Udovica vukovarskog heroja: Blago je samo želio slobodu...

I danas se pitam je li se to moralo dogoditi, jesam li morala ostati bez supruga i jesu li moja djeca morala ostati bez oca, naizgled smirenim glasom govori Katica, supruga vukovarskog heroja Blage Zadre. Crninu nosi i dalje, a oči joj skrivaju neopisivu tugu. Kao zapovjednik obrane Borova Naselja poginuo je 16. listopada 1991. godine na Trpinjskoj cesti, prvoj crti bojišnice.

- Blago je želio i sanjao slobodnu Hrvatsku još od 1971. godine. Upoznali smo se u srpnju 1967., a vjenčali četiri mjeseca poslije.Nakon vjenčanja mladi su supružnici sagradili kuću u Bosanskoj ulici, stvarajući malo po malo od svojih plaća u Kombinatu Borovo. Njihovu čvrstu ljubav i brak okrunilo je rođenje tri sina - Roberta, Josipa i Tomislava. Katica kaže da im je život bio skroman, ali predivan.

- Blago je bio pažljiv, dobar i odan suprug te brižan otac našoj djeci. Brinuo se oko hranjenja živadi, oko djece, gledao je s njima crtiće, kupao ih, igrao se s njima i djeca su ga naprosto obožavala. Nitko nije ni slutio da će 1991. godina iz temelja promijeniti i rasturiti i naše, ali i živote ostalih vukovarskih obitelji - govori Katica. 

Blago je sanjao, disao i živio za slobodnu hrvatsku državu. Devedesete godine postao je prvi dopredsjednik HDZ-a u Vukovaru, a iz svih njegovih govora uvijek se mogao iščitati patriotizam, ali i pravednost.

- Stalno je ponavljao da se Hrvatska mora odvojiti i steći neovisnost jer Srbi idu na stvaranje ‘velike Srbije’. Ponavljao je da se Hrvati moraju početi naoružavati jer je to jedini način da se zaštitimo. Vjerovao je u ulazak u Europu i njezinu potporu - prisjeća se Katica te dodaje kako je posebice znao zagovarati pravo da ljudi ističu svoju nacionalnu i vjersku pripadnost. U tome zapravo nije vidio ništa loše. Blago je bio nacionalno, ali ne i nacionalistički orijentiran. 

- No s dolaskom 1991., i djeca i ja smo ga sve slabije viđali jer je kao zapovjednik bio stalno na terenu. Tih kobnih dana u meni je stalno bio prisutan nekakav veliki pritisak, pritajeni strah i neka bol u duši koju nisam mogla opisati. Granatiranja su već naveliko počela, a Blago mi je rekao da s najmlađim sinom Josipom napustim Borovo i odem rodbini u Hercegovinu. Tomislav, tada 18-godišnji mladić, i četiri godine stariji Robert ostali su s tatom. Čitav dan sam plakala da ne želim ići, no naš dom sam u suzama napustila 15. kolovoza 1991. Tada sam posljednji put vidjela Blagu - polako govori Katica dok joj suza izdajica klizi niz lice.

Vozio ju je sin Tomislav. No iako ga je pokušala zadržati, Tomislav je inzistirao da se vrati u Borovo i brani grad. Katica je, kaže, iz Hercegovine otišla u Tučepe, a ondje je i saznala za smrt svojeg nikad prežaljenog supruga.

- Imala sam gadan osjećaj. Pratili smo sve vijesti i te noći još sam bila budna u dva sata ujutro. Čim sam čula riječi Siniše Glavaševića kako Vukovar krvari, nešto me štrecnulo oko srca. S Blagom se nisam čula danima, a ljudi su me stalno ispitivali jesam li se s njim čula. Tek kad sam nekoliko dana poslije na vratima sobe ugledala obitelj iz Hercegovine kojima je netko javio da je Blago poginuo, obistinili su se svi moji strahovi, strepnje i sumnje - govori Katica.

U Tučepima je dočekala obojicu sinova koji su s ocem hrabro branili grad. 

- Roberta sam tada zamolila da više ne uzima pušku u ruke jer sam strahovala od još jednog gubitka. Nisam željela još više boli i tuge u svojoj obitelji. Govorila sam mu da ću ga ja hraniti i da nećemo umrijeti od gladi. Nije me poslušao. Rekao mi je da je Hercegovina pomagala Hrvatskoj i da je sada vrijeme da on pomogne Hercegovini. I eto. Ostala sam i bez sina koji je svoj život ostavio na Kupresu 1992. godine. 

Tražila sam ga punih sedam godina i identificirala tek 1999. godine - brišući suze govori Katica dok rukama prebire po brojnim fotografijama koje prikazuju dane njihove sreće koju je rat potpuno uništio. 

Zahvalna je što su uz nju ostala dva sina, Josip (32) i Tomislav (40), te joj snagu daje šestero unučadi u kojima uživa. Tomislav ima blizance Mateja i Luciju (12) te sina Mislava (9) koji je golman Dinama, dok Josip ima kćeri Niku (5) i devetomjesečnu Milu te sina Branimira (4). Obljetnice joj teško padaju i nerado govori o svim tim ružnim zbivanjima. Kao i svake godine, ni ove nije propustila odlazak u Vukovar. Priznaje da joj je najteže prolaziti Trpinjskom cestom.

- Moj je Blago pomagao ljudima, nikome nije učinio ništa nažao, nikome se nije zamjerio. Samo je želio pridonijeti ostvarenju višestoljetnog hrvatskog i svojeg sna o slobodnoj, neovisnoj i demokratskoj hrvatskoj državi koju, nažalost, nije dočekao.

Za Hrvatsku ću dati život, samo da mi je doživjeti dan kad bude nezavisna i priznata, tako je govorio Blago Zadro. I doista, za svoju je Hrvatsku položio život na Trpinjskoj cesti koju je sa suborcima toliko srčano branio. No sudbina je htjela da sa svojom obitelji ne dočeka i proslavi slobodnu Hrvatsku.

Njegovo ime postalo je simbol junaštva i hrabrosti te je zlatnim slovima ostalo upisano u povijesti.  Blago Zadro rođen je 31. ožujka 1944. godine u malom hercegovačkome mjestu Donji Mamići - Ledinac kraj Gruda. U Borovo Naselje s obitelji se doselio kao desetogodišnji dječak, a ondje je završio osnovnu i srednju školu.

- Nije bio isključiv, poštovao je i cijenio druge, ali nije dao na Hrvatsku. Govorio je: ‘Njima njihovo, nama naše, neka nas ne diraju, nećemo ih dirati’ - prisjetio se u knjizi “Prvi hrvatski general Blago Zadro” Blagin mlađi brat Stanko. Blago je govorio da se Hrvatska mora odvojiti od Jugoslavije jer Srbi žele stvoriti ‘veliku Srbiju’, da će Hrvati biti svoji na svome, ali da se moraju naoružati. Sa zaoštravanjem situacije uključuje se u aktivni sastav policije u Vinkovcima i počinje organizirati obranu Vukovara. 

- Blago je imao viziju, bio je čovjek iz naroda kojem su ljudi vjerovali. Branitelji su improvizirali organizaciju po mjesnim zajednicama jer nitko nije imao vojne škole. Blago Zadro držao je sve konce u svojim rukama. Bio je odgovoran za Trpinjsku cestu, najvažniji dio Borova Naselja. U slučaju njezina pada palo bi i Borovo Naselje te bi put za Vukovar bio otvoren.

Bio je s nama svaki dan, podizao moral, govorio gdje trebamo učvrstiti položaje. Bio je hrabar, pravi vođa, genij. I kad bolje razmislim, sve se raspalo kad je on poginuo - govori suborac Tomislav Jakovljević.

Koliko je Zadrina obrana bila učinkovita, pokazalo se i 14. rujna 1991. godine kad je na Trpinjskoj cesti razbio srpske snage koje su krenule u opći napad na Vukovar. No kobnog 16. listopada 1991. Srbi su prvi put promijenili taktiku i hrvatske položaje napali s boka. Očito su znali gdje su spojevi jedinica te su prešli Bobotski kanal i rasporedili snage na nasip pruge. Prodrli su tenkovima i fizički odvojili Borovo Naselje od Vukovara, a istodobno preko Vuke ušli u Lužac. Agresorske su postrojbe zapravo prodrle u Vinogradsku ulicu i obrani došle s leđa. Blago je krenuo prema Vinogradskoj sa šestoricom suboraca. Hitno je pozvao i Turbo vod kojim je zapovijedao njegov sin Robert.

- Oni koji su držali položaje u Vinogradskoj ulici Blagi nisu rekli cijelu informaciju: da su oni već pobjegli i da su Srbi ušli s tenkovima i pješadijom. Zadro je s Kalašnjikovim u rukama krenuo Kupskom ulicom koja izlazi na pola Vinogradske. Mi, Turbo vod, od njega smo bili udaljeni 200-tinjak metara. Kako su granate sipale, morali smo trčati od kuće do kuće, zastati, pa opet trčati. Kad smo došli u Kupsku ulicu, Blago je već ležao mrtav - prisjetio se pripadnik Turbo voda Stipo Mlinarić.

I Josip Šego, koji je tada bio s Blagom, živo se sjeća tih događaja. 

- I Blagin drugi sin Tomo htio je krenuti s nama, ali mu otac nije dao. Kao da je predosjećao, Tomo je ocu davao pancirku, ali ga je Blago odlučno odbio riječima: ‘Zaštitni prsluk nemaju ni oni, neću ga ni ja!’. Blago je bio uvjeren da branitelji drže položaj u Vinogradskoj ulici, ni slutio nije da su četnici postavili mitraljez na prugu i na nišanu držali cijelu Kupsku ulicu. Svi koji su prolazili Kupskom bili su zapravo na brisanom prostoru. Blagu Zadru pokosili su rafali iz mitraljeza.

Tijelo Blage Zadre izvukli su tek poslije žestoke paljbe po srpskim položajima. Potom su ga stavili na nosila i odmah odnijeli u štab.

- Obukli su ga u policijsku odjeću, sanirali mu rane, ležao je na stolu. Tomislav, njegov sin, gotovo dijete, plakao je. Robert je pogledao Tomislava i rekao: ‘Brate, nemamo vremena za plakanje. Plakat ćemo kada sve ovo prođe’. Nakon toga Zadrino je tijelo prebačeno u vukovarsku bolnicu gdje je dr. Juraj Njavro utvrdio smrt. Pokopali su ga na starom groblju blizu bolnice, i to pod šifrom koju smo znali nas petorica. Šifra je bila broj sanduka - rekao je Goran Popić. 

Poslije Blagine smrti nastavljene su žestoke borbe za Vukovar. Branitelji su vratili izgubljene položaje, zarobili tri tenka i mnogo tehnike, ali zavladao je defetizam. Kao da je došlo do rasula - kažu Goran Popić i Nevenko Mauzer.