Vjeronauk na maturi: Pitanje o eutanaziji je možda točno, ali je banalno i vodi na krivi zaključak

Problematična pitanja i odgovori na ispitu državne mature iz vjeronauka potaknula su čitatelje da nam se obrate. Radi se o pitanjima o sekularizmu, eutanaziji i Alojziju Stepincu u kojem se nacizam navodi kao ateistički sustav. Kako su upozorili naši čitatelji, radi se o pojednostavljivanju, a pritom i iskrivljavanju vrlo kompleksnih pojmova. Odgovori na ovako važna pitanja našeg vremena ne mogu se svoditi na odgovore a), b), c) i d), ili jednu rečenicu, te ne bi uopće trebala biti sastavni dio ispita znanja kakva je državna matura. S time se slažu i dva uvažena stručnjaka za teologiju s kojima smo razgovarali, teolog Dalibor Milas, te dr. sc. Pavel Gregorić, znanstveni savjetnik Instituta za filozofiju u Zagrebu. Obojica se slažu s time da se pitanja o ovako kompleksnim temama našeg vremena ne bi trebala postavljati na tako banalan način.

A pitanja i odgovori su sljedeći:

"Kako se naziva poimanje svijeta prema kojemu se svijet tumači samim sobom i odbacuje postojanje Boga?"

Kao točan odgovor je naveden odgovor pod d) sekularizam (uz ponuđene liberalizam, nihilizam i relativizam).

Pitanje koje se odnosi na eutanaziju ovako je postavljeno:

"Kako se naziva namjerni zahvat kojim se bolesna osoba usmrćuje uskraćivanjem liječenja ili davanjem smrtonosnih tvari?"

Treće pitanje je:

"Kako se zove hrvatski blaženik, rodom iz Krašića, koji je za vrijeme i poslije Drugoga svjetskog rata postao simbolom otpora ateističkim sustavima nacizmu i komunizmu?" (točan odgovor je Alojzije Stepinac)

OVO NAM DJECA UČE Skandalozna pitanja na maturi iz vjeronauka: Kako su ovakva tumačenja moguća u 21. stoljeću

'Učenicima je jasno koji je odgovor točan'

Iz NCVVO-a su nam odgovorili da je ispite i ispitne materijale iz Vjeronauka za školsku godinu 2022./2023. izradilo četvero članova stručne radne skupine koji su izabrani temeljem javnog poziva. Pregledalo ih je dvoje recenzenata Članovi stručne radne skupine (koje nam nisu imenovali) također su i ocjenjivači ispita iz Vjeronauka. Stručna radna skupina opširno se očitovala na naš upit, a šire obrazloženje pročitajte u posebnom okviru.

Komisija smatra kako nema ničeg spornog niti u jednom pitanju ni odgovoru, te se poziva na udžbenike vjeronauka u srednjoj školi i mišljenja više teologa. Također ističu kako je učenicima na pitanje o sekularizmu "bilo savim jasno koji je od ponuđenih odgovora točan". Na ispit iz vjeronauka nije bilo pritužbi.

No to ne znači da je sve u redu. Upravo njihov opširan odgovor ukazuje na to da se pitanja nisu mogla tako "skratiti".

- Činjenica je da je kršćanski nauk protiv eutanazije, te bi se ovaj navod u tom smislu mogao smatrati točnim. No ovdje se prvenstveno radi o svjetonazorskim pitanjima, a ne pitanjima kojima bi se testiralo znanje učenika. A to bi trebao biti cilj državne mature, provjeriti znaju li djeca znanja kojima ih se poučavalo tijekom osnovne i srednje škole - ističe Dalibor Milas.

Kako dodaje, vjeronauk nije ni područje u kojem bi se ta pitanja trebala postaviti.

'Pitanja pokazuju da Hrvatska nije sekularna država'

Pavel Gregorić na pitanje o sekularizmu odgovara:

- Točan odgovor na ovo pitanje bio bi "naturalizam". Sekularizam nije nikakvo poimanje svijeta, nego političko stajalište da crkva mora biti odvojena od države, odnosno da država mora biti neutralna u pogledu vjerskih pitanja i institucija. Činjenica da sastavljači ispita iz mature iz vjeronauka to ne znaju, zorno pokazuje da Hrvatska nije sekularna država.

Navod da je nacizam ateistički sustav u pitanju o Stepincu za Gregorića je problematično iz barem tri razloga:

- Prvo, u njemu se ateizam tendenciozno povezuje s dva zločinačka sustava s kojima je ateizam tek akcidentalno povezan. Niti jedan od tih dvaju sustava nije proizlazio iz ateizma, a za nacizam se čak može reći da je imao više poveznica s religijom i germanskom mitologijom nego s ateizmom. Drugo, nisam siguran da je Stepinac postao „simbolom otpora“ prije njegove rehabilitacije nakon neovisnosti Hrvatske 1991. godine. Treće, nisam uvjeren u to da se Stepinac jako opirao nacizmu i NDH. Jedini pravi otpor sustavu nacizma na ovim prostorima pružali su komunisti koji su organizirali antifašističku borbu.

Jednako tendencioznim smatra i pitanje o eutanaziji i to zato jer izostavlja razlog eutanazije, a to je ublažavanje boli i skraćivanje patnje u terminalnih bolesnika, pa se čini da je riječ o pukoj okrutnosti.

- Naravno, to odgovara svjetonazoru koji vjerski oblikovanu vrijednost ljudskog života "od začeća do prirodne smrti" nadređuje humanističkim vrijednostima dobroga života, odsustva patnje i ljudske autonomije - zaključuje Gregorić.

S obzirom na činjenicu da se vjeronauk koji se predaje u školama uglavnom svodi na katolički katekizam, kako upozorava i Milas, upitno je treba li takav predmet uopće biti dio državne mature.

U nastavku donosimo opširno obrazloženje stručne radne komisije:

O SEKULARIZMU

Pojmovi “sekularizacija” i “sekularizam” dobivaju različita značenja i naglaske u pojedinim znanostima i kontekstima u kojima se rabe. U vjeronauku razlikujemo sekularnost kao posljedicu sekularizacije kao odvajanja države od utjecaja religijskih institucija (Crkve) te
smanjenje društvene važnosti religije i sekularizam kao ideologiju, svojevrsni “svjetonazor” (pogled na svijet) koji objašnjava i usmjerava proces sekularizacije te doprinosi funkcioniranju svijeta bez potrebe za religijom i Bogom.
Prema autoru Ivanu Cifriću, sekularizacija je "proces autonomnog obnavljanja svjetovnosti unutarnjom svjetovnom snagom samoga društva koja je sebe shvaćala kao jedinu snagu, snagu racionalnosti“, a sekularizam je "ideologija koja pozitivno objašnjava i usmjeruje taj proces“
Donosimo također tekst iz vjeronaučnog udžbenika za 4. razrd srednjih škola:
"Iako po svojoj naravi nije protivna kršćanstvu, sekularizacija je – umanjujući važnost i značenje religije i njezinih institucija - bitno utjecala na ponovno promišljanje čovjekova odnosa prema Bogu i Crkvi. Ne smije se zaboraviti da je sekularizacija imala i pozitivno
značenje za Crkvu... Daljnja posljedica tog procesa jest sekularizam koji pogoduje oblikovanju društva u kojem se sve zbiva kao da Boga i religije, kao čovjekova odnosa s Bogom uopće nema. Iako su međusobno povezani, pojmovi sekularizacija i sekularizam se
razlikuju. Dok se sekularizacija definira kao proces odvajanja religije i društva, Crkve i države, sekularizam označava zatvaranje tog društva u njegovu ideološku samodostatnost koja odbacuje i negira Boga.“
"Sekularizam je poimanje svijeta prema kojem se svijet tumači sam sobom i nema potrebe da se pribjegava Bogu. Bog tako postaje suvišan i samo smeta. Takav sekularizam, da bi priznao čovjekovu moć, na kraju napušta Boga i, štoviše, počinje ga nijekati.“ Papa Pavao VI., Evangeli nuntiandi, br. 55
U prilog razlikovanju sekularnog i sekularističkog upućujemo i na Opći religijski leksikon, str. 850-851 te Hrvatski enciklopedijski rječnik, svezak 9, str. 300.
Učenicima je bilo sasvim jasno koji je od ponuđenih odgovora na postavljeno pitanje točan.

