Više od 60 godina od njegove smrti i dalje nema ozbiljne biografije Alojzija Stepinca

Na današnji dan, 10. veljače 1960., umro je Alojzije Stepinac, čovjek čija životna priča ne prestaje intrigirati javnost. Bio je Hrvat koji je dobrovoljno odjenuo uniformu srpske vojske i položio zakletvu srpskom kralju. Bio je zaručen pa se zaredio. Podupirao je postojanje Nezavisne Države Hrvatske, ali je prezirao poglavnika iste te države. Smetali su mu ustaški zločini, ali nije javno osuđivao ustaški pokret. Smetali su mu i komunistički zločini, ali je odlučio javno osuditi komunistički pokret. Sudski je proglašen ratnim zločincem i sudski je proglašen nevinim.

KRONIKE POVJESNIČARA Crkva u Hrvata: Katolička ili se inzistira da je ona Stepinčeva?

Već prema svemu rečenom jasno je da je riječ o osobi idealnoj za proučavanje. Pa ipak, u Hrvatskoj to nije slučaj. Njime se uglavnom bave oni koji Stepinčev lik i djelo tumače emocijama i vjerom, a ne racionalno propitujući njegovu ulogu u vrlo burnim povijesnim događajima. Oni koji bi to htjeli raditi na potonji način u startu se moraju pripremiti na mnogobrojne izazove i prepreke. Uključujući osude, prijetnje i ostale oblike neugodnosti. Zbog čega većina i odustaje. I tako Hrvatska više od 60 godina nakon njegove smrti i dalje nema ozbiljnu biografiju Alojzija Stepinca koja bi na temelju dostupne arhivske građe, novinskih članaka i mišljenja suvremenika pomogla u razumijevanju ne samo Stepinčeve ličnosti nego i vremena u kojem je Stepinac živio.

Knjige napisane do 1990. nekritički ga demoniziraju i proglašavaju esencijom zla, a one napisane nakon 1990. nekritički ga glorificiraju i proglašavaju esencijom dobrote. A istina je, kako to obično biva, negdje između. Upravo zbog toga mlado demokratsko hrvatsko društvo moglo je baš njegov primjer iskoristiti kako bi se učilo ispravnom načinu suočavanja s prošlošću. Taj način isključuje ideološku, vjersku ili nacionalnu pristranost, tendenciozno dokazivanje unaprijed zadanog stava i selektivnost pri izboru i obradi povijesne građe. Umjesto toga hrvatsko demokratsko društvo odlučilo se, u odnosu na ono komunističko, promijeniti samo sadržaj, ali ne i formu. Država, ovaj put ne jugoslavenska nego hrvatska, nastavila je propisivati kako treba tumačiti prošlost, tko su dobri a tko loši momci, koje teme imaju prioritet u istraživanju, a koje treba ignorirati. Hrvatski sabor donosi rezolucije o načinu (ne)suočavanja s Domovinskim ratom, jedan sudac, koji u međuvremenu postaje i glavni državni odvjetnik, javno predlaže uvođenje zatvorske kazne za one koji dovode u pitanje "službeno" potvrđen karakter tog rata, a udžbenik povijesti koji nije po volji vladajućoj partiji povlači se iz uporabe. Zvuči poznato? Onima mlađima vjerojatno ne, onima malo starijima sličnosti su poražavajuće.

LJUBIMAC KAPTOLA Kardinal Müller suprotnost je pape Franje: Negira pedofiliju, a Stepinca bi proglasio svetim

Budući da smo odlučili nastaviti tim putem, Alojzije Stepinac i dalje je osoba koja izaziva kontroverze, ali i podjele. Jedni ističu to što je NDH prihvatio prvenstveno kao ostvarenje sna o samostalnoj hrvatskoj državi, što je kritizirao pojedine postupke ustaških vlasti, što je znao osuditi pojedine ustaške zločine, što su njegovim zalaganjem spašeni neki Židovi i Srbi koje je ustaški režim progonio te što se hrabro suprotstavio komunističkim metodama stvaranja novog društvenog i političkog poretka. A drugi prihvaćaju tezu prema kojoj je Stepinac prihvatio stvaranje NDH u travnju 1941. ne znajući za zločine koji će uslijediti, ali se pitaju zašto je NDH nastavio podržavati te u svojim propovijedima slaviti i u travnju 1942., 1943., 1944., pa čak i 1945. godine. Priznaju mu da je znao osuđivati ustaške zločine, ali spočitavaju mu da nikad javno nije osudio ustaški režim kao zločinački. Opravdanje da bi ga to možda došlo glave vrlo je problematično jer je tu kalkulaciju brzo i lako zanemario kad je, po cijenu slobode i života, ipak odlučio javno osuditi komunistički pokret. Dokumenti upućuju na to kako Stepinac nije bio ustaša i da nije poticao zločine ili sudjelovao u njima. Ali zato mnogobrojni katolički svećenici jesu, i bili ustaše i sudjelovali u zločinima, pa se neki pitaju nije li ih on svojim položajem i autoritetom mogao i trebao s ustaškog vratiti na kršćanski put.

Kad se ovim povijesnim temama doda i ona aktualna, zašto Stepinac 64 godine nakon smrti još nije proglašen svecem, podjele u javnosti dodatno se intenziviraju. I dok u onim povijesnim raspravama uvijek rado sudjelujem, ovu "svetačku" prepuštam Katoličkoj crkvi kao jedinoj instituciji koje se to doista tiče. Za one nestrpljive evo ipak i malo ohrabrenja. Ako ste mislili da je dugo čekati 64 godine, ugledni engleski redovnik i teolog Beda Časni (Bede the Venerable) na proglašenje svetim morao je čekati pune 1164 godine!