Od kolijevke pa do groba...: Nekoć su djeca u školu dolazila bosa. Nisu imala knjige ni bilježnice, tek pločicu na koju bi pisali. Jedan učitelj podučavao je sve niže razrede, prisjećaju se sugovornici
Već peta generacija odlikaša: Cijela obitelj u istim klupama...
Kad bih mogao, vratio bih se u doba kad je u ovu školu išao moj djed. Sigurno bih imao više slobodnog vremena, mogao bih se više družiti s prijateljima, a bilo bi i manje gradiva za učiti, priča nam Karlo Schwager (14), učenik osmog razreda Osnovne škole “Ivan Perkovac” u Šenkovcu.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
Karlo je već treća generacija u obitelji Schwager koja pohađa tu školu. Smatra da su vremena prije bila jednostavnija i da njemu danas, u odnosu na njegova djeda Berislava (66), škola predstavlja veću obavezu nego zadovoljstvo.
- Danas djeca uče puno više stvari, imaju jako puno zadaća. Sigurno im je teže nego nama. Imaju veće mogućnosti i brže mogu doći do informacija koje ih zanimaju pa mislim da ranije sazrijevaju, baš zbog informatičkog pristupa. Kad sam ja bio đak, poslije škole sam čuvao krave. Meni krava na ispaši nije mogla ništa reći - smije se Berislav. Upravo je Karlo jedan od učenika koji je pod mentorstvom učiteljice Milice Peljak Pašić izradio izložbu o generacijama iste obiteji koje su išle u školu u Šenkovcu.
Izložba je svjetlo dana ugledala prije dvije godine, na 165. godišnjicu škole. Jedan dio izložbe je povijest Šenkovca, a drugi je dio vezan za obitelji koje su školu pohađale u više generacija.
- Počelo je od pet obitelji, a nakon toga su mi dolazila druga djeca sa svojim fotografijama koje su čuvali. Nisam imala srca reći im da sam se umorila, pa sam tako svima koji su donijeli svoje obiteljske fotografije napravila plakate - rekla je kroz smijeh Milica. Takvih je bilo čak tridesetak, za svaku od njih bilo je potrebno više posjeta arhivu i mnogo posla. Na izložbi je Milica pazila kome na plakat stavlja svjedodžbe.
- Na plakat smo stavili svjedodžbe onih koji su na kraju godine imali petice. Djed jednog učenika dvaput je ponavljao prvi razred. Mislim da mu ne bi bilo drago da smo to stavili - kaže nam Milica. Jedna od obitelji čije su fotografije dio izložbe je i obitelj Schwager. Djed Berislav, tata Tomislav i unuk Karlo, jedan za drugim, kroz godine su grijali klupe škole u Šenkovcu. Složni su da se tijekom godina puno toga promijenilo.
- Iz školskih dana vučem puno lijepih uspomena. U naš je razred išlo nekoliko djece iz Dječjeg doma Laduč. Svi skupa smo se igrali, često smo ih posjećivali u domu, izmišljali smo svoje igre. Poslije škole nije se išlo doma - prisjeća se Karlov tata Tomislav (44). Dodaje da je djecu prije puno više brinulo kad ne bi naučili gradivo, nego što to danas tišti učenike.
- Nisam puno učio, kad je trebalo ‘dodati gasa’, malo sam upregnuo, no škola mi nije bila teška. Najviše sam volio likovni, tamo smo uvijek nešto mrljali i mazali. Volio sam i tjelesni, a najmrskiji predmeti bili su mi matematika i kemija - prisjeća se Tomislav. Smatra kako današnjoj djeci škola ne predstavlja posebnu radost.
- Današnja djeca nemaju veselje ići u školu. Ja sam jedva čekao da škola počne. Učili smo manje gradiva, ali puno više životnih, praktičnih stvari. Vladala je sloga i tad su se razvijala prava prijateljstva - ubacuje se Stjepan Šepat (72), također nekadašnji đak Osnovne škole “Ivan Perkovac” u Šenkovcu. Prvi razred je upisao 1953. Nakon njega u istu su školu išli njegova kći Melita (47), unuka Marta (21), a potom i Martin mlađi brat Roko (16).
- Već sad se vidi razlika između mene i brata, a kamoli kad gledam kako je škola izgledala u djedovo doba. Danas nam definitivno fali domaćinstvo, mislim da je veliki minus što se to ukinulo - kaže nam Marta, koja je u osnovnu školu u Šenkovcu krenula 2002. Njezin djed Stjepan s nostalgijom i veseljem u očima prisjetio se svojih đačkih dana.
