U Praputnjak kod Rijeke stigle tri školske prijateljice iz Kijeva: 'Ovdje smo sada svi sigurni'

S lijeva nadesno, Nadia, Ania i Lesia prijateljice su od malih nogu, išle su zajedno i u osnovnu i srednju školu, u Kijevu, tamo gdje su prije koji dan morale čitave svoje živote zbiti u jedan ruksak, uzeti djecu u naručje i krenuti u bijeg. Lesia je učiteljica engleskog i klavira, Ania organizatorica poslovnih događanja, Nadia je u svome gradu imala trgovinu odjećom, a sad su ih ratne strahote dovele daleko, k nama, u Praputnjak iznad Rijeke. Stizale su jedna po jedna, i možda djeci i sebi međusobno spasile život.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

VIDEO

ukrajinke | Video: KanalRi

- Bilo je užasno teško otići, srce mi se slamalo, i tko zna da li bih spakirala sebe i Illiju da me nije nazvala Ania i rekla da moram ići, i doći za njom ovamo, u Praputnjak, priča nam Lesia Kalachikova (39) koja se sa 16-godišnjim sinom prvo planirala zaputiti prema Poljskoj. Nakon više dana provedenih u skloništu, a onda i u bijegu iz grada, zapravo nije znala kamo ići. Ali kako je Anijina sestra već otprije živjela u Rijeci, Ania je ovamo došla prva, sa svojom dvogodišnom Avrorom, povukla je zatim i Lesiju sa Illijom te Nadiju s dvogodišnjim Frankom i dvije godine starijom Varijom. Župa im je u Praputnjaku ustupila veliku kuću, ponovno su mogle osjetiti mir.

- I to more dolje, taj nevjerojatan prizor kad smo se spustile do njega. Kako sam bila sva zbunjena, zapravo u tom trenutku uopće nisam shvatila da gledam u more... Illia mi se smijao. Ovdje je sigurno, lijepo je, i voljela bih da moji roditelji u Kijevu, moja baka, mnogi koji su tamo ostali, pokušaju shvatiti da je moguće izići, i smjestiti se na sigurno, nastavlja Lesia. Kad je odlazila, kaže, roditelje i baku nije uspjela nagovoriti da idu s njima. Njezin je otac černobilski vatrogasac, gasio je tamo požar nakon nuklearne katastrofe 1986., imao je samo dvadeset i šest godina. Danas je umirovljenik, i iz Kijeva ne želi... Mnogi se, dodaje Lesia, boje bježati, mnoge pak žene žele ostati sa svojim muževima i partnerima, drugi pak nisu svjesni činjenice da, kao u Hrvatskoj, ima ljudi velikog srca, koji će dati sve od sebe da pomognu. Kuća u Praputnjaku učas je bila prepuna igračaka koje su donijeli mještani, nudeći i drugu svoju pomoć. Prva je priskočila i susjeda rodom Ruskinja, kaže nam Lesia.

Zahvaljujući dvojici Riječana, Lesia je sa sinom sigurno i stigla do Praputnjaka. O svom su trošku Riječani koji žele ostati anonimni unajmili kombi, i otišli do ukrajinske granice s Mađarskom, gdje su ih čekali Lesia i Illia, kao i druga obitelj - Elena i njena kći Nastia Zgurska, također Kijevljanke. Na granici su se one upoznale s našom televizijskom novinarkom Majom Sever, koja je stupila u kontakt s Riječanima, i oni su došli po žene i djecu. "Napravili smo jedino što smo mislili da treba napraviti, i to je to", skromno će Riječani, koji pred kameru ne žele. Jučer su se vratili s još i težeg puta - preko Rumunjske su išli skroz u zapadnu Ukrajinu po majku sa četvero djece, a putem natrag su u kombi uzeli i jednoga tinejdžera, koji putuje sam. Svi su sad na sigurnom u Rijeci, majci sa četvero djece je osiguran privremeni desetodnevni smještaj. Taj je put bio organiziran preko Facebook grupe Rijeka za Ukrajinu, gdje se moguće javiti za smještaj Ukrajinaca, prijevoz, za financijsku pomoć. Novac se može uplatiti preko humanitarne udruge Pomozimo, Erste banka, IBAN HR6124020061101067852 i BIC/SWIFT  ESBCHR22 te preko udruge Koga briga, Podhum 116/6, 51218 Dražice, HR9823400091110890092, opis plaćanja "pomoć za Ukrajinu".

