Riječ je o prvoj seoskoj veterinarskoj ambulanti u ovom dijelu svijeta. U njoj je dugo radio veterinar dr. Marko Pećina, tadašnji pravi hrvatski dr. Dolittle, legendarni veterinar koji je bio kum na 103 seoska vjenčanja!
Veterinu u Oborovu iz 1936. u kojoj je radio prvi naš doktor Dolittle spašava općina Rugvica
Općina Rugvica u Zagrebačkoj županiji na današnjoj je sjednici općinskog vijeća donijela odluku o kupnji zgrade nekadašnje Veterinarske stanice u Oborovu. Ova je vijest lokalna samo na "prvu loptu", budući da stanica Oborovo ima daleko veći, povijesni značaj. Sagrađena 1936., to je ne samo prva veterinarska ambulanta odnosno bolnica u Hrvatskoj, već i u čitavoj Kraljevini Jugoslaviji, odnosno druga na čitavom Balkanu.O njoj smo pisali u nekoliko navrata prošle godine, upozoravajući da je kao obična kuća stavljena na prodaju.
Prodavala ju je tvrtka za naplatu potraživanja, u čije je vlasništvo stanica kroz godine prešla, i prijetio joj je potpuni zaborav. Tada, prije godinu dana, nitko nije pokazivao interes da se objekt od zaborava spasi, što se odlukom Općine Rugvica promijenilo. Kako napominje načelnik općine Mato Čičak, namjera je da ovo postane Muzej veterinarstva i Muzej Posavine.
- Odluku o kupnji smo danas potvrdili na Općinskom vijeću, to je gotova stvar. Planiramo sad naručiti projekt Muzeja veterinarstva i Muzeja Posavine, objekt je velik i može primiti oba ta muzeja. Bili bi to općinski muzeji, otkriva načelnik Rugvice.
Sve do 1936., osim klinike Veterinarskog fakulteta u Zagrebu, nije bilo ni jedne veterinarske ustanove ni ambulante u Hrvatskoj. Godinu prije, 1935., organiziran je stručni posjet hrvatskih veterinara kolegama u Bugarskoj, koja je dotad već imala dugotrajnu tradiciju "lečebnica" - veterinarskih bolnica i ambulanti. Kako navodi umirovljena profesorica povijesti veterinarstva prof. dr. sc. Vesna Vučevac Bajt, Bugarska je pod ruskim utjecajem svoje "lečebnice" gradila već 1895.
- Među veterinarima koji su u posjet Bugarskoj došli iz Hrvatske bio je i dr. Oto Köster, profesor kirurgije na zagrebačkom Veterinarskom fakultetu. Dobro je poznavao prilike na hrvatskom selu i odlučio je nakon povratka iz Bugarske izgraditi i organizirati rad u veterinarskim ambulantama. Pod njegovim je vodstvom 1936. izgrađena i ova, prva hrvatska veterinarska bolnica, u Oborovu - navodi profesorica u svojoj knjizi "Povijest veterinarstva".
Rad ove ambulante je, dodaje, postigao golem uspjeh, ovdje su odškolovane generacije i generacije mladih veterinara.
U Higijenskom zavodu Zagreb, izrađen je, besplatno, plan gradnje s troškovnikom, osiguran je građevinski materijal, kao i dobrovoljni građevinski i obrtnički radovi, a stočari su obećali građevinski materijal dovesti besplatno svojim kolima. Iste godine počinje gradnja ambulante, odnosno bolnice, kojom je zacrtan i novi smjer veterinarstva u Hrvatskoj.
Upravo tako - da je osnivač prve veterinarske bolnice u Jugoslaviji - piše i na spomeniku Kösteru, postavljenom kraj ambulante 1955. godine. Stajala je tu i njegova bista, no netragom je nestala, nitko ne zna kako, kad i kamo.
- Odrastao sam, i dalje živim preko puta ambulante, dobro je se sjećam iz djetinjstva. Svakog dana seljaci bi ovdje uz ogradu vezali po 20, 30 grla, bila je to čekaonica za životinje - prisjetio se za 24sata prošle godine Vlado Ivančan (72), kažu u Oborovu "dobri duh ovog mjesta". Pamti veterinare koji su se ovdje izmjenjivali i živjeli u za njih uređenom stanu na katu. Pamti lijepa vremena u kojima je Posavina imala na desetke tisuća grla stoke.
‘To je nama bilo kao kino’
- Nije ta ambulanta bila samo ambulanta, bila je i naše, seosko kino! Postojao je unutra projektor, okupilo bi se naroda iz sedam-osam okolnih sela, čiji su mještani ambulantu i gradili - prisjetio se Ivančan za 24sata.
Prvi veterinar u Oborovu bio je dr. Marko Pećina, od 1936., kad je ambulanta sagrađena pa sve do 1948. Njegov je sin poznati specijalist ortopedije u mirovini i prof.emeritus na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, akademik prof.dr.sc. Marko Pećina mlađi. On je u veterinsrkoj ambulanti, na katu kuće, gdje je živjela obitelj Pećina, i rođen 1940. Jako je sretan što će objekt biti prodan općini, i što će u njemu biti muzej.
- Presretan sam zbog te vijesti, ne samo zato što sam u toj prelijepoj kući rođen, već zato što će ostati sačuvana uspomena na veterinarsku stanicu, i njenu povijesnu važnost, oduševljen je akademik Pećina. Dodaje da je objekt građen po ondašnjim principima dr. Andrije Štampara, čije ime nosi zagrebački Nastavni zavod za javno zdravstvo, nekadašnji Higijenski zavod.
Kad je ambulanta sagrađena daleke 1936. godine na inicijativu Ota Köstera, veterinar Pećina je bio 30-godišnjak.
- Ta je zgrada uistinu povijest veterinarstva. Moj je otac liječio stoku od Ivanje Reke do Ivanić-Grada, i od Čiča do Lekenika, sve je to, kako je narod tad govorio, bilo 'Markovo'. Marko je bio institucija, omiljen u narodu, legenda. Koliko omiljen, najbolje govori činjenica da je bio kum na 103 vjenčanja!, ispričao nam je akademik Pećina lani. Rodio se na katu, u stanu za veterinara.
- Toliko sam požurio van, da mama Ruža, rođena Milaković, nije stigla do bolnice u Zagrebu, liječnik ju je porodio u našem stanu iznad ambulante. U Oborovu sam živio svojih prvih osam godina, bilo je to, unatoč ratu, jako lijepo djetinjstvo. Odrastao sam među svom tom stokom koju je tata liječio, s djecom vodio krave na ispašu, imao i vlastitog konja. Mene su seljani zvali 'Markić', u platnenoj sam torbi uvijek imao njihovog kukuruznog kruha. Mama, prije rata profesorica matematike i fizike, bila je dobri duh te ambulante, posebno u ratu. Strepila je da, kao mali, ne stradam pod svim tim kopitima u našem dvorištu, ali sve je, eto, dobro prošlo, prisjeća se dr. Pećina. Sjeća se seljačkih kola svakodnevno duž ulice u kojoj se ambulanta nalazi, stoke privezane za ogradu, u "čekaonici", sjeća se dobro i bijesnoga konja kojeg je otac u dvorištu eutanazirao.
- Lasom ga je morao obuzdati koliko se ritao, a seljani su ga držali vezanog konopcima, da nekoga ne ugrize i ne zarazi. Sjećam se kako im je tata onda rekao da životinju pokopaju najmanje dva metra duboko..., jedna je od živih uspomena iz djetinjstva dr. Pećine.
'Dr. Dolittle' u Oborovu
"Pripovijest o doktoru Dolittleu”, roman Hugha Loftinga o liječniku koji je zapravo puno više volio životinje nego ljude, objavljen je 1920., a šesnaest godina kasnije je, u malom Oborovu, dr. Dolittle postao i Pećina. No on je ljude volio najmanje koliko i životinje, što se posebno pokazalo u ratu.
