VIDEO Priče iz Černihiva: Jedan dan kupovala sam vjenčanicu, a drugi bježala od ruskih raketa

Nastja (23) živi u Černihivu posljednjih osam godina. Rat je nju i njenog dečka zatekao u ovom gradu, u iznajmljenom stanu. Tog dana, iz osobnih razloga, djevojka se morala probuditi oko pet ujutro i to se dogodilo, ali zbog sirena i eksplozija.

Pogledajte video: Černihiv je bio meta ruskih napada

Pokretanje videa...

00:24

Černihiv | Video: KanalRi

Par je bio jako uplašen, jer nisu znali što učiniti, kamo pobjeći i kako spasiti svoje obitelji.

– Sva saznanja iz škole kako postupiti u hitnim slučajevima bila su toliko površna da smo jedino znali da moramo uključiti radio, slušati službene vijesti i slijediti upute vlade.

Prvog dana eksplozije su bile prilično daleko od Černihiva, ali djevojka je bila toliko zbunjena da jednostavno nije razumjela što bi trebala učiniti u ovoj situaciji. Ona i njezin dečko isprva nisu izlazili iz stana, imali su zalihe hrane za tjedan dana.

- Noću je raketa pogodila našu kuću. Svi prozori su se odjednom popucali, zavladao je kaos. Brzo smo pokupili svoje ruksake, koji su bili unaprijed spakirani, i istrčali van. Naša kuća je gorjela. Spasilačka služba stigla je vrlo brzo i počela gasiti požar. Mnogi ljudi nisu mogli izaći iz kuće, a muškarci koji su bili na ulici razvalili su vrata i spasili stanare koji su ostali unutra. Ova kuća i sada izgleda kao ruševina i u njenoj blizini nema ni naznake života, prisjeća se djevojka.

Spašavanje ove kuće, u kojoj su uglavnom živjeli umirovljenici, trajalo je dva sata. Svi stanovnici odmah su se preselili u podrum kako bi spasili svoje živote. Ali čim su se vrata skloništa zatvorila za njima, odjeknula je još jedna snažna eksplozija.

- Ostali smo u ovom vlažnom i nevjerojatno prljavom skloništu do jutra. Vrlo sam zahvalna sudbini što je bila uopće otvorena i što su svi stanovnici kuće mogli stati u ovaj podrum. No, uvjeti nama nisu dopuštali da ondje ostanemo duže, jer ovaj prostor nije bio predviđen za toliki broj ljudi.

Sljedećeg dana djevojka se preselila u stan svojih roditelja, gdje stanuje i danas.

Ovo je zgrada na devet katova koja se nalazi u srcu Černihiva, a njezina obitelj živi na gornjem katu.

- Par dana nakon što smo se uselili u ovu kuću, nestalo je vode, grijanje i svjetla u cijelom gradu. Nije bilo sredstava za život. Bilo nam je jako hladno, jer je ove godine zima potrajala jako dugo. Kod kuće smo hodali u tri sloja odjeće, a kad smo razgovarali, para je izlazila iz naših usta. I tako je to trajalo mjesec dana, bez mobilne komunikacije i pod stalnim eksplozijama, govori djevojka.
Kako bi osigurala vodu, obitelj je morala ići u jednom smjeru s kantama 25 minuta, zatim stajati dva sata u redu kod vodene pumpe, pa se vratiti i donijeti ove teške kante na deveti kat.

Prema riječima djevojke, u Černihivu su isprva radile dvije ili tri trgovine, a zatim postupno u gradu, svi su se počeli navikavati na eksplozije i već je bilo otvoreno više trgovina s hranom, koja je ostala iz prijeratnih vremena.

Red je u tim trgovinama bez pretjerivanja bio nevjerojatno velik.

Nastja je stajala u redu za hranu šest sati, što je bilo uobičajeno.

- Šest sati sam stajala u redu, čula stalne eksplozije i molila se da me raketa ne pogodi. Ali ubrzo nakon tog su se te trgovine zatvorile jer su počeli bombardirati i centar grada.

Osim toga, djevojka je ispričala o svom proročanskom snu, sanjala je veliku eksploziju, zbog koje se probudila, a ubrzo je došlo do prave eksplozije. Djevojka kaže da intuicija tijekom rata radi na visokoj razini.

Ovoga puta pogodilo je opet njihovu kuću, ali niže katove.

- Najgore je što su svi navikli na stalne eksplozije i pomirili se sa svojom smrću. Živjela sam s mišlju da ako nas pogodi, onda ću umrijeti, ako ne – onda trebam nastaviti živjeti i uživati u životu. Ako u gradu u početku nije bilo žive duše, onda su za nekoliko tjedana svi izlazili van udahnuti svježi zrak, prisjeća se djevojka. U Černihivu nije bilo banaka ni bankomata, gotovo je bilo nemoguće podići gotovinu, ljudi nisu imali novca pri ruci, a trgovine nisu prihvaćale bankovne kartice.

- Najcool su tada bili umirovljenici, jer su primali mirovinu u gotovini i mogli si priuštiti nešto kupiti, jer su drugi ljudi imali novac samo na kartici, kroz smijeh se prisjeća djevojka.

Tijekom rata Nastja je proslavila svoj rođendan.

Njezin poslodavac odlučio ju je čestitati i pitao je što ona želi. Djevojka je odgovorila da bi bila jako zahvalna za mlijeko i jaja. A kad bi mogao negdje pronaći hranu za mačke, ona bi bila najsretnija osoba, jer tih proizvoda jednostavno nigdje nije bilo.

- Bio je to jako čudan rođendan, jer su mi svi poželjeli mir. Ne ljubav i samorazvoj, nego ostati živa, proći ovaj užas. I moj poslodavac mi je poklonio cijeli paket hrane. Bilo je jaja, svježeg sira, kobasica, hrane za moju mačku. U tom trenutku sam se rasplakala. Nikad nisam mislila da ću biti sretna s takvim stvarima, prisjeća se Nastja.

Dmitro (18), Černihiv

Prije rata Dmitro je studirao na Sveučilištu Černihivska Politehnika radio na svom omiljenom poslu, zabavljao se s prijateljima. Zapravo, bio je vrlo skeptičan prema ruskoj invaziji jer je mislio da će se agresor bojati sankcija koje bi dovele Rusiju do ekonomske krize.

- Prijateljica mi je rekla da će doći do rata, ali ja sam joj rekao da se smiri i da ne vjeruje u traćenje, ali nažalost ona je bila u pravu, tužno govori momak.

Sve to vrijeme bio je u Černihivu. Dan prije rata Dmitro je kasno navečer došao kući i bez snage legao u krevet, ali ga 24. veljače u 4:40 ujutro nazvala prijateljca i u panici mi ispričala o invaziji ruskih trupa.

- Ništa nisam razumio, otvorio sam portal s vijestima i vidio ono što me straši do sada, vidio sam eksplozije na svim graničnim linijama, ali u Černihivu je bilo tiho. Nazvao sam majku, zamolio sam da nazove rodbinu u Harkivu i pita što se događa. Desetak minuta kasnije mene je u suzama nazvala i rekla da se spakiram i odem na sigurno mjesto, prisjeća se momak.

Dmitro nije znao kako i kamo otići. I zapravo, mislio je da to nije ozbiljno i da će trajati samo par dana, mislio je da Putin samo "zastrašuje" Ukrajince.

Ubrzo ga je nazvala majka i ispričala mu o jakim eksplozijama u njihovom rodnom gradu, a kasnije su se prve eksplozije dogodile i u Černihivu.

- Uspaničio sam se, nisam htio i nisam mogao ostati sam i dogovorio se s prijateljem da ćemo biti zajedno u ovo strašno vrijeme, kaže.

Žestoke borbe su trajale već 12. ožujka. Nestalo je svjetla, vode, plina. Dmitro je punio telefon u trgovini i vraćao se kući. Tog dana dogodila se snažna eksplozija koja je razbila prozore u njegovom stanu, sve se počelo tresti.

- Uzeli smo svoje ruksake i otrčali u sklonište. Ispostavilo se da je raketa odletjela 30 metara od moje kuće, do hotela Ukrajina. Srušena su 3 kata. Imali smo sreće što nije udarilo u kuću. U skloništu smo čuli ruske borce i par eksplozija, ujutro smo se vratili kući. Bio sam nevjerojatno nervozan, stalno sam razmišljao “što bi bilo da pogodi našu kuću”, razmišlja momak.

Dmitro je pronašao volontere i 15. ožujka uspješno otišao u zapadnu Ukrajinu. U trenutku njegovog odlaska u gradu nije bilo struje, vode, struje niti mobilne komunikacije. Grad je patio od nedostatka humanitarne pomoći, ali gradonačelnik Černihiva i lokalni volonteri dali su sve od sebe, na čemu su im svi jako zahvalni.

