'Užasavao me stravični vjetar i buka. Ti zvukovi su neopisivi...'

Onaj koji osjeća strah na Zavižanu ne može raditi gore. Jer moraš biti sposoban za kuhanje, male popravke, cijepanje drva, čišćenje snijega..., kaže Štefanija Tomaić (65) iz Krasna koja je četiri godine radila kao motritelj postaje Državnog hidrometerološkog zavoda.

Na 1594 metra nadmorske visine, uz pogled od kojeg zastaje dah, Štefanija, sestra Ante Vukušića, legendarnog motritelja, bila je jedina žena koja je radila na Zavižanu. Danas živi u Krasnom, gdje uživa s obitelji, a posebno s dva unuka i tri unučice. S njom smo se susreli u podvelebitskom mjestu, a detaljno nam je otkrila kako je radila na nepredvidivoj planini.

- Otac je počeo raditi 1962. na Zavižanu kao meteorolog. Živjeli smo u Donjoj Kladi i onda smo znali ići k njemu gore. Uvijek me zanimala meteorologija. Kad sam završila osnovnu školu s 13 godina, jedino je u Beogradu bila srednja meteorološka. No roditelji me nisu pustili jer sam bila premlada - kaže Štefanija.

Otišla je u Belgiju 1969. godine čuvati djecu, a onda se nakon tri godine vratila u Hrvatsku. Te 1972. godine je Štefanija otišla na Zavižan.

Njezin brat Ante bio je u vojsci, a otac je bio sam na Zavižanu. Njegov kolega je dulje bio na bolovanju pa se tad raspisao natječaj za motritelja.

- Rekla sam ocu da idem na Zavižan. Pa me tata pitao: ‘Pa kako ćeš ti, ti si žensko?’. Ja sam rekla da idem. Ako sam mogla biti sama u Belgiji, onda sama mogu i na Zavižanu. Došla sam gore 1972. godine. Ondje sam bila s tatom, a kad bi on imao slobodne dane, otišao bi kući, a ja bih ostala sama. Ostajala bih gore sama po desetak dana, a nekad i po dva tjedna - kaže Štefanija i dodaje da joj je veljača 1973. godine bila jedna od najružnijih mjeseci jer je vrijeme bilo jako loše.

Najružniji dan u životu 

Bilo je minus 26 Celzijevih stupnjeva te veljače. Sjeverni vjetar je puhao toliko jako da vjetrometar nije mogao mjeriti. To je bio jedan od najružnijh dana.

- Sjećam se 1974. godine, kad je 14 dana bila magla te se prst nije vidio pred nosom. Također, tijekom zime je inje bilo debelo pola metra. Imala sam sreću da je najveći snijeg, kad sam bila na Zavižanu, bio visok metar i pol. Gore nismo imali struju pa sam imala agregat i petrolejku - prisjeća se Štefanija kako je živjela na Zavižanu. Što se tiče hrane, prije odlaska na Zavižan, u rujnu su Vukušići pripremali hranu.

- Konzerve, brašno, jaja, krumpir i zelje smo nosili gore, a meso i suho meso donijeli bismo na leđima kad bismo išli iz Donje Klade. Pješice nam je trebalo jedno četiri sata do gore. Imali smo gore plinski hladnjak u kojemu smo držali meso, a kad je vani bilo hladno, onda smo meso držali na prozoru - kaže Štefanija i dodaje da joj na Zavižanu nikad nije bilo dosadno. Budila bih se prije 4 sata kako bih poslala prvo izvješće zatim sve do 22 sata, kad bih poslala zadnje izvješće. Između motrenja često je pisala, čitala i crtala na staklu.

Pala u provaliju od 300 metara 

Štefanija se prisjetila i siječnja 1974. godine, kad je na Zavižanu bila s mlađim bratom Lukom, tad je pala 300 metara niz padinu.

- Luka koji je 1974. godine bio osmi razred osnovne škole kod mene je došao za zimske praznike na Zavižan. Gore je vrijeme bilo takvo da se po danu otopi, a po noći sve zaledi. Tata i brat Josip su to jutro otišli sa Zavižana i rekli nam: ‘Nemojte slučajno izlaziti na taj snijeg jer ćete se polomiti’.

A mi smo jedva dočekali da oni odu. Uzela sam papir za motrenje i jedan karton te smo otišli iza kućice gdje je bila dolina duboka 300 metara. Rekla sam Luki da nećemo mi dolje, nego ćemo se samo na malom prostoru sanjkati na tom kartonu. I spustili smo se jedanput, i drugi put. I sad Luki ja kažem, ti stoji tu, a sad ja ću sama. I treći put idem sama, i kako smo ugladili još malo taj led ispod snijega, spustila sam se i sletjela u dno te doline duboke 300 metara.

Kad sam pala dolje, bio je mrak oko mene. Digla sam i mislila jesam li živa. Luka se sjurio za mnom i umalo je, kad me je vidio, a inače nije volio krv, pao u nesvijest. Ruke su mi bile razderane, sva sam bila krvava. No bol i krvarenje nisu me spriječili da obavim mjerenje i telefonski predam izvještaj u Zagreb. Navečer smo brat i ja pješačili još tri kilometra na susjedni vrh Plješivicu, gdje je tad bila vojska i njihov vojni liječnik. On me pregledao i sanirao mi ozljede, a zatim sam se vratila na Zavižan. Tata je saznao tek nakon dvije godine - kaže Štefanija.

Otjerala vriskom lisicu 

Meteorologinju, koja se za razliku od mnogih muškaraca priviknula na samotnjački život na Velebitu, posjećivale su razne zvijeri koje inače žive na planini.

- Znala sam vidjeti vukove i medvjede u daljini, a jednom me prestrašila jedna lisica. Izašla sam navečer u 21 sat kako bih obavila motrenje. Vani je bio snijeg koji je obasjavala mjesečina. Čula sam tad jedan zvuk, kao krik. Ukočila sam se jer nisam znala što je. Sjetila sam se da se ako te je nečega strah moraš s time i suočiti. Otišla sam na rub kruga u sklopu kojeg je bila kuća te pustila sličan zvuk. Tad sam vidjela da se radi o lisici i onda je ona pobjegla - kaže Štefanija. Životinje je nisu plašile, nego vjetar koji je, kaže, stvarao stražne zvukove. S munjama i gromovima se također susrela, a jedan udar groma je prespavala.

- Tijekom zime 1973. jako je grmjelo. Grom je tad opalio u kuću. Izgorjeli su svi kablovi, agregat, telefoni, a ja sam spavala i ništa nisam čula. Tata koji je bio gore sa mnom došao je u sobu kod mene i pitao jer znam što se dogodilo. Kaže on: ‘Pa grom nam je skoro kuću raznio, a ti spavaš’. Odgovorila sam mu: ‘Pa dobro, eto, spavam’ - smije se Štefanija.

Planinu treba poštovati 

Na Zavižanu je dala otkaz jer se posvetila obitelji.

- Udala sam se 1974. i rodila najstarijeg sina. Zatim su došla još dva sina pa nisam više mogla raditi na Zavižanu. Nakon što sam prestala raditi išla sam gore u ispomoć dok se nije prešlo na kompjutore. Danas imam u Krasnom kišomjere i šaljem mjesečni izvještaj u meteorološki zavod. Mladima poručujem da se planine ne treba bojati te je treba poštovati. Oni koji se žele baviti meteorologijom, osim znanja, trebaju imati i ljubav prema poslu - poručila je.