'Vrata kuća bila su otvorena, po dvorištima razasute stvari'

Teško je opisati svu radost i oduševljenje vojnika, policajaca, ali i mnogobrojnih građana novogradiškoga kraja, kad su nakon dvodnevne vrlo uspješne vojno-redarstvene akcije Bljesak oslobođena brojna sela u okupiranom dijelu zapadne Slavonije, a posebice kad su oslobođeni Okučani, prisjeća se ratni izvjestitelj Vjeko Hudolin.

- I nas dvojica, pokojni kolega snimatelj Vlado Vincetić i ja, kao ratni izvjestitelji osječkoga Glasa Slavonije i dopisnici HTV-a, ulazeći za tenkovima u Okučane kao novinari koji su prvi u svijet poslali slike oslobođenih Okučana, bili smo neizmjerno sretni jer je taj dan, 2. svibnja 1995., značio veliku prekretnicu u našem životu.

Kao stanovnik do tada okupiranog i razrušenog Dragalića, živio sam četiri godine s obitelji u progonstvu i s velikim nestrpljenjem očekivao povratak na svoje, u svoj srušeni dom, na obnovu i početak novog života. U postrojbama koje su sudjelovale u akciji Bljesak bilo je mnogo pripadnika koji su također jedva čekali povratak na svoju djedovinu, poput zastavnika Ante Zdunića, zapovjednika 2. satnije prve bojne 121. domobranske pukovnije - opisuje Vjeko Hudolin. I novinar 24sata Franjo Lepan prisjeća se svojeg ulaska u Okučane.

- Tek treći dan ušao sam u Okučane, mjesto koje sam poznavao uglavnom dok sam prolazio vlakom za Zagreb. Na svakom koraku moglo se osjetiti da su ondje samo nekoliko desetaka sati ranije vođene borbe, ali i da su oni koji su bili ondje prije Bljeska na brzinu otišli. Ostalo je za njima obješeno rublje koje se još nije niti osušilo, vrata kuća bila su otvorena, na dvorištima su bile rasute stvari, kako da ih je netko bježeći gubio ili ih je odbacio jer su mu bile teret. Gotovo da nije bilo objekta koji na sebi nije imao rupe od metaka - opisuje Franjo Lepan.

Davorin Matković, pripadnik Jedinice specijalne policije, Šiminih anđela pakla, danas je predsjednik slavonskobrodske Hvidre. Tad mu je bilo 25 godina.

- U noći uoči 1. svibnja negdje kraj Širinaca u području Rogolja ušli smo u friško postavljeno minsko polje, nagazio sam na nagaznu minu, tzv. paštetu, ali na moju sreću, ona nije odradila. Nastavio sam puzati i tražiti mine koje sam deaktivirao. Tu smo ostali do jutra i čekali smo zapovijed za pokret. Tek ujutro kad je svanulo, zaključili da smo da smo duboko u njihovu teritoriju, i to po njihovim bunkerima koji su bili odlično postavljeni i pod zaštitom vegetacije koja ih je pokrila. Bili smo među njima a da oni to nisu znali. Ne mogu se točno sjetiti kad je ostvaren prvi vatreni kontakt jer, kad smo krenuli raditi klin u njihovu dubinu šireći lijevu i desnu stranu prema našim drugim postrojbama, mene je pogodio snajperski metak. Pao sam u krvi nedaleko od jednog njihova bunkera. Kad sam počeo pucati, shvatili su da sam živ i počeli su pucati po meni. Treći put umalo da poginem, sedam-osam metaka zabilo se u moj ranac, jedan mi je probio nogavicu, a jedan sam dobio u rame - zaključio je Davorin Matković.