Umro psihijatar Torre. Ovako je govorio za 24sata: Nemojte se sažalijevati i nemojte se nadati

Preminuo je dr. Robert Torre, poznati hrvatski psihijatar, književnik i kolumnist, u 56. godini života u Zagrebu. Torre je bio autor nekoliko popularnih knjiga, a često je davao intervjue o psihičkom stanju Hrvata, posebno nakon pandemije i niza potresa. Godinama je radio u KBC-u Sestre milosrdnice kao specijalist psihijatrije. U svojim knjigama objašnjavao je kako život učiniti boljim, ispunjenijim i smislenijim, prožetim pravim osjećajem življenja. Osobito je bila popularna njegova zadnja knjiga "Ima li života prije smrti?".

Prenosimo u cijelosti njegov intervju kojeg je u travnju 2020. godine dao za tjednik Express:

Mnogi su među nama pomislili kako je pandemija korone ružan san, iz kojeg ćemo se jednog jutra probuditi, obrisati znoj s čela i odahnuti, radujući se sunčanu danu i povratku u bajku. Umjesto toga Zagrepčane su u nedjelju, 22. ožujka, probudila dva potresa, od kojih je onaj prvi bio razoran. Cijeli centar bio je zatrpan ruševinama. Građani su nakon tutnjave izjurili van, na čvrsto tlo, a strah je pojačala glasina, koja je došla bog zna odakle, kako će „za sat vremena“ uslijediti „još jači i gori potres“. Iz Vlade je vrlo brzo stigla iduća ružna vijest: bliskost ljudi u vrijeme potresa olakšat će širenje virusa. Život je, ukratko, postao noćna mora, a o suočenju s njom, i situacijama kakve dosad nismo poznavali – tu su samoizolacija, mogućnost da ostanemo bez imovine koju smo stjecali cijeli život, pa i u više generacija, bliskost smrti i bolesti – razgovarali smo s dr. Robertom Torreom, koji se i prije kataklizmi pitao „ima li života prije smrti“, što nije doskočica nego  - kako ćemo vidjeti – ozbiljno, mada začudno postavljeno pitanje… 

- Nastojim prihvatiti stvari kakve jesu i kako dolaze - kaže dr. Torre i nastavlja: Manje se nadati, više prihvaćati, a nikako se samosažalijevati. Svijet naprosto nije projekcijski ekran naših želja i nadanja. Naša nadanja idu u jednom, a život u drugom smjeru. A što će od toga biti, to ionako nije do nas nego do života. A na okolnosti života nemamo se pravo vaditi kad one tek služe da bismo se potvrdili kao ljudi. Zato ne treba biti izbirljiv nego sve što dođe, dobro je došlo. Kad ionako nije važno što je došlo nego što ćemo mi s tim učiniti. A budući da stvari nerijetko ispadnu loše, ne utvarajmo si kako smo rođeni za neku bolju sudbinu…

- Mnogi su građani u šoku jer se nekoliko nesreća zaredalo u nezamislivu nizu?

Jakog života nema bez prihvaćanja njemu inherentne i načelno neiskorjenjive tragičnosti. Život svakako nije jednostavan niti jednodimenzionalan, sukladno tome ni autentični odgovor na život ne može biti ni jednostavan ni jednodimenzionalan. Banalni nazori o životnom smislu koji zagovaraju nekompliciranje, sreću, zdravlje, uspjeh..., toliko su infantilni da njihova promašenost ni ne zaslužuje kritički osvrt.

Nisam se mogao pojaviti drukčije, kao drugi i drugdje, doli onakav kakav jesam i tu gdje jesam. U tom smislu od samosažalijevanja nemamo ništa, a od prihvaćanja imamo sve. Život je daleko kompleksniji od svih naših konceptualizacija života. Možemo si mi misliti/utvarati ovo ili ono, ali život će odlučiti da li ovo ili ono. Jer stvarnost uvijek ima pravo i njena je zadnja. Pa dakako da utoliko uvijek pretrčava naša snatrenja o njoj. 

- Možemo li iz ovoga izvući neke pouke? Sad su svi na svojoj koži osjetili  težine „graničnih situacija“?

