Donosimo izvještaj s grčkog Lezbosa, gdje smo obišli Moriju, jedan od najvećih migrantskih kampova u Europi. Ovo je priča o gotovo dvadeset tisuća ljudi bez osnovnih uvjeta za život
VIDEO: EKSKLUZIVNO S LEZBOSA
U paklu Morije: Šišanje, djeca u blatu i kupi 'od igle do rakete'
Kako želite? - uljudno me pita Afganistanac dok sjedam na poderanu stolicu pred masnim ogledalom. Pokazuje mi šest fotografija muških lica s različitim frizurama. Upirem prstom u sliku broj šest, a on zadovoljno kima glavom.
Na Lezbosu smo, preciznije u Moriji, u jednom od najvećih i najgorih migrantskih kampova u Europi. Još preciznije, nalazimo se u frizerskom i brijačkom salonu gospodina Hameda. Ako želite baš najpreciznije, sjedimo u rasklimanoj baraki sklepanoj od paleta i cerade.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:26
Moju glavu preuzima Hamedov kolega iz Iraka. Afganistanac je gazda, a Iračanin je meštar od škara. Hamed sjeda sa strane dok mi brico stručno češlja nered od kose i zvecka priborom. Nadviruje se gazda stalno, vidim ga u ogledalu, prati radi li mali sve po pravilima zanata. Iza nas sjede dvojica muškaraca, kao što valjda sjede u svakoj brijačnici na ovom svijetu, i dokono komentiraju dnevna zbivanja.
Dok mi majstor britvom guli dlake s vrata, Hamed se primiče i sjeda uz mene. Priča svoju priču.
- Došao sam ovdje iz Afganistana prije više od tri godine. Tu sam sa ženom i sinom, on ima četiri godine. Ma ti talibani... Prijetili su mi. Teroristi, ne možete živjeti s njima. Po struci sam ekonomist, radio sam s jednom talijanskom firmom koja je gradila škole. Ali ti talibani, oni imaju lošu ideologiju. Rekli su mi da ne smijem raditi sa strancima, s nemuslimanima. Prijetili su mi da će me uhititi i ubiti. Sakrio sam se, tri mjeseca smo se skrivali. Na kraju više nije imalo smisla i morali smo napustiti zemlju - govori Hamed dok me njegov frizer kritički odmjerava u zrcalu.
POGLEDAJTE VIDEO:
Hvata me prstima za sljepoočice i nježno mi okreće glavu lijevo-desno, da se uvjeri da je sve ravnomjerno. Naposljetku mljacne i objavi da je završio. Dobro je napravio posao. I nije bio skup. Pet eura za urednu frizuru je bagatela. U Hrvatskoj su me za puno veće novce znali puno više unakaziti. Plaćamo im i izlazimo vani, a gazda i meštar nam učtivo odmahuju. Sasvim normalan, svakodnevni ritual na sasvim nenormalnom mjestu.
Moria je ogroman kamp. Gigantski. To je improvizirani, isprevrtani i prljavi grad. Favela krcata djecom, ženama i muškarcima, svih doba i svih nacionalnosti. Prema posljednjim izvještajima, tamo se gužva gotovo 20 tisuća ljudi, iako sam službeni, ograđeni dio ima kapacitet za primiti tek tri tisuće. Da stavimo to u nekakav bliži kontekst, zamislite da natrpate sve građane Svete Nedelje na jedno užasno mjesto koje može primiti sedam puta manje ljudi.
Od 2015., otkad su se počeli slijevati prvi valovi izbjeglica iz nesretnih dijelova svijeta, limit u Moriji je višestruko premašen. Tu na Lezbosu, na tipičnom mediteranskom otoku ispresijecanom morem, maslinama i kamenom, osim sunca vrije i uznemirujuća nervoza. Pet godina priljeva desetaka tisuća migranata na komad kamena u moru učinile su svoje. Pet godina krčkala je kaša koja sada prijeti prolijevanjem po cijelom egejskom otoku.