O NACIZMU I ATEIZMU

Nacizam se možda nije izravno deklarirao kao „ateistički“, ali je to praktično bio, i ne samo ateistički, već i antihumanistički. Ni Evangelička ni Katolička crkva u Njemačkoj nisu podržale, već su, dapače, osudile Hitlerov totalitarni nacionalsocijalizam kao protivan kršćanstvu, počevši od pape Pia XI. i njegove enciklike „Mit brennender Sorge“ iz 1937. godine kojom ga osuđuje kao što je 1931. godine osudio i talijanski fašizam. U Njemačkoj, "Stotine svećenika dobilo je zabranu propovijedanja i naredbu kućnog privora, a mnogi su, kao i brojni vjernici koji su pružali otpor ideologiji, završili u zatvorima i koncentracijskim logorima“ (Udžbenik katoličkog vjeronauka "Odvažni svjedoci“ za 2. razred srednjih škola).

Udžbenik također navodi:
"Nacistička slika nadčovjeka nespojiva je s kršćanskim naukom o potpunoj jednakosti svih ljudi. U razdoblju od 1934. do 1939. nacizam sve otvorenije nastupa protiv vjere i Crkve. Zabranjena su crkvena udruženja, u školama se zabranjuje vjeronauk... zatvaraju se brojni samostani, katolička sveučilišta i teološki fakulteti...“

O EUTANAZIJI
U odgovoru zapravo nema ništa sporno, jer se eutanazija definira intencionalnošću ili izravnog zahvata ili izostanka liječenja koje će izazvati smrt bilo da to osoba čini sama sebi ili po njenoj želji to čine drugi.
Udžbenik "Životu ususret“ za 3. razred srednjih škola navodi:

"Za razliku od ostalih bioetičkih pitanja, pojam i praksa eutanazije poznati su još iz antičkih vremena. Eutanaziju je podržavao Platon, dok su joj se Ciceron i Hipokrat izričito protivili. Kršćanstvo posve odbacuje eutanaziju, a briga za bolesne i odbačene postaje osobiti put kršćanske ljubavi. U svakodnevnom govoru označava namjerno izazvanu smrt terminalnoga bolesnika, uskraćivanjem liječenja ili davanjem smrtonosnih tvari. Terminalni bolesnik je bolesnik u završnoj fazi kronične ili neizlječive bolesti kod kojega medicina svojom dijagnostikom i terapijom te znanstveno-tehnološkim pristupom više ne može otkloniti bolest. Etimološko značenje riječi eutanazija (blaga ili dobra smrt) ne odgovara značenju u medicinskom, pravnom i zakonskom govoru. U tom smislu eutanazija podrazumijeva
namjerno planiran zahvat kojem je svrha u prvom redu prekinuti život kada se nalazi u stanju trpljenja, neizlječivosti ili blizu smrti. O eutanaziji govorimo na razini namjere i na razini korištenih sredstava. Na razini namjere ako se želi okončati život ili ubrzati smrt neke osobe.
Nije riječ o eutanaziji ako davanje lijekova protiv bolova može ubrzati smrt terminalnoga bolesnika. Na razini korištenih sredstava kada se namjerno okončanje života postiže davanjem smrtonosnih tvari ili izostavljanjem redovite terapije, primjerice, disanje, hranjenje i dr. Također, nije riječ o eutanaziji ako se izostavljaju terapije koje bolesniku više ne koriste.
S kršćanskoga stajališta eutanazija je uvijek moralno nedopustiva i neprihvatljiva, čak i onda kad se provodi iz samilosti i na vlastiti zahtjev bolesnika.“
Moralni teolog i bioetičar Luka Tomašević piše ovako: Eutanazija "danas najčešće znači nanošenje smrti nekome drugom da se eliminira bol. (…) Pobornici eutanazije, a danas se već govori o pravu na smrt, žele sebi i drugima:
- omogućiti izbjegavanje da postanu žrtve distanazije ili terapeutske upornosti koja samo uzaludno produžava smrtnu agoniju i nanosi umirućemu bol;
- izbjegavanje tehnologizirane smrti pod raznim aparatima okruženi samo stranim osobama;
- omogućavanje bezbolne smrti koju hotimično traže od liječnika ili je sami ostvaruju uz njegovu pomoć jer zbog starosti ili teške bolesti trpe silne boli i gube svako ljudsko dostojanstvo.“