SJEĆANJA IZ PAKLA VUKOVARA
'Umirali su brže nego što su ih mogli pokopati... Curicu duge crne kose nikad neću zaboraviti'
U podrumu su ležali stari, mladi, muškarci, žene i djeca. Svi. Ostala mi je u sjećanju jedna djevojčica crne duge kose. Velikih crnih očiju i suhog blijedog tijela. Oko vrata je imala krunicu, baš kao i drugi pacijenti. Igrala se jedan dan s prijateljicom na dvorištu. Htjele su nakon nekoliko dana u mraku biti na svježem zraku. Granata je pala na njih. Njena prijateljica je imala sreće, poginula je na mjestu. Djevojčici crne kose su šrapneli izbušili sve unutarnje organe. Održavali su je na životu...
Zoran Filipović u Domovinski rat želio je otići kao vojnik, no uvjerili su ga da će više učiniti s fotoaparatom, nego s puškom. Krajem rujna 1991. probio se u opkoljeni Vukovar. Fotografirao je razorene ulice, branitelje i ranjenike.
Zoran Filipović u Domovinski rat želio je otići kao vojnik, no uvjerili su ga da će više učiniti s fotoaparatom, nego s puškom. Krajem rujna 1991. probio se u opkoljeni Vukovar. Fotografirao je razorene ulice, branitelje i ranjenike.
'Normalno nam je bilo vidjeti asfalt i beton pun krvi. Bilo je kao u hororu. Vozila hitne pomoći su uvijek bila propucana, a vozače smo zvali kamikaze. Imali su najviše hrabrosti od svih nas.'
'Kreveti su bili prepuni, a ranjeni civili i vojnici podnosili su bol u tišini. Iza svakog zavoja i svakog kreveta nalazio se čovjek čiji je život do jučer izgledao drukčije, s obitelji, planovima i svakodnevnim brigama.'
'Groblje se punilo, a ljudi su umirali brže nego što su ih mogli dostojanstveno pokopati. Smrt je postala dio svakodnevice, ali to nije značilo da su ljudi prestali biti ljudi ni da su njihovi životi izgubili vrijednost.'
'Taj tren kad smo stigli pred bolnicu, čuli smo škripu kočnica žutoga Golfa. Iz njega se sve pušilo, stakla i karoserija su mu bili izbušeni. Prednje lijeve gume uopće nije bilo. Raspala se od pogotka u napadu. Na stražnjem sjedalu ležao je teško ranjeni gardist. Na svaki pokret tijela odgovarao je krikom, strašnim i prigušenim krikom. Unutrašnjost auta smrdjela je na zapaljenu gumu, sve je bilo puno stakla. Na podu auta su bile dvije štruce kruha, dobro natopljene krvlju.'
'Sunce u Vukovaru drugačije sja. Ljudi se drugačije smiju i pričaju.'
'Nisu se bunili ili radili probleme jer su pored njih u krevetima ležali ranjeni vojnici s neprijateljske strane. Svi su imali jednaki tretman.'
'Rat je izokrenuo i najjednostavnije dijelove života. Hrana, vožnja, odlazak u bolnicu, put do kuće, sve je moglo završiti u sekundi.'
'U takvim okolnostima hrabrost nije uvijek izgledala kao velika gesta. Ponekad je značila samo ponovno sjesti u vozilo i krenuti prema sljedećem čovjeku kojemu je trebala pomoć...'
'Uzeo sam to dvoje djece. Imali su 8 i 10 godina, zvali su se Igor i Saša. Dečki su danas veliki, obiteljski ljudi i žive svoje živote. Marko, njihov otac, završio je na Ovčari, ubijen je. I na neki način ja sam spasio njegovu djecu, ali Marko je spasio moj život jer smo mi bili među zadnjima koji su izašli iz Vukovara. Tako da ja dugujem život Marku, ali si ne umišljam da ta djeca duguju život meni'
'Onaj koji je proživio ne samo Vukovar, nego cijeli taj rat izlažući svoj život pogibelji, dobio je neizmjeran, neizreciv dar za cijeli život. Da život ne shvaćaš olako. Živjeti znači i imati obvezu spram života. Život je dar...'
'Jednoga dana s nekim razgovaraš, planiraš ponovno se vidjeti, popiješ kavu i rastaneš se kao i mnogo puta prije. Već sutradan saznaš da ga više nema. Ostanu riječi koje ste izgovorili, posljednji razgovor i spoznaja da tad nitko od vas nije znao kako će završiti...'
'Djeca i trudnice bili su smješteni u atomskom skloništu bolnice, gdje nisu čuli padanje granata. Dok su se gore vodile borbe, oni su bili sklonjeni od najglasnijih zvukova rata, ali ne i od neizvjesnosti koja je obavijala cijeli grad...'
'Vozila koja su trebala donositi pomoć bila su izranjavanja mecima, a ljudi koji su njima upravljali svakodnevno su riskirali vlastite živote kako bi prevezli druge. U bolnici su ih čekali liječnici i sestre, iscrpljeni i preopterećeni, koji su morali nastaviti raditi bez obzira na to koliko je novih ranjenika stizalo...'
'Nikad nisam zaboravio ono što sam vidio. Prizori ranjenika, mrtvih i ljudi koji su riskirali vlastite živote kako bi spasili druge zauvijek su ostali u mom pamćenju'
'Sve što sam proživio naučilo me koliko je život vrijedan i koliko je važno ne okretati glavu od tuđe patnje. Znao sam da riskiram vlastiti život, ali nikad nisam mislio da je on vredniji od života ljudi koje sam fotografirao. Morao sam biti ondje, zabilježiti ono što se događa i sačuvati istinu o njijhovim sudbinama. Kad bih ponovno morao odlučivati, ništa ne bih promijenio. Sve bih ponovio...'