Uveseljava brojnu djecu: Ivan je punih 50 godina Djed Božićnjak

Eto, stigoh, djeco mila, preko brda i dolina. Letjeh brzo sve bez krila, vrhom ledenih planina… Jer na vrijeme htjedoh do vas, djeco, doći. Nosim vreću punu svega. Igračaka, koječega, monolog je koji svake godine mališanima zadnjih 50 godina ispriča Ivan Pinter (74).

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

00:19

Video: 24sata/pixsell

Ovaj umirovljeni profesor prije svakih božićnih blagdana dolazi iz daleke Laponije da bi uveselio djecu. Nekad je dolazio kao Djed Mraz, a danas ga mališani poznaju kao Djeda Božićnjaka. No njegova se uloga nije puno izmijenila od onog trenutka kad je 1966. godine kao mladi učitelj u selu Orlovac kraj Bjelovara na sebe odjenuo odoru najomiljenijeg djedice na svijetu.

- Te zimske godine prije pola stoljeća seoski odbornik i ja sjeli smo u saone koje je vukao konj i krenuli smo kroz selo. Sjećam se da je snijeg bio do koljena, a odbornik je znao koliko koja obitelj ima djece. Kako sam tek bio došao u selo, ni o čemu nisam imao pojma - prisjeća se Ivan trenutka u kojem se prvi put prerušio u Djeda.

Osim Orlovca, Pinter je te prve godine obilazio i ostala sela toga kraja. Kako je kao figura odgovarao predodžbama djece o tome kako treba izgledati tadašnji Djed Mraz, to je ostao i nadalje. Uz podjelu darova, koji su u to vrijeme bili mnogo skromniji, morao je organizirati i priredbu za taj događaj.

- Ništa nije bilo komercijalizirano kao danas. Darovi su se sastojali od jabuka i kolača, koje su za tu svečanost pekle seoske kućanice. Bilo je skromno, autentično i svi smo uživali. I djeca i ja. Mislim da su se djeca tog vremena više radovala našem susretu od današnje, nekako je bilo više radosti - pripovijeda ‘pravi’ Djed Božićnjak.

Danas mu se javljaju ljudi kada dovode Djedu Božićnjaku unuke i podsjećaju ga da je nekada davno i njima davao darove.

- I danas me oslovljavaju s ‘djede’ i prepoznaju me, ali dok mi ne ispričaju o sebi, ne mogu se sjetiti tko su oni. Bili su mala djeca i nakon toliko godina ih ne prepoznajem - kaže nam. Najveći broj darova podijelio je između 1984. i 1987., kad je predavao hrvatski jezik u tadašnjem Zapadnom Berlinu.

- Sve te priredbe u Berlinu organizirao je dr. Kotarac. Svake se godine okupilo više od 2500 djece u kinu Palace. Asistirao mi je zagrebački glumac Boris Mihaljević - prisjeća se omiljeni bjelovarski Djedica.

Radio je u mnogim područnim školama i djeca su ga svugdje voljela i dobro prihvaćala. Koliko se nekad vjerovalo u Djeda Mraza, govori podatak da ga njegove dvije kćeri nisu prepoznale, ali su se uplašile i rasplakale koliko je bio autentičan. Iako je odlučio da najmlađim sugrađanima neće dolaziti u liku Djeda Božićnjaka kad ode u mirovinu, u tu se ulogu toliko uživio da mu je ona sastavni dio života.

- Moram vam priznati da djeca danas više ne vjeruju u Djeda Mraza. I danas me znaju vući za bradu ne vjerujući da je zaista prava. Nekad prije bojala bi mi se i približiti - otkriva Pinter.

Kad radi usporedbu profesorskog poziva i uloge Djeda Mraza, priznaje da mu je ona puno ljepša te da se uvijek u nju potpuno uživi.

- Iako su neki učenici u školskim klupama znali biti buntovni i neobuzdani, kad su sjeli u moje krilo, postali su krotki. Nitko od njih nije znao tko se krije iza te brade, te su se čudili kako znam sve o njima - pripovijeda Djedica.

I posljednje dijeljenje darova završio je istom pjesmicom koju je prvi put otpjevao davne 1966. godine.

- Eto, djeco, vreća prazna. Nema više niti jednog dara...Znači da sam svakom dar dao, jer nitko nije zao. I smije se moja brada bijela, ali zato plače samo ova vreća. Što nije veća da u nju za vas stane darova ko kiše! Ivan ima i četiri unuka, no njima ne donosi darove kao Djed Mraz nego kao ponosni djed, kojeg obožavaju čupkati za bradu.