Autentični ljudi žive život u njegovoj punini, a ona je redovito ružna te satkana i od bola. Njihovi životi nisu ni skladni ni lijepi, ali su životni. Jer, ako je ozbiljan i dubok, život nije lijep, nedaće su mu strukturna kost, ali je zato stvaran. Kome to nije dovoljno, ništa mu nije dovoljno i, naprosto, od ljudskosti potražuje nešto što ona nije i ne može dati.

- Niste baš ambasador vedrine. Možemo li ipak pronaći neke amortizere za ova teška opterećenja. Kako se nositi s tim?

Ne bi nas sustiglo kumulativno bilančno razočaranje da nismo u život u očekivanju upuhali ishode koji naprosto nisu bili previše vjerojatni. Da smo više mislili, a manje sanjarili život, manje bismo se u njemu razočarali. Sanjati je jedno, a živjeti drugo. Željeti je jedno, a moći drugo. 

- Koji je kriterij razlikovanja?

Pa kriterij je stvarnost.

- Kako se nositi s njom kad postane ovakva?

Tvrda? Nemilosrdna, nepravedna, iracionalna? Ona jest takva, ali nažalost, ona je i stvarna. I, na kraju, naravno da život ima smisao, ali on se opire poetizaciji. Naime, smisao života nije baš ono što bismo mi htjeli da je “smisao života”. Naše sanjarije o životu nemaju veze sa životom. Rješenjem pitanja smisla života on neće postati bajka. Nakon što ga ispravno razumijemo, život ne postaje ni lijep ni lagan. On to, naprosto, nije i ne može biti. Život je u pravilu težak, a nerijetko i ružan. Istinsko razumijevanje osvjetljava smisao života, ne mijenja njegovu narav, ali može posvetiti njegovu patnju jer spoznaji nužnosti prinosi utjehu. Ispravan svjetonazor – da pojednostavim -  lišava nas emotivne patnje budući da ona proizlazi iz nerealnih nadvjerovanja. Ne ranjavaju nas sami životni događaji nego naivnost naših nadanja. Prenapuhana očekivanja imaju za posljedicu nepotrebnu emotivnu izranjavanost. Život valja prihvatiti kao sudbinu. I sve što se u njemu događa kao da se događa zato što mi to hoćemo i zaslužujemo. Život je u pravu, a ne mi. Ništa ne može biti ni krivo ni nepravedno ako je život odlučio da to tako bude. Spremno prihvatimo loše ishode jer riječ je o stvarima koje ne ovise o našoj volji, o stvarima koje nisu do nas i nisu naše. Patnja i loši ishodi su nužni jer proizlaze iz srca svijeta i života. Oni su sastavnica života s kojom on ide naprijed. Jer život je rođen i stvoren na bolu, te tko stvara život, stvara i bol. I tko zagovara život, zagovara i bol. Potporanj života satkan je od bola, i tko kazuje životu “Da”, taj je ujedno prigrlio bol koju život nužno nosi. Kome je do istine, prethodno treba znati da ništa što ne boli nije istinito. 

- Zvučite kao Dostojevski, koji je preporučivao patnju, ili Nietzsche, sa svojim „amor fati“, ljubi sudbinu?

Pa patnja i jest temeljno ljudsko iskustvo. Baš prema kapacitetu za nošenje s težinom života ljudi su veliki ili mali. Svijet ljude nemilosrdno satire i ljudska narav je ukorijenjena u neuspjehu. Izdržavanje neuspjeha bez potpadanja pod njega vrsna je veličina čovjeka. Naprosto bismo bolje i dublje živjeli ako bismo zadanosti života prihvaćali kao poželjne. 

- Što kad se život učini preteškim?

Život nam se nerijetko takvim može pričinjavati, ali on ipak nikad nije toliko težak da se ne bi mogao živjeti. Kad se to dogodi, moramo preispitati počela prema kojima živimo. Zato nam je voljeti svijet kakav jest. Ne očekivati previše od drugih i ne žaliti ni za čim što nemamo. Ne posjedovati ništa što nismo spremni izgubiti. Budući da ne žalosti čovjeka siromaštvo nego želja. 

- Mnogi naši javni ljudi, potencijalno veliki formati, upropastili su se jer nisu imali mjere u željama.

