U lijes oca diktatora je natrpao dragulje i milijune pa pobjegao

Većina poznatih diktatora podložna je uspoređivanju s Hitlerovom ili Staljinovom razinom okrutnosti, no povijest obiluje tlačiteljima, ratnim zločincima, sadistima, sociopatima i moralno oštećenim pojedincima koji su postali neizabranim šefovima i činili tragičnu štetu ljudima i društvima kojima su vladali.

Donosimo priče o deset diktatora. 

Francisco Solano Lopez (Paragvaj, 1862.-1870.)

Iako je u desetljećima nakon smrti postao cijenjen u Paragvaju, predsjednik te latinsko-američke zemlje i vojni vođa Francisco Solano Lopez izazvao je susjedni Brazil i Argentinu miješajući se u građanski rat u Urugvaju sredinom 1860-ih. 

Kada je rat završio, Brazil i Argentina s pobjedničkom su frakcijom u Urugvaju tajno skovali plan da aneksiraju trećinu paragvajskog teritorija. Lopez je odbio mirovnu ponudu 'trojnog saveza' koji je zatim krenuo u invaziju. Uslijedio je krvavi sukob u koji je Lopez slao djecu vojnike te dao pogubiti na stotine svojih zamjenika, među kojima i vlastitog brata.

Izgubio je veliki dio teritorija te je zemlja osam godina bila pod argentinskom okupacijom. Do Lopezove smrti 1870. i kraja rata koji je uslijedio, stanovništvo Paragvaja se prepolovilo - od otprilike 525 tisuća žitelja zemlja je ostala na njih 221 tisuću, a samo 29 tisuća mladića i muškaraca starijih od 15 godina ostalo je živo. 

Jozef Tiso (Slovačka, 1939.-1945.)

Katolički svećenik koji predvodio fašistički trenutak u Slovačkoj, bio je zadužen za vodstvo jednog od brojnih satelitskih režima nacističke Njemačke tijekom Drugog svjetskog rata. Nije se toliko zalagao za fašizam koliko i ostali njemu slični vođe, ali je brutalno odgovorio na antifašističku pobunu 1944.

Također, iz prve ruke je bio upoznat s deportacijama velike većine slovačkih Židova u nacističke logore. U Slovačkoj je u to vrijeme živjelo oko 88.000 Židova da bi nakon završetka rata u zemlji ostalo tek 5000. 

Döme Sztójay (Mađarska, 1944.)

Mađarski vođa Miklos Horthy bio je saveznik nacističke Njemačke te je surađivao s Hitlerovim režimom u zamjenu za pomoć u obnovi mađarske kontrole nad zemljama koje je izgubila u Prvom svjetskom ratu. Horthy je pokušavao zemlji ucrtati samostalan put te je uglavnom odbijao deportirati Židove čime je razbjesnio naciste. Oni su krenuli u invaziju na Mađarsku te postavili Dömea Sztójayja kao vođu marionetske zemlje.

Tijekom njegovog šestomjesečnog 'premijerskog' mandata iz Mađarske je u koncentracijske logore odvedeno preko 440.000 Židova. Bila je to jedna od posljednjih prisilnih migracija tijekom holokausta. Sztójayja su naposljetku zarobile američke trupe i pogubile ga u Mađarskoj 1946. godine. 

Mátyás Rákosi (1945.-1956.)

Mátyás Rákosi bio je komunistički vođa Mađarske nakon završetka Drugog svjetskog rata. Nazivan 'najboljim mađarskim Staljinovim učenikom', bio je koncentriran na uspostavljanje represivnog aparata po uzoru na sovjetski te se često koristio organiziranim čistkama.

Nakon Staljinove smrti 1953. godine, SSSR je zaključio da je Rakosijev režim prebrutalan, ali da može biti na poziciji generalnog tajnika Mađarske komunističke stranke, ako vodstvo države prepusti 'reformističkom' Imreu Nagyju. Nije se snašao na novoj funkciji pa je SSSR brzo zaključio kako im je on 'prevelika odgovornost'.

S vlasti su ga smijenili 1956. godine kako bi zadovoljili vođu Jugoslavije, Josipa Broza Tita. 

Khorloogiin Choibalsan (Mongolija, 1930-te -1952.)

Nakon što se nekoliko puta sastao sa Staljinom, Choibalsan je brzo usvojio njegovu politiku i metode vladanja i prenio ih u Mongoliju. Ustrojio je diktaturu, efikasno uklonio oporbu i ubio na desetke tisuća ljudi. 

Prema izvješću objavljenom 1968. u Povijesnom rječniku Mongolije, Choibalsan je još 1930-ih godina 'počeo uhićivati i ubijati  vođe radničkih stranaka i socijalnih organizacija, kao i vojne časnike, intelektualce i vjernike'. Krajem 1951. godine otišao je u Moskvu na terapiju zbog tumora na bubregu. Umro je sljedeće godine. 

