'U Siriji normalnog života neće biti još desecima godina, svaki grad je sad posebna država'

- Kako se vratiti, kad je cijela Sirija porušena zemlja... Rat je prestao, ali tko zna što će dalje biti, to nitko ne može predvidjeti. Sad je svaki grad tamo posebna država, kaže nam Sirijac Mostafa Maho (28) na dobrom hrvatskom jeziku, ovdje je sa svojom obitelji pet godina, azilanti su. Ima suprugu Sultanu (26), u kućanstvu u zagrebačkom Velikom Polju žive i njegova majka Zainab (50) i otac Khalid (54), kći Zainab od šest godina i sin Shyar od četiri. Na putu je i treće dijete, bit će, kažu Mostafa i Sultana, dečko. 

- Zainab je rođena u Turskoj, a Shyar u Njemačkoj, gdje smo kratko bili. Još da se rodi jedan Hrvat, i dosta!, šali se Mostafa, čiju je obitelj sudbina potjerala iz Alepa, nakon Damaska drugog po veličini grada u Siriji. I najstarijeg naseljenog grada u povijesti čovječanstva. Obitelj Moha je prije rata u Alepu imala lijepu kuću, veliku okućnicu, već godinama tamo nema ničeg, sve je sravnjeno sa zemljom.

Rat je završio, diktator Bashara al-Assad je svrgnut s vlasti no sa svih strana Siriju sad drugi komadaju. 

- Ja sam u Alepu živio do svoje 16. godine, a onda smo zbog rata izbjegli u Tursku - mama, tata, ja i troje braće. Dobro se sjećam života u Siriji prije rata koji je počeo 2011. Sve je, pamtimo najviše, bilo jeftino. Dovoljno je bilo da radi jedan od četvero članova obitelji, i nikome ništa nije nedostajalo. Primjerice, na prosječnu plaću od oko 115 dolara, litra dizela tad je koštala 12 centi. Sad je tamo ne deset puta skuplje nego tisuću puta, i život je jako loš, govori nam Mostafa u njihovom zagrebačkom domu. Njegovi roditelji ne govore hrvatski dobro kao on i Sultana, djeca pak sve razumiju, ali još naš jezik ne govore, oboje idu u vrtić i polako se uče sporazumijevati s hrvatskim vršnjacima. 

Obitelj Maho su Kurdi, koji u Siriji čine etničku manjinu, u kući se govori kurdski jezik, nimalo sličan arapskom, službenom jeziku u Siriji, objašnjavaju nam domaćini.

- Mogu se pohvaliti da govorim tri i pol jezika - kurdski, arapski i turski jako dobro, a hrvatski napola, kroz smijeh će Mostafa, koji je po dolasku u Karlovac prije pet godina odmah krenuo na tečaj hrvatskog. Tad je u Karlovac došlo dvadesetak sirijskih obitelji. Sultanu je pak upoznao prije, u Turskoj, gdje su se i vjenčali. 

- Ja sam u Siriji živjela samo prvih pet godina svog života, tad je moja obitelj otišla u Tursku, gdje su roditelji i ostali. Tata mi je preminuo prije četiri mjeseca, govori Sultana. I ona i Mostafa rade u jednom velikom tiskarskom poduzeću, unatrag šest mjeseci tamo radi i tata Khalid. 

Baka Zainab je kod kuće, i za svoju obitelj kuha najbolja jela na svijetu, kažu svi. "Molbat", tako se "obitelj" kaže na kurdskom, uče nas ovi ljubazni domaćini. Gospođa Zainab poziva nas da jednom dođemo na njezine "kofte", specijalitet spravljen od mesa i bulgura, s orasima. Mostafu i Sultanu pitamo koje je najbolje sirijsko jelo, na što nam spremno odgovaraju - svako je najbolje! Mama nešto ponekad skuha i susjedima, Hrvatima, razmjena recepata i jela u susjedstvu je stalna. 

- Oni nama donose kolače, mi njima baklavu, smiju se Mahovi. U Hrvatskoj im je, kažu, dobro, puno bolje nego što je bilo u Turskoj. 

- Ovdje su nas svi prihvatili. Na poslu smo u našoj smjeni tata i ja jedini stranci, i svi su jako dobri prema nama. Ljudi su općenito ljubazni, nikad nismo imali loših iskustava ovdje, kaže Mostafa. 
"Ako ne radiš, život nigdje nije dobar, a ako radiš, dobro je", njegova je jednostavna životna filozofija. I itekako istinita. 

- Nećemo se vraćati, svakako ne još. Bojim se da u Siriji neće biti dobro još deset, dvadeset godina. U ratu je život izgubilo gotovo pola milijuna ljudi, sve je razrušeno, mnogi su izbjegli van svuda po svijetu, i pitanje je što će se još događati. Svaka strana sad zauzima 'svoje' gradove, a strana je jako puno pa je tamo totalni kaos, nastavlja Mostafa. U Siriji mu žive obje bake i djedovi, i jako im je teško. 

- Nije im dobro, jer je rat trajao jako dugo, a sad je na vlast tamo gdje su oni došao ISIS. Nama je u Hrvatskoj dobro. Mi radimo, djeca idu u vrtić, uče jezik, za godinu do dvije bismo mogli dobiti i državljanstvo, kaže Mostafa. Dok razgovaramo, mali Shyar stalno pjeva, živahan je, njegova nam mama objašnjava da mu i ime znači "onaj koji stalno nešto radi". Nomen est omen. Djevojčica je ime dobila po baki, a kako će se zvati beba koju očekuju, još nisu odlučili. Na Mostafinoj i Sultaninoj svadbi u Turskoj bilo je, kažu nam, "samo" 500 uzvanika. Kako "samo" petsto, čudimo se. 

- Kod nas je u Siriji običaj na svadbu pozvati - sve, cijelo selo, mjesto, sve koje znate, a možda i ne znate pa bude oko dvije, tri tisuće ljudi, slavi se od jednog popodneva do sljedećeg. Za kuhanje su zadužene žene pa njih sto, do sto pedeset spravlja svadbena jela, govore Sultana i Mostafa. Nedavno su jednog Mostafinog brata ženili u Zagrebu, ovdje je upoznao suprugu Sirijku, bila je to jako mala svadba, sa samo 60 ljudi, kažu. 

- Mi smo veseli ljudi, jako volimo proslave, po tome smo dosta slični Hrvatima, kažu nam kroz smijeh Mahovi, kojima je želja ovdje i ostati. Mlada baka Zainab nas nutka s finim slasticama, obećali smo joj da ćemo napisati kako traži posao, rado bi kuhala negdje, to joj jako dobro ide. A na kofte ćemo neki drugi put...