'Voziš i osjetiš eksploziju, ali ideš dalje, samo da se spasiš'

Derventa je prije rata bila predivno mjesto za život. Ja sam bila domaćica, a suprug je bio kamenoklesar. Zajedno smo ondje živjeli 37 godina. Imali smo kuću i doista sam uživala u svakom trenutku. A onda je došao rat. Više nismo  mogli ostati. Te 1992. godine sjela sam u auto, skupili smo par sitnica i počeli utrku za život do Hrvatske. Sjećam se kao danas tih granata koje su padale oko nas. Voziš, vidiš u kukuruzištu pored sebe eksploziju, auto poskoči, ali nastavljaš dalje i nadaš se da neće pogoditi nas - prepričava Mara Šitum (82) u dahu najgore životne trenutke.

Stigli su do Zagreba računajući da su ovdje samo privremeno, da će se vratiti doma. Suprug je otišao u mirovinu prije nego što su izbjegli, no dolaskom u Hrvatsku se teško razbolio i preminuo.

- Ostala sam posve sama. Svi su moji umrli. Nismo imali djece, nazad u Derventu nisam mogla. Dotuklo me to. Ovdje sam bila podstanarka i snalazila sam se kako sam mogla. Naslijedila sam njegovu obiteljsku mirovinu koja iznosi 1300 kuna. U jednom danu sam ostala bez apsolutno svega. Derventu su sravnili sa zemljom, a od moje kuće ostao je samo jedan zid. Bila sam prestara da nađem neki posao, premlada da umrem - prisjeća se Mara ponavljajući kako nikad neće prežaliti svoju kuću u Derventi gdje je provela najljepše životne trenutke.

U dom za umirovljenike u Dubravi je došla prije osam godina. Mirovina joj nije dostatna za trošak doma, pa joj centar za socijalnu skrb doplaćuje razliku.

- Nedavno je baš ovdje u ovaj dom došla moja susjeda iz Dervente. Sad mi je malo lakše. Kao sestre smo, imam nekoga tko me razumije i tko je prošao isto što i ja. Tamo nema života. Nikad nisam dobila nikakvu odštetu za moj opljačkani i razoreni dom, za sve što sam preživjela. Ali eto, sad sam u miru - zaključila je Mara.