- Živjeli smo na brijegu, u školu smo išli bosi, vremena je bilo koliko hoćete. Malo smo učili doma, puno više smo se igrali. Imali smo u školi razne zadruge, hranili smo zečeve, kokoši, golubove, imali vrt s povrćem. U moje vrijeme su djeca sigurno bila odgovornija nego danas - ističe Stjepan. Glavom potvrdno kima i njegova kći Melita (47). Kaže kako je u njezino školsko doba bicikl bio glavno prijevozno sredstvo. Gradivo je bilo zahtjevno, ali ne toliko opširno kao danas.
- Bili smo jako živahan razred, super smo se slagali te se družimo i danas - ističe Melita. Dodaje da je u to vrijeme bila jako vezana za školu. Kao i Tomislav Schwager, Melita je obožavala likovni, a kako kaže, matematika joj je bila mrska. Učitelji su tad bili autoritet, ali opet ne prestrogi kao u školsko doba njezina tate.
- Znali su nas povući za kosu, a istodobno nam stati na prste, tako da boli s obje strane. Bilo je i packi po prstima. Ali to su sve bile pozitivne sankcije - smije se Stjepan. Da školovanje u Šenkovcu nekad i sad predstavlja dva potpuno različita svijeta slaže se i Zoran Pejak-Pašić (71). U istim klupama sjedile su mu baka, pa mama, a nakon njega, kćer, a sada unuci. Zoranova supruga Milica cijelog je života radila kao nastavnica u njegovoj osnovnoj školi u Šenkovcu.
- Naša cijela obitelj je išla u istu školu, samo sam ja išao u staru zgradu. Vrijeme je sve promijenilo, status učitelja se srozao, a radni uvjeti se poboljšali, najviše za djecu. Manji su razredi, u staroj školi sva četiri razreda dijelila su istu učionicu, a imali smo i šibu za zločeste - priča nam Zoran. Kako kaže, u svojem je školovanju prošao sve - od “gospon učitelj”, “drugarice učiteljice”, a danas je “hej učiteljice”. Supruga Milica, od lani je u mirovini, u školi je predavala povijest i zemljopis. Kaže nam da su djeca nekoć izostajala iz škole zbog potpuno drugih razloga nego danas.
- Mame bi djeci napisale ispričnicu kako ne mogu doći u školu jer je dan ranije, dok su bili na ispaši s kravom, pala kiša pa su pokisli. Mame bi im dan poslije sušile hlače pa djeca nisu mogla doći jer druge nisu imali - prisjeća se. Ona i Zoran u šenkovečku školu upisali su sina i kćer Veroniku, a ona kasnije i svoju djecu - Brunu i Teu.
- Meni je ova škola prirasla srcu, i velik mi je dio obitelji vezan za nju. Ja sam ovdje učio, žena mi je tu radila 40 godina, moji preci su ovdje išli u školu, kao i svi moji potomci - kaže Zoran. Milica je predavala svojoj djeci i starijem unuku Bruni (14). Ipak, napominje da je Bruno od početka znao napraviti razliku. Baka je kod kuće baka, a u školi je ipak prvo učiteljica.
- Jednom sam zaboravila zadati zadaću, Bruno me je odmah pred svima podsjetio. Kad smo izlazili iz učionice, došao je do mene i rekao mi: ‘Baka, dala si nam previše zadaće’ - kroz smijeh se prisjeća Milica. Bruno ide u osmi, a Teo u šesti razred. Obojica su odlični učenici, sjajno svladavaju sve predmete. Ipak, Teo kaže da mu je u školi jako dosadno.
- Mama i tata mi kažu da trebam više učiti, ali ne tjeraju me kad i ovako imam dobre ocjene - kaže nam stidljivo. Većina učitelja koji su predavali Veroniki kasnije su podučavali njezine sinove Brunu i Tea. Razrednica jednog sina predavala joj je hrvatski, a razrednica drugog geografiju. - Lakše mi je razgovarati s ljudima koje znam većinu života nego što bi to bilo s neznancima u novoj školi. Ovdje znamo sve - zaključuje Veronika. Šenkovečka škola je stara više od 165 godina i nekoliko je puta mijenjala lokaciju pa su se gradile nove zgrade. Sve to, kao i fotografije obitelji, može se vidjeti na izložbi postavljenoj u predvorju škole.