Verica 33 godine traži sina: 'Kći su silovali, muža odveli u logor. Samo da mi je njega pronaći...'

Sotinjani Verica i Dragutin živjeli su mirnim životom u svom selu nadomak Vukovara. Kao i većina drugih, godinama se družili sa susjedima Srbima smatrajući ih prijateljima. A onda se dogodio rat. Uokolo sela počela su puškaranja. Srbi su se počeli distancirati od Hrvata, poslali su svoju djecu i žene u Srbiju na sigurno. Nitko nije mislio da će se stvarno zaratiti iako su vozila JNA sve češće prolazila selom. Kada je 21. kolovoza 1991. godine bilo prvo avionsko bombardiranje Sotina iz Negoslavaca i Srbije, Hrvatima u tom selu već je bilo kasno za bijeg. Selo je nakon samo par sati okupirano.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

00:46

Našli 5 novih žrtava rata kod Vukovara. Stigle i obitelji nestalih: 'Ne gubimo nadu' | Video: 24sata/Video

- Toga dana organizirani su evakuacijski autobusi za nas žene i djecu da odemo iz sela. Iako smo sjeli u njih, u Lovasu je naš autobus zaustavljen i vraćen u selo. Nije se moglo izaći. Vratili smo se u kuće i od tada smo vrijeme uglavnom provodili po podrumima jer su stalno padale granate. Moj sin Boris prijavio se u obranu sela odmah na početku tih događaja. Preko dana bi radio na obližnjoj farmi Jakobovac, a preko noći išao držati straže koje su naši organizirali. A onda je došao 30. rujan. Sin Boris je u 6 sati ujutro otišao na posao. Ispratila sam ga, rekla mu da se čuva. Nisam znala da ga tada posljednji puta vidim. Već oko 8 ujutro čula se tutnjava izdaleka. U selo su ušli tenkovi JNA i četnici, među njima većina naših iz sela koji su obukli četničke uniforme - govori Verica Rapčak (81) iz Sotina koja sve ove godine traga za svojim sinom Borisom. Kada je nestao imao je samo 24 godine.

- Upali su nam u dvorište. Tu su bili moj suprug Drago i jedan susjed iz sela, donosili su vodu za stoku. Četnici su ih natjerali da legnu na pod, vezali su im ruke, svezali ih za tenk koji ih je vukao kroz selo. U podrumu smo bile moja unuka Sandra, koja je tada imala dvije godine, kćerka Tatjana i ja. Vikali su nam da izađemo van. Izašle smo. Rekli su mojoj Tatjani da ide sa njima u podrum kako bi se uvjerili da dolje više nema nikoga. Ona je držala dijete u rukama. Predala mi ju je u naručje. Ja sam ostala s djetetom vani, a ona je sa strahom ušla. Mene i malu Sandru ostali su čuvati drugi vojnici. Rekli su im 'ako baba mrdne, ubij ju'. Tatjanu su u podrumu natjerali da se skine i tada su je silovali, obojica, kapetan Boro Borivoje Tešić i još jedan vojnik. Namjerno govorim njegovo ime jer mi znamo da je to on učinio. Nikada za to nije odgovarao. Nakon nekog vremena su otišli iz našeg dvorišta. Tatjana je ostala u podrumu plačući. 'Mamice, silovali su me, šta da radim sada'.. Plakale smo obje. Nismo nikamo smjele otići jer su zaprijetili da će nas ubiti - prisjeća je jecajući baka Verica najužasnijih dana svog života

Kasnije toga dana sve su mještane natovarili u traktorske prikolice. Muške su stavili odvojeno od žena.

- Vozili su nas prema Negoslavcima. Muške su skinuli s prikolice u polju prije Negoslavaca, a nas ženske odvezli su baš u Negoslavce. Tamo su se oko nas okupili ljudi. Vikali su da nas treba ubiti jer smo Hrvati. Mene, moju kći Tatjanu i unuku Sandru prepoznao je jedan Srbin iz sela i rekao je vojnicima da će nas odvesti k sebi u kuću. Nismo znali što očekivati. Kada smo došli kod njih prepoznala sam ženu Slavicu koja je kod nas u Sotinu radila kao trgovkinja. Ti su ljudi bili dobri prema nama. Pustili su nas da spavamo u njihovoj sobi. Zahvalna sam im za to - govori dalje Verica koja mjesecima nije znala gdje su joj suprug i sin.

Dragutina i ostale muškarce iz sela prvo su držali par dana u nekom podrumu u Negoslavcima, a onda su odvedeni u Šid, potom u logor u Begejce.

Verica, Tatjana i Sandra uspjele su doći do Šida gdje ih je odveo jedan vojnik koji im se smilovao zbog malene Sandre. Potom su njih tri završile u Skopju kod Vericinog brata, a zatim došle u Hrvatsku.

MASOVNA GROBNICA U NEGOSLAVCIMA VIDEO Našli 5 novih žrtava rata kod Vukovara. Stigle i obitelji nestalih: 'Ne gubimo nadu'

Dragutin je iz logora izašao u prosincu 1991. godine. Bio je tek sjena od čovjeka kojega jedva da je prepoznala kada su logoraši dovedeni u Zagreb.

- Za sina Borisa malo znamo. Navodno je uhvaćen kada je išao prema Jakobovcu. Odvezli su ga u Negoslavce, tu su ga mučili i zlostavljali, a kasnije što je bilo sa njime, mi ne znamo - kaže očajna Verica koja, iako hoda uz pomoć hodalice jer ju noge više ne služe dobro, spremno dolazi na svaku ekshumiranu grobnicu u blizini Negoslavaca nadajući se da će u nekoj od iskopanih raka naći kosti svoga sina. Zato je i u petak došla u polje nadomak Negoslavaca gdje su pronađeni novi posmrtni ostaci ubijenih iz Domovinskog rata. Nada se da će među sedam otkrivenih žrtava biti i njen sin Boris.

- Dobivali smo razne informacije o tati, uglavnom neistinite. Sve dok nisam našla ženu koja je živjela na Jakobovcu i koja je, toga jutra kada je tata otišao na posao, sjedila s njim i s jednim čovjekom u kući u kojoj su tada bili ujutro, pili kavu. Rekla mi je da je tata plakao, da se bojao što će se dogoditi samnom, sa mamom, bakom i didom. Predosjećao je da će ga ubiti. Vrlo brzo nakon toga došao je tenk i iz kuće su izveli njega i tog čovjeka koji je sjedio s njime. Pretukli su ih odmah ispred kuće i odvezli ih na tenku nekamo. Nije znala gdje - ispričala nam je i Vericina unuka Sandra Rapčak Škomrlj koja je tada imala tek dvije godine, ali već godinama radi na traženju svog oca i ostalih nestalih osoba. Predsjednica je Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja.