Vapaj majke: Bože, zašto nisam nestala skupa s mojim Ivicom?

Kad sam ga rodila, to je bilo veliko veselje. Suprug je bio presretan što je konačno dobio sina kojeg je, nakon tri kćeri, tako želio. Bio je tako dobro dijete, dobar čovjek. Svi su ga u selu voljeli. Fali mi sve ove godine. Uvijek mi je u mislima. Najgore mi je kad se okupe sva djeca, sjednu oko stola, a njega nema. Od njega samo slika na zidu. Gledam je i plačem. Nekad zamišljam da pričam s njim. Pa ga korim: ‘Gdje si, nema te, sad moram tu sama biti’. Nema dana da mu nešto ne kažem. Stotinu sam puta rekla: ‘Da mi barem dođeš, odmah bih umrla samo da te još jedanput vidim’, tužno govori Jaga Kruhoberec (84) iz Cerića nedaleko od Vinkovaca.

POGLEDAJTE VIDEO:

Zadnji susret na rođendan

U listopadu 1991. godine izgubila je sina Ivicu, tad 23-godišnjaka. Iako se sa suprugom Valentom nadala da će pronaći sina prije nego što oboje umru, suprug joj je umro prije 15 godina neizmjerno nesretan što nije našao sina jedinca.

Šesteročlana obitelj Kruhoberec bila je obična slavonska seoska obitelj. Imali su kuću, nešto zemlje, malo vrta i stoke.

- Tata je radio u tvrtki Dalekovod Zagreb, a mama je bila domaćica i bavila se vrtom. Ivica je bio najmlađe dijete, završio je srednju školu u Vinkovcima, elektro smjer, a zaposlio se u građevinskoj tvrtki Vibrobeton. Volio je nogomet i njime se rekreativno bavio. Kako su se sestre udavale, on je mami u kući bio desna ruka - prisjeća se prošlih vremena Marija Bunić (61), Ivičina najstarija sestra.

Nakon pokolja redarstvenika u Borovu Selu, i mještani Cerića počeli su organizirati tajne straže. Pozvali su muškarce da se pridruže i podijelili im nekoliko pušaka koje su imali. Opasnost je prijetila iz okolnih srpskih sela i u zraku se osjećala napetost.

- Već u lipnju Ivica se uključio u obranu sela i nakon posla odlazio na straže. Jednu pušku prenosili su jedan drugome jer oružja nije bilo za sve. Sjećam se da me jedan dan molio novac da si kupi nekoliko metaka. Dala sam mu iako sam se bojala. Imali su jednu pušku, a ni jedan metak. Uvijek sam mu govorila neka pazi što radi, ali znala sam da je on dobar, nije nikad bio ratoboran ni problematičan - priča Marija.

Krajem lipnja Ivica se priključio novoformiranoj 109. brigadi. Dobio je neko oružje, ali ne i uniformu tako da je stalno bio u civilu. Polovicom srpnja iz susjednih su mjesta prvi put napali Cerić. Dio sela je evakuiran, otišli su starci i djeca, ali su se, nakon dva tjedna, vratili jer se situacija nakratko malo smirila. Nitko nije očekivao ono najgore.

Pokosili ga rafali pa nestao

- Na majčin rođendan, 1. 10. 1991. godine, zadnji sam put vidjela brata. Padala je kiša, cijelu je noć proveo u rovu i došao se kući presvući. S njim je bio susjed i zvala sam ih k sebi u podrum. Napravila sam jelo, skuhala im kavu i rekla mu: ‘Ivice, odnesi kavu prijateljima u rovu, da se dečki okrijepe’. Majci i ocu koji je bio na štakama rekao je da moraju otići iz sela, a meni je povjerio da bi volio uništiti jedan tenk. Upozorila sam ga da se čuva kako ne bi prošao kao vojnik koji je uništio tenk, popeo se na njega da proslavi, pa su ga ubili kraj vojarne. Obećao mi je da neće, presvukao se i otišao. To je bio zadnji dan da smo ga vidjeli - s bolom priča Marija.

Idući dan Cerić je pao. Krenula je na posao u vinkovačku bolnicu u kojoj je radila kao medicinska sestra te mamu i tatu povezla autom do kolodvora.