Enver Hoxha (Albanija, 1944.-1985.)

Albanski komunistički diktator svađao se i sa SSSR-om i s Kinom prije nego je počeo provoditi politiku 'nacionalnog samopouzdanja' koja je zemlju pretvorila u balkansku verziju suvremene Sjeverne Koreje. Tijekom njegove 40-godišnje vladavine, zabranio je religiju, započinjao ekscentrične projekte javne gradnje, nekoliko puta obavljao političke čistke i prekinuo gotovo sve međunarodne odnose koje je Albanija do tad imala.

Hoxha je ustanovio kult ličnosti kakav je njegovao Staljin i stvorio potpuno izoliranu zajednicu koja nije tolerirala političke protivnike. Procjenjuje se da je za vrijeme vladavine Envera Hoxha u Albaniji, koja je tada imala oko 3 milijuna stanovnika, pritvoreno oko 200.000 ljudi. 

Le Duan (Vijetnam, 1960.-1986.)

Iako nikad službeno nije bio na čelu Vijetnama, Le Duan je više od 20 godina diktirao odluke unutar tamošnjeg komunističkog režima. Nakon Vijetnamskog rata i uspješno izvedene invazije Sjevernog na Južni Vijetnam, Duan je nadgledao likvidacije južnovijetnamskih antikomunista, zarobivši pritom čak 2 milijuna ljudi i prisilivši više od 800.000 Vijetnamaca brodovima pobjegnu iz zemlje. 

Ian Smith (Rodezija, 1964.-1979.)

Ian Smith jedna je od najkontroverznijih figura u postkolonijalnoj afričkoj povijesti. Odlikovani vojni pilot koji se dokazao u Drugom svjetskom ratu, predvodio je odcjepljenje Rodezije (danas Zimbabvea) od britanskog carstva. Glavni mu je cilj bio održati prevlast bijelaca nad većinski crnačkom zemljom. Kao premijer neovisne Rodezije, Smith je nadzirao sustav apartheida sličan onome u Južnoafričkoj Republici, nastojeći kroz sustav rasnog razdvajanja i kontrole osigurati bijelu prevlast.

Iako su bijelci sačinjavali samo oko 4 posto cjelokupne populacije Rodezije, Smithova je vlada preživjela gotovo 15 godina međunarodne izolacije i građanskog rata. Napokon je pristao na sporazum o podjeli vlasti i moći čime je 1980. godine Robert Mugabe postao premijer.

Kasnije se hvalio kako je 'velikodušno' podijelio svoju moć, čime je Rodezija 15 godina prije Južnoafričke Republike napustila apartheid, no i dalje je predvodio segregacijski režim. 

Ramfis Trujillo (Dominikanska Republika, svibanj 1961.- listopad 1961.)

Ramfisov otac, mnogo zloglasniji Rafael Trujillo, Dominikanskom Republikom vladao je 30 godina. Njegov najstariji sin Ramfis, kojemu je kao četverogodišnjaku dodijelio čin pukovnika, proveo je samo nekoliko mjeseci na čelu ove karipske države, no tijekom kratkog vladanja brutalno se obračunao sa svima onima za koje je sumnjao da su imali veze s atentatom na njegova oca 30. svibnja 1960. godine.

Nakon što je okončao svoju mučiteljsku misiju, ukrcao se na jahtu i s otočja u izgnanstvo u Španjolsku otplovio krajem 1961. godine. Navodno je sa sobom ponio i lijes svojeg oca u kojemu je, tvrdi se, bilo gotovo četiri milijuna dolara u novcu i draguljima. 

Michel Micombero (Burundi, 1966.-1976.)

Vojni kapetan i tadašnji ministar obrane Burundija, imao je samo 26 godina kada je izveo državni udar i preuzeo premijersku poziciju. Potez je bio riskantan s obzirom da su njegova dva prethodnika ubijena od osamostaljenja od Belgije 1962. Micombero, koji je etnički pripadao Tutsijima, ukinuo je monarhiju i prognao tada 19-godišnjeg kralja. Tamošnje pripadnike Tutsija gurao je u vojne redove i postavljao na rukovodeća mjesta te se sve više zamjerao pripadnicima Hutua.

Godine 1972. Micomberova vlada slomila je pobunu pripadnika Huta masovnim ubojstvima u kojima je pogubljeno između 150.000 do 300.000 ljudi. Iako je svrgnut tijekom puča 1976. godine, podjela između Tutsija i Huta nastavila se i u narednim godinama što je kulminiralo građanskim ratom koji je trajao od 1993. do 2005. godine.