Lezbos je napet kao kišobran. Migranti ne prestaju dolaziti. Grčka je privremeno suspendirala pravo na azil. Došlo je do sukoba, palile su se vatre, bacali su se suzavci. Svijet su obišle snimke lokalaca koji mlate novinara. Ako niste član UNHCR-a, policija na licu mjesta hapsi one koji se zateknu na plaži tijekom iskrcaja čamaca, zbog sumnje na šverc ljudima. Nedavno je na ovim obalama umrlo dijete nakon prevrtanja čamca. Bila je potrebna samo jedna sitna gesta da situacija do kraja ode kvragu. I dogodila se, nakon odsječne Erdoganove komande da otvori granice milijunima izbjeglica koje je držao posljednjih godina u Turskoj. Život ovdje nije lak. Grcima je puna kapa migranata, čamaca, kampova i obližnje Turske. Ima, naravno, i onih koji smirenije podnose ovu situaciju, ali ovo nije priča o njima.
Ovo je priča o Moriji.
U ograđeni dio nije dopušteno ući, barem ne bez amena iz Atene. Međutim, prava Moria nije unutar žilet žice. Ona je na urezanim kaskadama oko službenog kampa. Tisuće kućica, baraka, straćara, kontejnera i šatora razbacane su na padinama među grčkim maslinama. Kao da ih je netko nemarno istresao odozgo, ne mareći gdje će koja pasti. Krcato je djecom, na svakom su kutu. Trče musava kroz blato i smeće. Njihov smijeh i igra odjekuju kroz vijugave prolaze između šatora. Ima nekoliko ulaza u kamp. Jedan od najširih je onaj uz nekadašnji potok.
Sad je to samo kanal krcat smećem i plastikom kroz koji se pokušavaju probiti blatnjavi mlazevi vode. Na nekoliko mjesta je presječen rasklimanim drvenim mostovima preko kojeg ljudi ulaze i izlaze iz ograđenog prostora. Razrezali su ogradu na više mjesta da skrate put. I mi smo ušli unutra, ni ne znajući da ne smijemo. Kasnije su nas policajci obavijestili da je ulaz zabranjen. U pet godina Moria se od privremenog kampa prometnula u bizarnu varoš. Na svim uglovima su štandovi s voćem i povrćem. Guraju nam mandarine u lice. Uslužno nas vode u obilazak izloženih krumpira, mrkve, salate, banana i jabuka. Odakle im namirnice? Iz Mitilena, najvećeg grada na otoku, kažu. Na svakih nekoliko metara poslagani su sklepani kiosci u kojima prodaju rižu, pelene, ulje, jaja, sol, brašno, vodu, sokove...
Tu ima svega, od igle do rakete. Treba vam upaljač? Treba vam baterija? Treba vam tegla kiseliša, kuhalo, vezice, trenirka, šumeće tablete, ženske torbe? Treba li vam klavitara, odnosno popularni huljofon? Ne brinite, sve ćete ovdje naći. Tu je i kiosk s nargilama. Tu su i ostale brijačnice i frizerski saloni. Tu je sve. Pravi mali grad. Samo što nikad ništa nije manje sličilo gradu.
Ljudi obavljaju nuždu u naherenim montažnim zahodima. Odjeću peru na nogoperima, svi odjednom, čučeći iznad korita. Pitku vodu nabavljaju na javnim slavinama. U onim minijaturnim potleušicama spava po petero ljudi, sklupčano na daskama. Ili na podu, ako nemaju sreće. Gužvaju se u smradu i prljavštini, kao životinje. Izloženi su milosti i nemilosti kiše, sunca i vjetra dok, evo, već petu godinu očekuju nekakav pomak. Umjesto napretka ili rješenja, sudjeluju u ping pongu između svjetskih lidera.
Nijedno dijete na ovom otoku nema pojma što je suspenzija prava na azil, ni što je Erdogan htio postići guranjem svoje volje Europskoj uniji ni što se točno domunđavaju predsjednica Europske komisije, grčki političari, Putin ili Erdogan. Ništa oni ne znaju o tome, oni znaju samo za Moriju.