- Tata je bio ljut šo mora ići, nije htio napustiti kuću, ali mu je Ivica tako rekao pa ga je poslušao. Na izlasku iz kuće poljubio je štok od vrata i otišli smo - kaže Marica koja je tog dana s petog kata bolnice gledala vojne transportere kako se voze selom koje ih je bilo puno.

Ivičina sestra traži i strica

- O bratu nisam ništa znala. Cijelo poslijepodne dovozili su ranjenike. Ivice među njima nije bilo. U selu mi je još ostao i stric Ivan Kruhoberec, koji je također nestao. Oni koji su ostali u selu, pa i moja strina, danima su bježali kroz polje prema Vinkovcima. Strina je izašla četvrti dan nakon pada. Među onima koji su došli kroz polje bio je i jedan ranjenik koji je bio u grupi s mojim bratom. Pitala sam ga je li se Ivica izvukao. On je rekao da misli da je. Taj je dečko bio ranjen u nogu i u šoku. Kasnije sam čula priču da je brat pogođen u donji dio tijela nakon što je izašao iz jednog dvorišta. Sa sobom je nosio zolju. Moj djever ga je vidio oko podneva i rekao mu je: ‘Ivice, nema ništa od ovoga, povuci se’, ali Ivica je rekao: ‘Moram iskoristiti još ovu zolju’. Kad je čuo tenkove, izašao je na ulicu misleći da su to naši tenkovi, jer su mu vojnici pokazivali znak pobjede s podignuta dva prsta. No to je bila varka. Čim je izašao, pokosili su ga rafalom u donji dio tijela - prepričava Marija ono što je čula od drugih.

S Ivicom je tad bilo još nekoliko suboraca koji su sve to i preživjeli, no ni jedan od njih obitelji Kruhoberec nije htio ispričati što se s Ivicom dogodilo.

- Ne znam zašto nisu htjeli reći što je točno bilo. Ja njih ne krivim što ga nisu izvukli. U to vrijeme ne znam bih li i ja spašavala svoj život ili tuđi - dodaje Marija, koja i dalje ne zna gdje joj je stric Ivan.

- Ostao je u selu nakon evakuacije. Bio je civil, radio na željeznici, pripremao se za mirovinu. Tog 2. listopada, kad je Cerić pao, prijepodne je otišao iz kuće u trgovinu da si kupi cigarete. Kako je otišao, tako se više nije ni vratio. Strina je ostala sama u kući s jednim sinom, jer su drugu dvojicu poslali na sigurno. Sa sinom je strina iz sela kroz polja izašla tek 4. listopada i došla do Vinkovaca. Navodno su strica uhitili i jako maltretirali kad su čuli da ima tri sina. Koristili su ga za razne poslove. Vozili su ga od logora do logora. Neki naši mještani su ga vidjeli u jednom autobusu koji je išao na razmjenu, ali je nije dočekao jer su ga u jednome mjestu izveli iz autobusa i tu mu se gubi svaki trag. Ni njega nema nigdje, ni na jednom popisu ni živih ni mrtvih - kaže Marija.

Razboljeli se od stresa

Kao i svaka druga obitelj koja godinama traži nestale, i Kruhoberčevi su prošli sve razmjene, traženja po logorima i svim bolnicama, Crvenom križu... Nikad nisu našli nikakav konkretan trag o tome gdje je Ivica pokopan.

- U selo smo se vratili 1997. godine. Tad je na kraju sela pronađen jedan mlađi leš i mene su pozvali na patologiju da ga pokušam identificirati. Ja to nisam mogla potvrditi jer su preda mnom bili svega nekoliko koščica te neke stare hlače i cipele koje on nikad ne bi obukao - prisjeća se Marija dodajući kako je danima gledala ekshumacije pokušavajući prepoznati svojega brata. Potom se razboljela od stresa i šoka.

- Moj je Ivica bio jako dobro dijete. Slušao me i jako volio svoje sestre koje su brinule o njemu dok sam radila poljoprivredu - hranile ga, oblačile i čuvale kad je bio mali. Nisam bila zadovoljna kad mi je rekao da ide u rat. Nagovarala sam ga da ne ide, ali tog me puta nije poslušao. Njegova prijatelja koji je također nestao su pronašli. A njega nigdje nema. Zadnji put vidjela sam ga te noći, na svoj rođendan. Poljubila sam ga i otišao je. Da sam barem i ja nestala zajedno s njim - brišući suzu priznaje nam tužna mama Jaga.