- Općenito, skoro sva tri mjeseca, nadam se da će sve ovo uskoro konačno završiti. Moji rođaci bili su u Černihovu, a moji djed i baka tjedan dana bili su u okupaciji. Znam da je tetka, kada je sa sestrama odlazila iz Černihiva, naišla na pucnjavu, rekla je da se zbunila i legla na zemlju, pokrivši glavu rukama. To je jako zastrašujuće. Siguran sam da ćemo pobjedom i istinom za Ukrajinu postati još jači, ujedinjeni i nesalomljivi, jer Ukrajina je naša domovina! Slava Ukrajini, smrt moskovskom gadu!, govori.

Dmitro bi također želio iskoristiti priliku i pozvati Ujedinjene narode, glavnog tajnika UN-a i regionalne čelnike iz cijelog svijeta da pokrenu hitnu proceduru „extraction“,  što znači evakuaciju svih civila, ranjenih, mrtvih i svih ukrajinskih vojnika iz blokiranog Mariupolja.

Anastasija, (22) Černihiv

Anastasija ima aktivnu građansku poziciju, ona je aktivistica, želi promijeniti život na bolje, izgradila je mnoge strateške planove i radila gotovo bez slobodnih dana. Pomoćnik deputata gradskog vijeća, član organizacije "Unija žena Černjihivske regije", "Ukrajinski studenti za slobodu", suosnivač organizacije "Ukrajinski monolit". Bavila se politikom i za mlade. Trenutno je dobrovoljac u regionalnoj vojnoj upravi i mijenja aktivnosti javne organizacije za obnovu i obnovu Černihiva.

- Nisam razmišljala o ratu. Dva dana prije toga probala sam vjenčanicu, 1. ožujka planirala tretmane ljepote, a dan prije uvjeravala sam pratitelje svoje stranice da će sve biti u redu i da se nema čega bojati. Probudila me je mladoženjina majka. Obavijestila sam roditelje o opasnosti, ali su oni nastavili spavati i nisu reagirali, jer nisu vjerovali da bi rat zaista mogao početi, prisjeća se djevojka.

Prvi dan rata za djevojku je bio vrlo emotivan – kupovala je namirnice, podizala gotovinu na bankomatima, čekala u dugim redovima, pakirala stvari u kofere. Uvijek je htjela plakati, nije shvaćala zašto sve to događa, ali još nije slutila koliko će im ovo razdoblje života biti zaista teško.

- Sljedeći dan sam počela živjeti u skloništu, naše mjesto stanovanja bilo je opasno, a razlog tome je njegova lokacija. Treći dan je počeo tako što smo mladoženja i ja išli gradom (1 sat udaljenosti) kako bismo napravili molotovljeve koktele. Bilo je strašno ići, jer su uokolo stalno bile eksplozije. Treći dan nam je šef moje druge polovice dao auto za volontiranje. Dobili smo financijsku potporu od mnogih (Internews Ukraine, UnchainFund, stanovnici Poljske i Španjolske i mnogi drugi zainteresirani ljudi i organizacije). Uzeli smo auto tijekom granatiranja, čak je i granata eksplodirala 100 metara od nas, kaže Anastasija.

Iz dana u dan pomagali su stanovnicima grada u hrani, sredstvima za higijenu, lijekovima i evakuaciji. Podržavali smo i vojsku svime što im je bilo potrebno na najudaljenijim postajama u gradu. Dani su prolazili prebrzo i oni nisu znali koji je dan tjedna.

- Bez slobodnih dana, dan za danom. Najgori trenuci su mi bili kada smo s vojskom pali na zemlju, jer je nešto zviždalo iznad glave. Jednog dana morali smo ići na mjesto gdje je palo 4-5 bombi na nebodere, ali nas je sudbina spasila i slučajno smo se našli na drugom mjestu, iako sam čak zaboravila i pošiljku koju tada morala njima dati. Kad je nestao most s Kijevom, prenosili smo humanitarnu pomoć preko pješačkog mosta. Za nas je to bio jako strašan trenutak, jer smo čuli eksplozije na različitim krajevima mosta, s tugom se prisjeća djevojka.

Sada se grad i regija obnavljaju. Konačno, rade trgovine, ljekarne, apoteke i ostalo.

Sada se postavlja pitanje o obnovi stambenog prostora za one koji su ga izgubili. Situacija u regiji je teža. Stanovnici ove regije su išli u grad prodavati farmerske proizvode. Sada je to jako teško učiniti, jer su izgubili svoje kuće i stoku.

- Hvala Bogu, s mojom rodbinom i prijateljima je sve u redu. Mnogi ljudi iz velikog tima volontera su pretrpjeli gubitke, ali znam da ćemo sve obnoviti. Budućnost Ukrajine je u našim rukama. Zaista se nadam da će se mnogi vratiti, a mi ćemo obnoviti našu rodnu Ukrajinu, sustići i učiniti domovinu još boljom, zaključuje djevojka.