Franje, špekule, pikule ili klikeri, zovite ih kako hoćete, posebno su im drage. Svakih nekoliko metara vidite grozd dječaka i djevojčica okupljenih oko šarenih kuglica koje trzajem palca i kažiprsta nastoje natjerati u izdubljenu rupu u zemlji. Love se oko daščara, trče preko onih razdrmanih mostova prema bodljikavoj žici. Pjevaju kraj uništenog, smrdljivog potoka. Sjede u krugu kraj smeća. I oni, kao odrasli, ponavljaju mantru "My friend". Ne znaju engleski, jedva znaju razgovijetno govoriti, ali svakoj pridošlici se obraćaju tako. Moj prijatelju.
Pokušali smo se upoznati s njima, i s djecom i odraslima. Pitali smo ih znaju li išta o Hrvatskoj. Nemaju pojma. Eventualno su čuli za Modrića, znaju da nam je zemlja otprilike negdje na Balkanu, ali ništa više od toga. Njima je Hrvatska nepoznata prolazna stanica na putu prema zapadu. Svejedno, iznimno su prijateljski raspoloženi. Pozvali su nas da zaigramo odbojku s njima. Razvukli su poderanu mrežu iznad utabane zemlje i tamo cijelo jutro nabijali loptom dok su okupljeni klinci zdušno navijali za omiljenu ekipu. Velikim dijelom zahvaljujući meni, naš tim je uvjerljivo izgubio.
Mohhamad, Rashed i Ahmad se nisu ljutili. Dapače, tapšali su me utješno po ramenu, sve uz ono "my friend, my friend". Na onome zidiću, dok smo se znojni nakon utakmice smijali mojoj smotanosti, na sekundu se učinilo kao da je sve normalno. Međutim, to je potrajalo samo trenutak. Letimični pogled na svijet izvan odbojkaškog terena brutalno nas je vratio u stvarnost. Nepregledna morijska favela bez plana i pravila nikad neće biti normalna.
- Ovo je pakao - jezgrovito nam sažima Basil iz Nigerije.
- Došao sam ovdje kako bih živio bolji život nego u Africi. Htio sam doći na zapad Europe, ali sam već četiri godine zapeo ovdje. Sjećam se, došao sam 4. prosinca 2016. Nažalost, prvo sam otišao u Atenu i tamo proveo godinu dana. Uhvatila me policija bez dokumenata i odvela u policijsku postaju. Strpali su me u zatvor. Jer nisam imao dokumenata. Nekad znaju proći tri dana da ništa ne pojedem. Ali držim se. Znam tko sam i ne bojim se. Znam da će mi Bog pomoći i omogućiti mi bolji život - priča Basil. Primjećujemo da ima naušnicu u obliku križa.
- Kršćanin sam. Rodio sam se kao siroče, ne poznajem svoje roditelje. Zato sam došao u Grčku da stvorim bolji život. U Africi sam se bavio boksom, natjecao sam se na turnirima po Gani, Togou, Gvineji... Vidio sam svijeta. Trudio sam se, ali nisam uspio. Nadao sam se da ću naći dobrog trenera u Europi koji bi se pobrinuo za mene - priča nam ovaj Nigerijac. Ima već 32 godine. Zadnje rečenice o propaloj boksačkoj karijeri govorio je nekako odsutno, bezvoljno, kao da su iz nekog davnog sna.
Sjedili smo neko vrijeme u tišini, a onda se oprostili. Gorko je napomenuo kako mu se možemo javiti za bilo što. Ipak je ovdje četiri godine i zna sve. Dok smo hodali dalje kroz usječene, zemljane stepenice, iznad Morije se podigao zmaj. Pravi, pravcati, platneni, plavi, dječji zmaj. Neki dječaci su ga pustili. Jezdio je na vjetru, iznad svih onih užasnih straćara, iznad smeća, iznad smrada i devastiranog potoka, iznad žilet žice, iznad policije, iznad posječenih maslina, iznad Morije.
Ipak, nije mogao odletjeti dalje. Bio je vezan.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:43
Pročitajte i ostale reportaže Denisa Mahmutovića iz Turske i Grčke:
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
