima koje sam mu uvijek ljubila kad je bio mali.

POGLEDAJTE VIDEO

Crna kuštrava kosa padala mu je na čelo. Rekao mi je: ‘Mama, trebala bi ići malo kod tetke u Bosnu, da se odmoriš’. Pogledala sam ga upitno. Pa nisam umorna sine, rekla sam mu. Naborao je čelo. Nije bio zadovoljan odgovorom. Htio mi je reći da moram ići, ali nije htio biti grub. Progutala sam knedlu. Znala sam da želi da odem, a ja ga nisam htjela ostaviti. Otišao je spavati. Gledala sam ga usnulog. Ujutro smo se zagrlili i pozdravili jer je opet otišao na položaj. To je bio naš posljednji susret. Naša posljednja večera, kao Isusova, za rastanak. Ja sam već taj dan otišla kod sestre u Donju Mahalu u Bosnu. I od tada više nikad nisam ni vidjela ni čula svog sina, prisjeća se Marta Živković (76) dana u Vukovaru, kad je zadnji put vidjela sina Nikolu Živkovića. Taj dan nikad neće zaboraviti, jer od toga dana njezina sina nema, ni život ni mrtvog. Nestao je.

Perspektivni mladići 

Sa suprugom Marijanom (78) iščekivala ga je i 2016., kad smo s njima razgovarali. Otkako su se, početkom 60-ih godina, doselili u Vukovar iz BiH, živjeli su u nadi da ih u tom bogatom i lijepom slavonskom gradu čeka bolji i sretan život. Dobili su tri sina, lijepo ih odgojili, a sudbina je htjela da jedinu kćerkicu izgube u njezinu šestome mjesecu života.

- Najstariji Marko rođen je 1959., bio je miran i tih, ali odgovoran. Kad je odrastao i rekao da želi biti vojni pilot, bili smo zatečeni. Srednji sin Đuro rođen je 1962. Bio je pomalo tvrdoglav, osoran, čvrst. Htio se školovati u Zagrebu, pa je i otišao taman prije rata. Radio je u policiji, kasnije u Croatia osiguranju. Zasnovao je obitelj. Najmlađi Nikola rođen je 1965. godine. Bio je svojeglav, oštar, ali pravedan i odan. Nije htio napustiti Vukovar. Izgradili smo mu kuću, osigurali sve za život. Bio je naša uzdanica, trebao nam je biti i hranitelj i branitelj i sahranitelj. Imao je samo 25 kad je poginuo, a sad ga isto toliko nema - tužno nam je govorila Marta.

Supružnici su u ratu izgubili dva sina. Marko je poginuo u prosincu 1991. Njegov avion pogodio je projektil. Početkom Domovinskog rata pobjegao je u Hrvatsku iz Beograda, gdje je radio kao vojni pilot u JNA. U Srbiji je postao dezerter, a u Hrvatskoj jedan od heroja Vukovara jer je osnovao protuzračni vod i, s još dva pilota, cijelo vrijeme opsade Vukovara u grad zrakom dopremao hranu, lijekove i sve drugo što je bilo potrebno Vukovarcima, braniteljima i djelatnicima vukovarske bolnice da prežive.

Branili su svoj Vukovar 

Pokopan je na Mirogoju jer su u Zagrebu ostale živjeti njegova supruga i kći. Sin Nikola prijavio se u dragovoljce na samom početku rata.

- Sva četvorica prijavili smo se kod Blage Zadre, i to dan nakon što se dogodio napad na naše policajce u Borovu Selu. Bilo je jasno da nas čeka rat i ni jednog trenutka nas četvorica nismo dvoumili oko toga da svoj grad i svoj dom moramo zajedno braniti. Svaki od nas bio je raspoređen na različite punktove u gradu. Ja sam bio na Trpinjskoj cesti s Blagom Zadrom, dok mi sin Marko u rujnu nije naredio da idem iz Vukovara u Zagreb čuvati njegovu ženu i dijete - prisjeća se Marijan prvih dana rata u Vukovaru.

- Bio je 29. kolovoz 1991., kad sam vidio sina Nikolu zadnji put. Otišao je ujutro na položaj. Nakon toga me je nazvao nekoliko puta i rekao da moram ići iz grada. Otišao sam u Zagreb. Zadnji put me je nazvao nekoliko dana prije nego što će poginuti. Rekao je da je Vukovar u sve većem okruženju, da postaje nemoguće izaći iz grada, da ne dobivaju oružje i da se neće moći dugo braniti. Kad me je 17. rujna oko 17 sati nazvao njegov zapovjednik, Stjepan Pole, noge su mi se odsjekle. Rekao mi je da je Nikola poginuo, ali da ne dolazim u Vukovar jer je preopasno i da nema potrebe jer su ga oni izvukli s punkta gdje je poginuo, obukli mu novu uniformu i pokopali ga u lijesu. Žao mi je što tad ipak nisam krenuo za Vukovar i bilo kako došao do sina, da ga vidim mrtvog. Onda bih možda znao gdje je. Jer to, naime, ni danas ne znam. Sve to što mi je tad u telefonskom razgovoru rekao Pole, nije bilo istina. Osim činjenice da je Nikola mrtav - ogorčeno priča tata Marijan, kojemu ni danas nitko ne zna reći što se točno dogodilo s mrtvim tijelom njegova sina.

Godinama traže mir 

Nikola je bio na položaju u jednoj privatnoj kući na Mitnici s još pet pripadnika policije. Većina ih je bila iz Slavonskog Broda. Puškaralo se taj dan po cijeloj Mitnici. Položaj im je bio otkriven i skupina četnika ih je odlučila napasti. Bili su u podrumu, kad im je prišao jedan s bombom i ubacio je unutra.

Prije nego što će eksplodirati, Nikola je stigao na stepenice prema izlazu. Istrčao je neozlijeđen, no tu ga je dočekao rafal koji ga je prostrijelio kroz pola tijela. Pao je mrtav. U podrumu su mrtva bila još dva njegova suborca. Jedan iz grupe je uspio pobjeći, a jednog su četnici uhvatili živog i kasnije brutalno ubili. Kad je čuo da je položaj razbijen, a njegovi policajci mrtvi, zapovjednik Pole je naredio da se njihova tijela pokupe. Na teren je izašao vozač Željko, također iz Slavonskog Broda, koji je imao zadatak kamionom doći po mrtve suborce.

- Više sam plakao, nešto se molio Bogu. Valjda ni nemam srce više, kad ne može puknuti - dodaje Marijan brišući suze.

Godinama već Marijan i Marta ne mogu naći svoj mir. Smeta ih što nemaju gdje zapaliti svijeću za svojega Nikolu. A u Vukovar su se i vratili kako bi ga našli, kako bi mu bili bliže.

- Ne znati gdje ti je dijete, gdje su mu kosti, to je najgore za majku. S time liježem, s time se budim. Nisam ga vidjela mrtvog pa još čekam na kapiji da se pojavi - tužno je zaključila Marta.