Urlao bi od muke: Bolesni ban Jelačić je trpio razorne bolove

Tajanstvena bolest grla pogodila je mladog Josipa Jelačića u dobi od samo 24 godine i tada je mislio da mu je kraj. No nakon toga je uspio poživjeti  više od 30 godina iako je u međuvremenu dobio i sifilis od kojeg je pogrešno liječen pa je ostao bez kose. Nekoliko godina prije smrti, a umro je u 58-oj godini života, trpio je strašne bolove, a uzrok su navodno bile probavne smetnje. 

- Navodno su mu trovali hranu, jer mu je u Beču strašno pozlilo i često se tužio na probavne tegobe. Zdravlje mu se pogoršalo, jako je smršavio, tako da je 1857. godine često trpio bolove. Bili su razorni do te mjere da se nije mogao suzdržati, nego je urlao od muke, a tegobe su se javljale sve češće. Liječili su ga dvorski liječnici iz Beča, no medicinska dokumentacija nije sačuvana, što govori u prilog teorijama urote prema kojima je netko bana otrovao - ispričao nam je svojedobno u razgovoru pokojni Stjepan Leljak koji je više od 40 godina posvetio istraživanju hrvatskih velikaša. O banu Jelačiću je objavio nekoliko knjiga. 

Najbolje ocjene u elitnoj vojnoj školi

Kao dijete austrijskog podmaršala Franje baruna Jelačića, Josip Jelačić je već sa osam godina krenuo u elitnu vojnu školu, u poznati bečki Therezianum. Školu je završio s odličnim uspjehom, nakon čega se posvetio vojnoj karijeri služeći u brojnim pukovnijama. Govorio je njemački, hrvatski, francuski, latinski, mađarski i talijanski. Vrhunski strateg, mačevalac, strijelac, jahač... Sve što je radio činio je s najboljim ocjenama i uz veliki uspjeh, pa ne čudi što je uspon po činovima bio strelovit. 

- Vjerovao je da će uskoro umrijeti u vrijeme kad je kao mladić bolovao od te neobične bolesti grla. To je bio povod da svojim vojnim kolegama i prijateljima na njemačkom jeziku napiše zbirku pjesama s dramom Rodrigo i Elvira, tiskane u Zagrebu 1825. U predgovoru, koji je ujedno oproštajno pismo, kaže kako je uvjeren da neće još dugo poživjeti pa im ostavlja ove pjesme kako ga ne bi zaboravili - kazao nam je Leljak.

Imao jedva 55 kilograma

Ispričao nam je kako je Jelačić bio sitne tjelesne građe, da je imao jedva 55 kilograma, no prštao je pozitivnom energijom, veseljem i unutrašnjom snagom zbog koje su ga mnogi toliko voljeli i rado se s njim družili..

- Ban Josip Jelačić je najopjevanija osoba hrvatskog naroda. Njemu u čast ispjevano je najviše pjesama-prigodnica, i to na deset svjetskih jezika. Tako je npr. dubrovački pjesnik Luigi Giorgi, naučio starogrčki jezik samo zato kako bi mogao Jelačiću ispjevati pjesmu na tom jeziku - istaknuo je Laljak. 

Jelačić je ratovao s Turcima, a upravo je od njih dobio konja bijelca s kojim su ga slikali i na kojem je jahao u boj s Mađarima. Naime, konja mu je darovao Mahmud beg Bašić iz Bihaća, a na tom je konju Jelačić došao u Zagreb na svoje bansko ustoličenje.

Sve što je radio bilo je za korist hrvatskog naroda

- Sve što je radio činio je kako bi poboljšao uvjete života u Hrvatskoj i pogrešno se mislilo da je Jelačić bio sluga bečkog dvora u Hrvatskoj. Na novodvorskom imanju u Zaprešiću upravo je on poticao melioraciju tla, a kao predsjednik prve podružnice Hrvatskog gospodarskog društva poticao je osposobljavanje naroda za zemljoradnju, kako bi prinosi bili veći. Gradio je ceste sa svojim vojnicima oko Gline, popravljao prometnice kako bi svi krajevi Hrvatske bili što bolje povezani. Manje je poznato da je – nakon rata s Mađarima -  osnovao Zakladu za invalide, udovice  i siročad, kako bi im se pomoglo.

U Beču je 1851. bila tiskana knjiga njegovih pjesama na njemačkom jeziku, prihod koje je tvorio glavnicu za spomenutu Zakladu. To je prvi primjer da knjiga ima humanitarnu zadaću. Dvorska tiskara u Beču ju je tiskala, najbolja tvornica papira darovala papir, a najpoznatiji austrijski umjetnici ilustrirali su knjigu koju su kupovali oficiri austrijske vojske. Prodajom knjige stvorena je glavnica, o kakvoj danas možemo samo sanjati - objasnio nam je u razgovoru Stjepan Laljak. 