Kome je ono što je dovoljno premalo, nije mu nikada dovoljno. Tako da nije siromašan onaj tko ima malo nego onaj tko želi više. A kome je to malo, i kome malo nije dosta, ništa mu nije dosta. Tko nije zadovoljan malim, nije ničim. Jer nema do male sreće. Tko ne može uživati u jednostavnosti male sreće ne može uživati uopće. Obogatiti se ima visoku cijenu, toliku da ti na kraju i prisjedne bogatstvo. Lukavije je suspregnuti životna očekivanja i utrnuti želje pa što god da životno dođe, više je nego previše. A sustav razvijenoga kapitalizma ipak pruža značajnom udjelu pučanstva uvjete elementarno komfornog eskapizma. Mnogima dopušta živjeti anarhistički asimetrično u društveno marginalnim cistama socijalne izolacije. Sve što nam u temeljnom smislu životno treba lako je dosegnuti. Sve što je lako dosegnuti zapravo je jedino što nam treba. Sve preko toga traćenje je životnog vremena i snage. Kad je sasvim sigurno da našu sreću stvara ono što jesmo a ne ono što imamo. 

Autentični ljudi, ukratko rečeno, društveno su asimetrični. Eskapizam je njihova furka, jer ne možeš biti “in” ako si u životu. Tko živi “ukorak s vremenom”, taj ne živi. Bez samoisključenja samoispunjenje nije moguće. Utoliko, svakako da tko ima taj nije.

Ali većina nas ipak nikad nije sretna s onim što ima  – „ljudsko srce nikad zadovoljno nije“ – i uvijek gleda one koji imaju više i bolje, a to jača frustraciju.

Ako malo pažljivije razmislite, vidjet ćete da je većina ljudi životno prošla bolje nego što je zaslužila. Ali cijela avantura života u najavi je prenapuhana, pa odatle razočaranja u život. “Život nije što bi trebao biti.” Pa što bi to život trebao biti!? Ništa povrh onoga što je upisano u njegovu egzistencijalnu strukturu. A to nerijetko i nije tako puno. Baš svaki čovjek ima osjećaj da je životno prevaren...

- Sjetih se mota romana "Derviš i smrt", jedne rečenice iz Kurana koja kaže da je "svaki čovjek uvijek na gubitku".

Pa većina ljudi misli da su više dali no što su dobili, da su se napatili više no što su trebali. Čovjek često misli da ga ljudi nisu dovoljno razumjeli, dostatno voljeli i divili mu se. Da je svijet ipak bio nepravedan prema nama. Sve to su tako prirodni samorodni osjećaji i iz njih izvedeni stavovi da ih nepatvoreno osjećaju i najgori među nama. Tako da to što ljudi nisu zadovoljni nije do života nego do ljudi. A do životne sreće jedino je roditi se zdrav i ne oboljeti od kakve gadne boleštine do tridesete. Drugo čemu se od lutrije života nadamo jest da nam se djeca rode zdrava i žive bez bolesti kroz djetinjstvo, mladost i ranu zrelost. Jači zahtjev na djecu jest onaj da ne umru prije nas. Sve ostalo u životu valja primiti kao milost i dar... I da vidiš kako je odmah život lijep.

- Samoizolacija će biti prilika za samopropitivanje i onima kojima takvo što nikad nije palo na pamet. 

Samoizolacija nam izvanjski dosuđuje usamljenost, ali i prigodu da je preobrazimo u dragovoljnu samoću. Jer samoća je jedno, a usamljenost drugo. Samoća je pozitivan osjećaj uživanja u druženju sa sobom, u sebi. Svaka iole ozbiljna osoba bez samoće je kao bez vode. Postaje slabija i vene. Odatle i potreba za samoćom. U plodnoj samoći sazrijevamo i dublje se promišljamo. U samoći se neometano sabiremo, dekontaminiramo, punimo i cijelimo rane. Pa i duševni mir kao trajno raspoloženje nalazi se samo u najdubljoj povučenosti. Slobodni smo dok smo sami. U samoći uživamo u zadovoljstvu prijateljevanja sa sobom, ali i u zadovoljstvu što ne moramo biti s drugima. Pa tko isprazno društvo mijenja za osamu, dobro je trgovao.

- Mnogi će ipak teško podnijeti samoću, a druženje, evo, odnedavno zna biti i kažnjivo djelo.