Dr. Dolittle iz Oborova rođen je 1906. u ličkom selu Klanac, odrastao je s "blagom", kako se stoku na selu zvalo, jer doista je bila blago. Na Veterinarskom je fakultetu diplomirao 1935. no već je na studiju bio omiljen kao veliki borac za studentska prava - svi su studenti znali tko je Pećina. Osim što je bio dobar student, postizao je i vrhunske rezultate u atletici, nastupao je i po proslavama ličkih zavičajnih klubova te pobjeđivao u natjecanjima "bacanja kamena s ramena". Politički, bio je "radićevac", na sahrani Stjepana Radića 1928. nosio je vijenac. Kao demonstratora, prepoznao ga je prof. Oto Köster i kao mladog ga veterinara poslao na prvo radno mjesto, u tek sagrađeno Oborovo. I sam je Pećina sudjelovao u gradnji ambulante. Prva hrvatska i jugoslovenska veterinarska ambulanta bila je moderno opremljena - imala je dvije operacijske sale, karantenu, posebnu strunjaču za konje koja se spuštala sa zida, konjušnicu, liječilo se tamo čak i kraljevske konje. Jednom ju je prilikom, prije rata, posjetio i posljednjii hrvatski ban, Ivan Šubašić.
- Postojala je i fotografija tog susreta, nažalost ne mogu je nigdje pronaći. Na njoj tata priča s banom kao što je pričao s bilo kojim seljakom - sa cigaretom u ustima, smije se njegov sin.
Liječio je i konje i ljude
Kako je bolnica imala i vlastitu kanalizaciju, koje u selu još nije bilo, jednako tako i pumpu za vodu pa su u ambulantu na nastavu, osim studenata veterine, dolazili i studenti medicine, na kolegij "sanitacija okoline". Studenti medicine i veterine, priča nam dr. Pećina, prije Drugog svjetskog rata su zajedno slušali neke kolegije, tako da je veterinar nekad bio i liječnik u nuždi, na selu pogotovo. Koliko je zuba seljanima izvadio Marko, i koliko njihovih rana previo, nemoguće je znati, a kao liječnik, i velik čovjek, posebno se dokazao u ratu, izlažući se pogibelji.
- Dobro se sjećam tih opraštanja s tatom, jer je svako malo odlazio u šumu na par tjedana, i tamo liječio partizane. Mi smo tijekom rata živjeli u prizemlju, uz ambulantu, bilo je nesigurno na katu zbog 'štuka' koje su stalno prelijetale, i metaka koji su frcali preko Save. Ambulanta je pak bila veza s partizanima - od nas su u šumu odlazili brojni studenti medicine, koje bi tata prethodno učio ratnoj prvoj pomoći. Ostajali bi kod nas po dva, tri tjedna. Tata je na slobodni teritorij prebacio i neke židovske obitelji. Od nas je u partizane otišao i, primjerice, Jakov Sirotković, tad student medicine, kasnije profesor ekonomije, rektor Sveučilišta u Zagrebu, potpredsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFRJ i predsjednik HAZU, prisjeća se dr. Pećina. Sirotković je, dodaje, prije rata bio đak njegove mame Ruže u osnovnoj školi u Šibeniku pa ga je ona, dok je boravio u Oborovu, mazila i pazila, a tata ga učio ratnoj medicini. U partizanima je Sirotković najprije bio referent saniteta Zagrebačkog odreda, a onda je dalje napredovao.
Kroz ambulantu su tijekom rata prolazili partizani, ustaše i Nijemci, čak i Kozaci, i njih se dr. Pećina sjeća. Seljani su sagradili bunker u koji bi se uoči dolaska Nijemaca ili ustaša sakrivali muškarci no jednom to nisu uspjeli na vrijeme.
- Nijemci su naglo upali u selo, nije bilo vremena za skrivanje. Došli su osvetiti se za navodno parizansko smaknuće četvero njihovih vojnika, ispostavilo se kasnije da su bili živi, partizani su ih čuvali za razmjenu. Sve su muškarce Nijemci poredali, među njima i mog oca, i htjeli ih streljati. U tom je trenutku tata prvi put od početka rata progovorio njemački, kojeg su i on i mama dobro govorili. Istupio je iz reda i rekao im: Ljudi, što, zaboga, radite? To su samo seljaci, vaši su vojnici živi, nitko nije ubijen. A ako već nekoga morate za osvetu ubiti, nek' to onda budem ja, na što se u njemačkom pukovniku probudila čovječnost, i nisu streljani, prepričava dr. Pećina.