U međuvremenu novoustoličeni ban proglašava da seljaci više nemaju obvezu tlake i daća.

Naime, iako je još Josip II ukinuo kmetstvo, zadržala se obveza koja je tek s Jelačićevim proglasom oslobodila seljake. Jelačić potom izdaje novac, hrvatski forint. Sabor uređuje odnose Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije prema Ugarskoj, hrvatski postaje službeni jezik... U tim previranjima kralj Ferdinand V. Jelačića lišava banske službe i unatoč pozivima pojedinaca na oružje, Jelačić traži mirno rješenje problema. Ipak 11. rujna 1848. ban prelazi Dravu i počinje rat s Mađarima. Kako bi osujetili Jelačića i onemogućili da mu u pomoć priteknu Austrijanci, Mađari potiču revoluciju u Beču kojoj je cilj pripojenje i stvaranje jedinstvene Njemačke.

Jelačić dolazi u Beč i zahvaljujući brojčano nadmoćnijoj vojsci pobijedio je revolucionare, kao i mađarsku vojsku koja im je pritekla u pomoć. Zbog gušenja revolucionarnih namjera i očuvanja starog poretka, Jelačić je dobio brojna vojna i civilna priznanja te je proglašen počasnim građaninom mnogih gradova. 

Nesretan zbog gubitka kose nosio je perike

- Jelačića su obožavali vojnici, bio je omiljen u svakom društvu, plesao je savršeno, znao svirati i pjevati. Imao je velikog uspjeha kod žena. Moglo bi se reći da je bio otrov za žene. Bio je sklon avanturama. Među vojnicima tog vremena su bile raširene spolne bolesti, pa je i mladi Jelačić bio pogrešno liječen od sifilisa, tako da je rano ostao bez kose.  Jelačić je bio jako nesretan i dugo vremena nosio je perike kako bi prikrio nedostatak kose. Tek kada je postao ban i javna osoba, po naputku savjetnika prestao je nositi periku - ispričao nam je Laljak.

Koliko je bio omiljen govori podatak  da su Bečanke osnovale Gospojinsko društvo i skupile veliki novac da se zahvale Jelačiću što je spasio Monarhiju. Dale su najboljim austrijskim umjetnicima-majstorima izraditi srebrni štit, ilustriran folklornim motivima Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. 

Nakon toga zdravlje mu se pogoršalo no unatoč zdravstvenim tegobama Jelačić je nastavio raditi na hrvatskoj neovisnosti. Potiče izdavanje udžbenika na hrvatskom jeziku, traži izgradnju Hrvatskog narodnog kazališta, stimulira rad domaćih autora. Podignuo je zagrebačku biskupiju na stupanj nadbiskupije i time osigurao da se crkva u Hrvatskoj izdvojila od ugarskog episkopata. 

Oženio maloljetnu groficu

- Oženio se jako kasno. Vjenčao se 1850. i imao je skoro 50 godina dok je njegova odabranica grofica Sofija Stockau imala samo 16 godina. Sljedeće godine ban kupuje vlastelinstvo Novi Dvori u Zaprešiću, gdje je sagradio dvorac, uredio imanje i živio sa svojom obitelji. Dobio je titulu grofa, a njegova mlada supruga postala je dvorskom damom carice Elizabete. Na obiteljskom planu, međutim, doživio je veliku tragediju. Jedina kćer Ana, dok je ban sa suprugom bio na odmoru, umrla od kolere kod bake u Moravskoj u dobi od 9 mjeseci. To je nesumnjivo bio veliki udarac za Jelačića, pogotovo jer je bio svjestan da zbog bolesti možda  više neće imati djece - naglasio je Laljak.

Tegobe sa želucem su se nastavile tako da ga je bolest sasvim iscrpila.  Vjerojatno je 1857. predosjetio da mu se bliži smrt, pa je sastavio oporuku.

 - On je htio pod svaku cijenu sačuvati imanje, a bilo mu je jasno da mlada grofica neće zauvijek ostati udovica. Zato je oporukom odredio da udovica može ostati u Novim Dvorima dok se ne preuda, a u tom slučaju dobiva izdašnu otpremninu-  kazao je Laljak. 

Pokazalo se da je ban točno predvidio razvoj situacije. Preminuo je 20. svibnja 1859. u Zagrebu, a pokopan je uz kćer u kapeli Sv. Josipa u Novim Dvorima. Grofica Sofija se nakon 4 godine preudala za grofa Adolfa Dubskog, a brat Juro isplaćuje 30.000 forinti otpremnine grofici Sofiji i postaje vlasnik Novih Dvora. 

Jelačićevo tijelo je nakon smrti balzamirano te 22. svibnja izloženo u Banskom dvoru. Sprovod je održan šest dana nakon smrti. Na sam dan sprovoda Zagreb je bio obavijen u crno. Pokopan je u Novim Dvorima, u kapeli Sv. Josipa, u Zaprešiću.