Ne zanima me ni tko ga je ubio, ni gdje, ni zašto, ne treba mi krivac, ni osumnjičenik, nitko. Samo kosti, kaže nam Igor Korač
NESTALI U DOMOVINSKOM RATU
Već 30 godina traži svog djeda Antu: 'Recite gdje su mu kosti, iskopat ću ga svojim rukama'
On me je odgojio. Bio sam jako vezan za njega. Cijelo moje djetinjstvo proveo sam s njime. Zaslužio je da ga nađem, dostojno pokopam. Tražit ću ga dokle god dišem, na bilo koji način. Zato sam se i odlučio postaviti ovaj plakat, da ukažem na to da ga nema već 30 godina, da pokušam apelirati na savjest onih koji znaju gdje je. Recite mi gdje su mu kosti. Samo me usmjerite. Sam ću rukama kopati.
Rekao je to Igor Korač (46) iz Vukovara govoreći o svom djedu Anti Koraču (1932.) nestalom na pustari Ovčara u listopadu 1991. Stoji pored jumbo plakata postavljenom prije nekoliko dana u centru Vukovara, a na kojemu je djedova fotografija, datum rođenja i nestanka te podatak da mu se svaki trag gubi u Negoslavcima. Objavljena je i e-mail adresa na kojoj se mogu ostaviti bili kakvi podaci.
- Zanima me samo gdje trebam kopati. Ne zanima me ni tko ga je ubio, ni gdje, ni zašto, ne treba mi krivac, ni osumnjičenik, nitko. Samo kosti - kaže dodajući kako je cijela obitelj uključena u potragu za djedom od samih početaka. Svi su polako počeli gubiti nadu, ali on nije.
Baka je još živa ali nema nadu da će naći ikakve ostatke svoga supruga od kojega je morala otići u listopadu, kada je vojska JNA došla na Ovčaru.
- S početkom Domovinskog rata djeda je već bio u mirovini. Dok je radio, vozio je traktor za Vupik, a baka Milica radila je na farmi krava. Živjeli su na pustari Ovčara, na kojoj je bilo tridesetak kuća i obitelji. Ta je pustara, naime, bila vlasništvo Vupika koji je izgradio te kuće za svoje radnike. Odgojili su na toj pustari troje djece; mog oca Ivana i dvije kćeri. U vrijeme rata svi su oni već imali svoje obitelji - prisjeća se Igor svog djetinjstva.
Njegov otac je Ivan, Antin sin.
“Mi smo živjeli u Vukovaru, tu sam išao u školu, ali sam svaki vikend i sve ljetne praznike provodio kod djeda i bake. Obožavao sam tamo biti. Odrastao sam bez spoznaja tko je Srbin, a tko Hrvat. To se nije prije isticalo, imali smo kumove Srbe, puno prijatelja. Tek s početkom rata saznao sam da sam Hrvat. Kada su počela ratna događanja tata se priključio obrani grada, a djeda je tada imao 60 godina i nije bio uključen u ništa. Baka je bila s njime cijelo vrijeme. A onda je došla JNA vojska na Vupik, već krajem rujna ili početkom listopada, i počeli su tu zauzimati položaje s teškom artiljerijom.
Tada su krenule i prijetnje ljudima koji su tamo živjeli, prozivanja, ispitivanja, upadanja u kuće. Jedna grupa Hrvata tada je otišla s pustare, nekim putem prema Bosni. U toj grupi je bila moja baka. Djeda nije htio ići iako ga je baka molila. Govorio je ‘ma ja sam star, tko će mene dirati, hranit ću tu stoku, kokoške, neće mene nitko’. Nije bio jedini koji je tako razmišljao jer ih je još ostalo u svojim kućama, kao i on. Sve su ih odveli i svi se još vode kao nestali - priča Igor koji je tad imao 16 godina i s majkom i sestrom morao je otići u progonstvo.
S bakom su se susreli kasnije u Makarskoj, gdje su bili smješteni, ali nakon pada Vukovara nisu znali ni gdje im je otac ni što je bilo s djedom.
- Tata je branio Vukovar do pada. Uhvaćen je u proboju. Krenuli su na Bogdanovce. Te je noći kiša lila, zalutali su u polju i završili na ulazu u tada već okupirane Petrovce. Četnici su zapucali na njih. Tata i još dva vojnika bili su prethodnica čitavoj koloni civila. Počeli su vikati četnicima da prestanu pucati, da će se predati. Četnici su nekoliko puta pitali ‘koliko vas je’ a njih su trojica ustrajali odgovarajući da su samo troje. Uhitili su ih i odveli, a ostali su civili uspjeli naći pravi put prema Vinkovcima. Tata je proveo 9 mjeseci po logorima. Mjesecima nismo znali da li je živ ili mrtav jer su ga skrivali po logorima. Sjećam se kao danas, kada je bila razmjena svi za sve, ljudi iz Vukovara su ga dočekali, grlili, zahvaljivali mu što ih je spasio - govori dalje Igor, koji danas živi u Vukovaru, ima sina Ivana i često mu govori o svom djedu Anti.
Zajedno mu idu obići napuštenu kuću na Ovčari i zapaliti svijeću na spomenik podignut u Sotinu za sve žrtve. Baka Milica (90) dugo je očajavala što je ostavila Antu na milost i nemilost četnicima. Nadala se da će ga možda netko zaštititi jer je bio dobar sa svima.
“Čim je vojska odsjekla Ovčaru tata je saznao da je djeda odveden. U prvo vrijeme ga čak nisu dirali, bio je kod kuće, ali onda su ga odveli u Negoslavce. Držali su ga zatočenog u podrumu zgrade njihove Mjesne zajednice; sada je to općina. Navodno je tamo bio najduže od svih, šest dana, vezan bodljikavom žicom, fizički zlostavljan. Tu je bilo puno zatočenih ljudi. Šesti dan navečer odveden je na neko ispitivanje i više nije vraćen. To sve znamo od žene koja je preživjela taj podrum i kada je izašla, sve nam je ispričala. Ona je svjedok svega što se tamo događalo i zadnja ga je vidjela živog - kaže Igor, koji je za sve saznao nedugo nakon pada Vukovara.
Znalo se tada da je u Negoslavcima bilo više takvih podruma sa zarobljenicima; po privatnim kućama i raznim objektima. Svi koji su odvedeni iz Vukovara, završili su tamo.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