Veterinar seljanima uvijek na pomoći
Nakon rata, ambulanta je bila mjesto za opismenjavanje naroda, provodio ga je AFŽ - Antifašistička fronta žena, uključujući i nastavnicu Ružu. Sjeća se dr. Pećina da je dvorište sad bilo puno naroda, ne samo stoke. Njegov je otac kroz čitavo vrijeme rada održavao dobre veze i s Veterinarskim fakultetom u Zagrebu - svako grlo koje bi uginulo na sumnjiv način, odvozilo se, još prije rata, na patologiju u veliki grad. Zvali su veterinara Pećinu stoput da dođe raditi na fakultet, nije hio - njegova je ljubav bila selo.
Nakon Oborova, obitelj je zbog očeva posla preselila u Čazmu, gdje je Pećina opet sudjelovao u osnivanju i gradnji tamošnje veterinarske ambulante, kasnije i u Posavskim Bregima. Pri kraju radnog vijeka radio je u Ivanić-Gradu i u Novoselec Križu. Ostao je zapamćen kao vrhunski veterinar praktičar, seljanima uvijek na pomoći. Preminuo je 28. veljače 1978. godine, na sahranu oborovskoj legendi na Mirogoju došlo je nekoliko stotina ljudi.
- Kako se tad pričalo, stigli su svi - od Roma koji su živjeli oko Oborova i drugih sela, do akademika, prisjeća se "Markić".
Veterinarska ambulanta Oborovo u svojim temeljima uzidanu ima povelju, napisanu na pergameni. Napisao ju je prof. Oto Köster, na njoj piše. "Ova prva veterinarska ambulana ima služiti dobrobiti i blagostanju svakog seljaka koji će se na nju obratiti za pomoć i biti uzor cijelom našem seljačkom narodu..."
- Presretan sam zbog odluke Rugvice, sve pohvale zbog odlluke o kupnji, i namjeri da se u nju smjesti Muzej veterinarstva, komentar je doktora veterine Nikice Ivezića, koji je s još dvoje kolega 1993. preuzeo veterinarsku ambulantu Oborovo, i u njoj radio do 2010. Tu je, dodaje, proveo najljepše godine svoje karijere. To je "ambulanta s dušom", sjetno nam je rekao lani. Prije nje, takva je ambulanta postojala još samo u Bugarskoj.
Veterinar Ivezić govori nam kako je bila i izuzetno moderno opremljena, već tad, 1936. godine.
- Gradili su je seljani od Ivanje Reke do Ivanić Grada, ta je ambulanta povijest hrvatskog veterinarstva. U njoj je uvijek živio po jedan veterinar, s obitelji, izmjenjivala su se ovdje neka od najvećih imena naše struke. Liječilo se i ovdje i kraljevske konje. Postojale su dvije operacijske dvorane, štala za dva konja, sa strane još i karantenska štala za zaražene životinje. Sve je bilo jako moderno, sa zida se spuštala čak i velika strunjača za liječenje konja, kasnije je stigao i rendgen - kaže veterinar Ivezić. Posavina je imala stočni fond od tisuća i tisuća grla, imala je prvo simentalsko govedo na ovim prostorima, na praksu su ovamo dolazili studenti iz cijele Jugoslavije, stare i nove - bila je to najvažnija veterinarska ustanova u državi, dodaje. Imala je vlastitu kanalizaciju, dok je u Oborovu još nije bilo, čak i vlastitu pumpu za vodu, sve. Na katu je bio stan za veterinara, dolje i stan za bolničara, godinama je tu živjela i njihova služavka Mara...
S dvoje kolega Ivezić je ambulantu privatizirao 1993., bila je to ujedno prva privatna veterinarska stanica u Hrvatskoj.
- Bili smo mladi, entuzijastični veterinari, radili smo kao zmajevi. Od države smo ambulantu otkupili za puno novca, dugo poslije zato smo živjeli na kruhu i vodi, ni za kavu nismo imali. Sve smo ulagali u tu staru ljepoticu, sačuvali smo i njenu izvornu opremu. Nismo se bogatili, vozili smo stare aute i samo radili, radili... Bile su to najljepše godine našeg života - prisjeća se Ivezić.