Za tumačenje parole "nema nedodirljivih" ne treba biti nadaren satiričar, pa shvatiti kako je Plenković dodirivao Đokovića - zabranjeno! - a potom kršio preporuke Stožera - i pokazao da nedodirljivih, o, itekako, ima
Svaka stvar koju bi antički kralj Mida dotaknuo, pretvarala bi se u zlato. Andrej Plenković zadnjih se desetak dana čini kao njegova suprotnost - sve čega se dotakne pretvara se u bumerang koji ga opali po glavi.
Razumljivu ideju eksploatiranja uspjeha Stožera u politički kapital preveo je u slogan "Sigurno"; da bi četvrtak 25 lipnja postao drugi najnesigurniji dan od dolaska epidemije; početnu popularnost Alemke Markotić i Vilija Beroša naumio je iskoristiti tako da je priznao kako je "Stožer političko tijelo". Čim je Stožer počeo namještati neradne nedjelje i davati ustupke crkvi, postalo je jasno da od toga neće biti kruha jer ga je javnost počela doživljavati ne kao političko, već kao politikantsko tijelo.
Ustrajnim obranama Plenkovićeva kontakta s Novakom Đokovićem kao nefizičkog kontakta ili fizičkog nekontakta - ispalo je da su se dodirivali spiritualno! - članovi stožera Plenkoviću nisu donijeli korist a sebi su napravili štetu.
Odmah su, naime, krenule usporedbe s Angelom Merkel i Justinom Trudeauom, koji vode veće države od Hrvatske, a otišli su u samoizolaciju. Na kraju je po hrvatskim ulicama osvanuo jumbo plakat, hrv. mamutnjak, na kojemu je Andrej Plenković uz parolu: Nema nedodirljivih. To je valjda trebala biti aluzija na uhićenje Josipe Rimac, koje nije izraz nikakve sustavne politike - sam Plenković nije mogao sakriti koliko je njime iznenađen - već probijanja mjera, do kojeg je možda došlo samo zato da se Plenkoviću opet namjesti crno labud. Izletjelo ih je međutim cijelo jato.
Za tumačenje parole "nema nedodirljivih" ne treba biti osobito nadaren satiričar, pa shvatiti kako je Plenković dodirivao Đokovića - zabranjeno! - a potom prekršio preporuke vlastitog Stožera - i pokazao da nedodirljivih, o, itekako, ima. On sam. Ali iza njega maršira i duga kolona sličnih - Bandić, Saucha, Tomo Horvatinčić, Kuščević...
U glasovitom filmu Nedodirljivi prikazana je sudbina velikog čovjeka koji radi pravde stavlja glavu na kocku, dolazi tiho i odlazi u legendu. Zvao se Eliot Ness; kod nas pravda može nositi ime Ness, ali ne Eliot, već Loch, prema čuvenom škotskom jezeru iz kojega se povremeno pojavljuje čudovište iz dubina, koje guta sve na što naleti. Takva je i naša pravda, svi predmeti završe u utrobi nekog čudovišta, pa na kraju se sakriju u dubini na kojoj ih više nitko ne može pronaći.
