V. Stefanovski: Sviranje gitare za mene je seksi disciplina

Vlatko Stefanovski (57) tvorac je prepoznatljive glazbene forme, balkanske mješavine rock’n’rolla i pažljivo odabrane tradicionalne glazbe, jedinstveni skladatelj, koji je svoj život posvetio samo jednom instrumentu - gitari. Nedavno je objavio novi album “Seir” na kojem glazbu i tekstove, aranžmane i produkciju potpisuje sam.

Express: ‘Seir’ je vaš prvi kantautorski albumu nakon 11 godina (od albuma ‘Kula od Karti’). O kakvom je albumu riječ?

- Novi album je više privatan, osoban nego ambiciozan. Ne pretendira da osvoji svjetske liste. On je poruka ljudima sličnog senzibiliteta. Znači oni koji slično razmišljaju kao ja, koji imaju ukus sličan mome, novi album će im se ‘primiti’, oni će ga s guštom apsorbirati.

Express: Jeste li ikad razmišljali da se vratite sviračkim korijenima kakve ste imali s Lebom i soli?

- Više nemam potrebe praviti Leb i sol. Ono što izlazi iz mene možda nalikuje na moj neki raniji rad, ali uopće ne gledam nazad. Volim memorabiliju - svoje plakate, gitare, a najviše svoju frizuru iz sedamdesetih godina koju više nemam. Ali ne patim od toga da radim isto, jer tražim neka nova uzbuđenja i izazove. Zato i radim s mnogim, različitim glazbenicima. Pokušavam suptilno ulaziti iz projekta u projekt.

Express: Nastupali ste posvuda. Od Vardara do Triglava, od New Yorka do Taškenta. Kako izgleda vaš omiljeni prostor za nastupanje u kojem se osjećate najugodnije?

- Volim sve. I crkve katedrale, akustične prostore, gala koncertne dvorane, ali i klubove tipa Marqe Club u Londonu, Tvornica, Cvetličarna. Volim i jazz-klubove tipa New Morning u Parizu, Ronnie Scott u Londonu, Quasimodo u Berlinu.
 

Express: Jednom ste nastupili i u zatvoru poput Johnnyja Casha. Kakvo je to bilo iskustvo?

- Nastupao sam na zaista čudnim mjestima. To u zatvoru sam svirao u ženskom odjelu što je bilo prilično ganutljivo. Kad sam svirao neku baladu, dvije dame su počele plesati tango jedna s drugom. Nisam htio nikoga pitati zašto su tamo. Nakon toga svirao sam u psihijatrijskoj bolnici, što je također bilo emotivno. Ondje sam dobio prelijepu ikonu s Bogorodicom i Isusom koju je naslikao jedan od štićenika. Svirao sam u domu umirovljenika. Oni su došli još dok sam imao tonsku probu i sjeli, gledali sve dok nije počeo koncert. Također sam bio u Domu za nezbrinutu djecu, i to su za mene vrlo ganutljiva, ali lijepa iskustva.

>>> Cijeli intervju pročitajte u Expressu