Potjerane ratom, prijateljice su ponovno zajedno, u dalekoj Hrvatskoj. Elena i Nastia su dolje uz more, u Kostreni, gdje ih je kod obitelji Tuškan smjestila Snježana Opačak Vukušić, kod koje je obitelj Zgurski ljetovala prije pet godina. 

- Otad smo bili u kontaktu, ostali smo bliski. Kad je počeo užas, dogovorile smo njihov dolazak, i susjed Marijan i njegova supruga Nataliia su ih uzeli k sebi u stan u prizemlje budući da kod mene više nije bilo mjesta, kaže nam Snježana.  U njihovom su se prizemnom stanu skućile Elena i Nastia, kao i maca Isolda, stara dvanaest godina. 

- Tek je danas, nakon šest dana ovdje, počela piti i jesti, ni kapi sve ovo vrijeme, kažu Elena i Nastia za svoju macu. Elena nam, oduševljena, otvara frižider, pokazuje što su sve Snježana i Marijan, ali i susjedi okolo, kupili. Frižider je dupkom pun, kao i, govori nam, njeno srce. "Vi ste Hrvati, nevjerojatno velikodušan narod - po nas su prvo na granicu stigla dva Riječanina, samoinicijativno, a onda sva ova pomoć ovdje. Puno vam hvala, svima..., potreseno će Elena. 

- U Kijevu mi je ostao suprug, zaštitar je ukrajinske televizijske ekipe, ostao je i stariji sin. To su moje ljubavi, bilo je neopisivo teško rastati se od njih. Ali kad je granata pogodila susjedovu kuću, i zapalio se krov, znali smo da moramo otići. U novu smo kuću uselili tek prije godinu dana, i nju je jako teško bilo ostaviti... priča nam Elena, pokazujući snimke zapaljene susjedove kuće. Ponijele su što su mogle, macu, i krenule na put. Trebalo im je pet dana da iz Kijeva dođu na mađarsku granicu, gdje su po njih onda došli Riječani. Bit će, nema sumnje, prijatelji doživotno. Marijan dodaje još i to kako bi Hrvatska trebala što prije ustanoviti protokol za izbjeglice iz Ukrajine, da dobiju dokument na temelju kojeg mogu onda i sve ostalo - prijaviti se za zdravstvenu skrb, upisivati u školu, prijaviti boravište... Ovako, kaže, dobiju turistički boravak na tri mjeseca, s kojim se ne može ništa. 

Svi su muškarci ostali u Kijevu - Anijin i Nadijin muž rade u humanitarnoj pomoći, Elenin je zaštitar. Djeca će biti upisana u hrvatske škole, makar Illia kaže kako "on zna da će se kući vratiti uskoro". Vjerovat ćemo mu, moramo. Niti jedan drugi scenarij ne prihvaća. Ponio je laptop, i ovdje u Praputnjaku prati on line nastavu iz Kijeva, to je sad jedina njegova spona s prijateljima iz razreda, raseljenima po cijelome svijetu, ili onima koji su ostali u vrtlogu rata. Nastia, Illijina vršnjakinja, već se dolje u Kostreni sprema na polazak u riječku gimnaziju, gdje su joj ponudili i sate hrvatskog. I Lesia nam kaže da bi voljela ovdje raditi, možda davati satove klavira djeci, i Illia svira klavir. Neki život mora krenuti ako je tako već moralo biti... Još su 23. veljače, dan prije ruskog napada na Ukrajinu, razmišljali o svom najobičnijem životu u Ukrajini - što ručati, koji film pogledati, kamo otići na izlet za vikend... A onda se dogodilo Putinovo zlo. 

- Nazvao me jedan prijatelj iz Rusije, kako bi mi se ispričao zbog rata, plače... Što sam mu mogla reći, osim da ga volim... nježno će učiteljica iz Kijeva, ni kriva ni dužna, baš kao ni njezin ruski prijatelj, za Putinov bezumni pohod. 

Lesijin otac je gasio požar u Černobilu

Lesia, Ania i Nadia su Kijevljanke rođene iste 1983., i imale su samo tri godine kad se dogodila černobilska katastrofa. Lesijin otac bio je jedan od vatrogasaca koji su u Černobilu gasili požar, sad je s Lesijinom majkom i bakom ostao u Kijevu