Društvenost proizlazi iz nemoći podnošenja osamljenosti i sebe u njoj. Unutrašnja praznina voli se skrivati u ispraznom druženju. Ljudi se druže da bi bili zajedno prazni. Kad bi kroz druženje tražili druge kao bližnje, desio bi se susret. No budući da ih na druženje goni strah od usamljenosti, s drugima su samo da ne bi bili sami sa sobom. Velik dio osobne patnje proizlazi iz nemoći da budemo sami sa sobom. U samoći svatko ima sebe onakvoga kakav jest. Koliko tko vrijedi, toliko mu vrijedi i samoća. Tko je u samoći usamljen, sam sebi je loše društvo. Neutemeljeni ljudi u samoći su izloženi bijedi vlastite nutrine. Jer nije sve, pa tako ni samoća, za svakoga. Ljudi se boje samoće jer u njoj su sami sa sobom. Pa kakvi su, tako im je. Ako im je loše, to je zato što su sami loši. Ako ne vole biti sami, to je zato što ne vole biti (sa) sobom. Jer samoća mnogima podrazumijeva susret s vlastitim nutarnjim mrakom. On je mnogokad toliko uznemirujući da ga potiskuju bijegom u obveze i zaposlenost. Izvanjsko je tu fasadni štit od nutarnjeg. Tko je loš sa sobom, samoća mu to kroz nelagodu usamljenosti najuvjerljivije raskriva. Nelagoda samoće razotkriva slabost njegove utemeljenosti u sebi. Jer, ako prvo nisi sebi, nisi nikome. Pa opet, tko od samoće bježi, zna zašto bježi. Jedino što je taj manevar suštinski promašen budući da od sebe bježe koji od samoće bježe. I mogu se oni tražiti i tražiti, ali što god da pronađu, sve su to kriva prepoznavanja ako nisu dobri sami sa sobom.

- Znači da je "ekstaza komunikacije" najlakši bijeg od vlastite praznine?

Od nelagode bivanja sa sobom zaborav najčešće nalazimo u pripadnosti drugima. Neautentičnu egzistencijalnu sigurnost polučujemo kroz konformizam društvene umreženosti. Suvremena trendovska društvenost nalaže opću dostupnost i trajnu povezanost svih sa svima, pa potrebu za samoćom u samoizolaciji percipira kao nepoželjnu, ugrožavajuću psihopatološku devijaciju. A istodobno ne vidi da je velika većina tih naših društvenih interakcija potpuno isprazna, one nas samo dodatno otuđuju i prljaju. Bombardirani smo "konstruktivnim savjetima" kako prevladati i izbjeći osamljenost unutar samoizolacije. Ljudi kao da su zaboravili što znači unutarnji život, što znači biti sebi unutra i biti sobom. Na to ih osamljenost (u lošijem) ili samoća (u boljem slučaju) podsjeća. Samoća je strukturna kost ljudske autentičnosti. Utoliko je i bijeg od samoće zapravo bijeg od sebe. Mi ne možemo biti svoji ako (si) nismo sami. Samoća je iznad svega i pretpostavljena svemu. Dakle, samoća je naš uvjet. Jer samoća nije bez vlasnika. Ona je uvijek zainteresirano vezana za naše ja, koje je najčišće i najbliže sebi kad je samo. Samoća nas zove da svijet stavimo u zagrade kako bismo imali sebe na vidiku.

I glas savjesti koji nas zove da budemo i pita jesmo li ili nismo svoji - čujan je samo u samoći. Kroz glas savjesti samoća nas izuzima od vlasti svijeta i ljudi. Na najbolji mogući način nas osamljuje jer nas tjera put individuacije i postajanja individuom. Nalaže nam da jako pripadamo sebi i idemo na svoje autentično moći-biti. Daje nam prigodu da živimo sami, to jest da ne živimo život drugih.

Zbog toga je samoća spasonosno unutrašnje svetište duše u koje se sklanjamo od rasutosti u izvanjskome. U unutrašnjem prostoru samoće smirujemo se, a dotad nečujan glas savjesti preuzima vodstvo nad nama. Povlačenjem u otrežnjujuću sabranost samoće razotkrivaju se načini na koje naši socijalni identiteti mentalno gospodare (nad) nama. 

