Ulice pune leševa: 'Neka ovo bude poruka neposlušnicima'

Ono što je za Čehoslovačku bilo Praško proljeće 1968., Hrvatsku 1971. godina, to je Mađarima bio ustanak 1956. 

Sve je počelo kao mirovni prosvjed, više kako kritika samovoljnog režima a pretvorilo se u pravi 20 - dnevni rat i sukob sa nadmoćnom sovjetskom vojskom.

Deseci tisuća prosvjednika mahalo je nacionalnim zastavama s kojih su bili izrezani socijalistički simboli (s okruglim rupama gdje je bila zvjezda petokraka) i protestirao protiv represivne vlade.

Goloruki građani nasuprot tenkovima

To je bio ustanak potlačenog naroda protiv sovjetske prevlasti, starhovlade i ruskog terora. Željeli su liberalizaciju društva i nezavosnost, željeli su se osloboditi Rusa. Prosvjednici su željeli istinsku radničku vlast te obaranje jednopartijske birokratske diktature.
Komunistički režim se raspao za manje od od tjedan dana. Nije imao nikakvog uporišta u narodu, već samo u komunističkoj partiji i Crvenoj armiji.Ona je tada mlako reagirala. Povukla se.

Prosvjednici su zapalili cjelokupnu literaturu koja se nalazila u zgradi partijskog glasila. Po zidovima su ispisane parole "Rusi van!" Tijekom nekoliko dana slobode, kada je stanovništvo živjelo punim plućima, posvuda u gradu uništavali su se simboli komunizma. Još tijekom prvih prosvijeda rastavljen je Staljinov kip, simbol diktature, okupacije i stare socijalističke vlasti. Nova mađarska vlada počinje provoditi oslobađanje društva od socijalizma i najavljuje kako želi istupiti iz Varšavskog pakta i proglasiti neutralnost poput Austrije. Te promjene bile su predrastične za Kremlj i ortodoksne komuniste u Mađarskoj.

Tako da to nije dugo trajalo. Staljinov nasljednik Nikita Hruščov to nije htio tolerirati. Poslao je tenkove u glavni grad Mađarske. Sovjeti, 4. studenoga ulaze u Budimpeštu. Počinju neravnopravne borbe između tenkova koji pucaju na sve što se miče i boraca za slobodu naoružanih samo lakim i improviziranim naoružanjem.  Obični građani protiv tenkova nisu imali šanse. Ulice mađarske prijestoljnice bile su pune leševa Mađara ali i leševa sovjetskih vojnika.

Tijekom revolucije te jeseni 1956. poginulo je i stradalo oko 20 tisuća Mađara i 3000 Sovjeta. Oko 100 tisuća je uhićeno a 26 tisuća je osuđeno na zatvorske kazne. Oko 600 ljudi je pogubljeno a 200 tisuća Mađara je napustilo zemlju. Poraz mađarske revolucije jedan je od najcrnjih trenutaka Hladnog rata.

Tito izdao vođu revolucije

Vođa pobune bio je mađarski premijer i reformist, inače akademik i jedan od osnivača Komunističke partije Mađarske, Imre Nagy kojeg su jugoslavenske vlasti, nakon 18 dana skrivanja u Ambasadi FNRJ, praktički izručile Sovjetima. Hruščov je, godinu i pol dana poslije, naredio da se Nagy pogubi vješanjem zbog veleizdaje.

Njegovo truplo pokopano je licem prema zemlji, ruku i stopala zavezanih bodljikavom žicom. Smrtnu presudu Hruščov je prokomentirao riječima: “Neka to bude lekcija čelnicima svih ostalih socijalističkih zemalja.”

Osuđen na smrt pa oslobođen

Imre Mécs (23) bio jedan od najistaknutijih studenata koji se sukobio s vojskom SSSR-a. Nakon tajnog suđenja 1958. godine osuđen je na smrt a iz svoje ćelije vikao je prolaznicima zatvorskim hodnikom: "Zbogom momci, ja sad idem u smrt! Recite mojim roditeljima da sam ostao hrabar i uspravan! Živjela slobodna Mađarska!" Narednih devet mjeseci proveo je u ćeliji za osuđene na smrt, da bi ga u veljači 1959. pomilovali na doživotni zatvor, a četiri godine poslije, 1963., i pustili na slobodu.Vlast je, naime, smaknula dio revlucionara ustanka tako da pokaže da se ne šali, a onda ostale u tajnosti oslobađala nakon nekoliko godina. Imre Mécs je još i danas živ.