Zločinački napad Hamasa nije sigurno rješenje za višedesetljetne patnje Palestinaca i težnjom za vlastitom državom. Nikako ne opravdavam taj način, ali zapitajte se tko bi ih uopće čuo, tko bi od nas uopće i pomislio na njih, nikoga nije briga, pa čak ni sada kada ih se ubija na tisuće. Mi kao Hrvati bi trebali biti prvi koji ih razumijemo i suosjećamo s patnjama jednog malog naroda koji samo želi biti svoj na svome, imati svoj komad samostalne države Palestine. Desetljeća opasani zidovim i žicama, ubijani, izloženi torturama i racijama, kao građani ne drugog nego trećeg reda. Ali ne, mi smo na strani jačeg, na strani okupatora, na strani nepravde, jer nam tako govore da moramo biti, a mi bez svoga JA opet slušamo i služimo, nekoć Beč i Budimpeštu, pa Berlin i Rim (najtragičnije razdoblje), pa Beograd, pa evo i Brusell i Washington... Nemamo svoju glavu i barem još malo ponosa u sebi.