- Panika se ovih dana raširila brže od epidemije. Kako to?

Da bismo razumjeli zašto nas strah od zarazne bolesti ili, još gore, od pogibije u potresu pretvara u ustrašena i zgrčena bića, moramo znati ovo: ondje gdje su naši stari imali Boga mi suvremeni imamo “zdravlje”. “Zdravlje” je oltar na kojem se molimo i argument koji presijeca sve rasprave. “Zdravlje” je sveta neupitna vrijednost nad vrijednostima, koja se podrazumijeva a da se ne propituje. Suštinska odredba “zdravlja” i “kvalitete” tog života jest njegova dugovječnost. Sav smisao života nas suvremenih može se podvesti pod nekoliko sljedećih postavki: ne živi onaj tko živi nego onaj tko živi dugo. Dobar je i promašen i prazan život, samo ako je dug. Dobar i pun život nije dobar ako je kratak. Bolji je lošiji a dulji nego kraći a bolji život. Sve što je dugovječno bolje je nego i najbolje kratkoročno. Suvremena je fora da treba živjeti “kvalitetnije”, ali u svakom slučaju “dulje”. Prije su se ljudi furali na “smisao”, a danas je smisao života u njegovu trajanju. Što dulje traje, to život ima više smisla. Kako traje i istrajava, život se po sebi puni smislom. Uz naznaku da mi, današnji ljudi, budući da nam je prejak, izbjegavamo pojam “smisla života” u korist njegove nama lakše inačice “kvalitete života”.

- Smisao je važan, Frankl kaže: „uvijek ćemo naći kako ako znamo zašto“.

Naprosto, danas je smisao života - dugo živjeti. Najsmislenije žive oni koji najdulje žive. Kvaliteta života u potpunosti je definirana njegovom kvantitetom. Što veća kvantiteta, to veća kvaliteta. Žalimo ljude koji su živjeli kratko a dobro. No ne žalimo ljude koji su živjeli dugo a loše (za njih kažemo da su se naživjeli). Dug život po svaku cijenu je najkvalitetniji, najbolji i najsmisleniji život. Unutar toga preventivne prakse zdravlja imaju ulogu religijskoga kulta koji ljudi masovno slijede. 

- Što to znači?

Stalno nas podsjećaju na mnoge zdravstvene rizike koji proizlaze iz činjenice da smo živi. Živimo sve dulje, a sve manje smo zadovoljni svojim zdravljem. Medicinsku pomoć potražujemo za stanja koja su do jučer držana nevažnima. Zdravstvene potrebe su nam sve veće. Više nije zdrav onaj tko nije bolestan. Zdrav je samo onaj tko je superzdrav. Sve ljudske aktivnosti se “medikaliziraju” i procjenjuju s obzirom na posljedice za zdravlje. Više praktički i ne živimo, samo se liječimo i preveniramo bolesti. Preventivni pregledi samo nakratko “liječe” hipohondrijska strahovanja suvremenog ljudstva. Cijele nacije pretvorene su u zdrave hipohondre, iliti osobe obuzete nutarnjom prisilom da ne unesu u sebe i svoje bližnje ništa neprovjereno i nezdravo, ništa što bi umanjilo njihovu dugovječnost. Zdravstveno štetne aktivnosti karakteriziraju se unutar moralnih vrijednosnih kategorija, i to kao “neodgovorne”, “neprosvijećene”, “izopačene”. Neodgovorno ponašanje uključuje i odbijanje trapljenja tijela kroz svakodnevno vježbanje. Potom, neredovito podvrgavanje preventivnim zdravstvenim pregledima. Javno zdravstvo time se prometnulo u agenturu socijalne kontrole. Sloboda nam se ne ograničava izravno nego kroz pseudoznanstvenu retoriku medicinske paradigme. Stalno nas za naše dobro nešto “popravljaju” i “podučavaju”. To više nije pružanje preventivne informacije nego poduzimanje agresivne indoktrinacije. Uz neizravnu prisilu u uspostavi normi ideologija “zdravlja za sve”. Suvremena dugovječnost ne želi biti tek dugovječno vječna nego i “zdrava”, pa ustoličuje kult “vječne mladosti”. Tako da su se danas svi “pomladili”.