U fast foodu na Visu platili smo sendvič, a dobili ribare, anđele, Isusa i Arsena. Čista psihodelija

Otok Vis, grad Komiža. Večer je. Želuci krule od cijelodnevnog kupanja. Na restoransku hranu trebalo bi se čekati i do pola sata. Ne da nam se. Ulazimo, zato, u jedini fast food u krugu šezdeset kilometara. Ponuda je skromna. Nude isključivo tople sendviče. Od priloga imaju zelenu salatu, kukuruz, kapulu, kisele krastavce, jaja i nadrealizam u linorezu. Dok se mislimo hoćemo li veliki ili mali topli, bezobrazno u nas za zida pilji sva povijest svijeta.

- Povijest svijeta od Adama i Eve pa do danas. Adam je ovdje dole u grobu, na spomeniku mu sjedi majmun. Eva je trudna, sad je pitanje s kim... A evo i Mojsije, pa srednji vijek, fašistička čizma gazi sve pred sobom, ovi ode su jadni već odavno pregnječeni. Eno i vanzemljci oko mjeseca. Ovo je Afrika. Odvode crnce prema Americi. A ode je SAD, debeli amer sjedi pred televizijom i jede, a onda Bog na kraju bubne šakom i kaže: to je kraj - čita nam sliku čovjek s maskom na licu koji iza pulta reže rajčice.

On je i umjetnik. Tvorac ovih slika. Luka Vidović. U gornjem desnom uglu primjetimo anđela koji nas promatra s tipičnog dalmatinskog prozora otvorenih zelenih škura. - Ovaj gore...? - upitamo pokazujući na lika kojeg je očigledno preskočio spomenuti.

- Aaaa... njega san slučajno napravio. Ostalo mi je malo bijelog tuša. Nisam ga ni izrezbario, nego eto. To je dalmatinski anđeo, čini mi se da je komiški - neodlučno će Luka dok s razglasa dopire kvalitetan rock. Režući peciva spominje da ga je luđačka želja za skiciranjem i izradom linoreza uhvatila dok je radio kao noćni recepcionar u jednom prosječnom dalmatinskom hotelu. Ondje su noći duže od običnih.

Bilo je to puno prije nego li su on i srodna mu duša odlučili pokrenuti fast food. I već tada je, onako proročanski, izrezbario sebe kako stoji iza pulta i poslužuje imaginarne goste. Sve neke rasčupane punkere, alternativce. Sada ta slika viri iza hladnja s popularnim gaziranim pićima tajnih receptura.

- To je autoportret, ovaj rasčupani sam ja, a ovo ste vi. Moji gosti. Mogu vam reći, kad ljudi uđu u fast food baš reagiraju na slike. Pitaju me tko je taj Luka Vidović koji ih potpisuje, budu uvjereni da je to onaj mađioničar - kroz smijeh će ugostitelj. Dok čekamo da se sendvič zagrije (na kraju smo ipak odabrali mali) promatramo vesele boje u neveselim prizorima.

- A nego, što prikazuje ova prva slika iza vrata? Čini se kao neki Isus, pa hodanje na vodi...? - nesigurno ćemo.

- Neee, to su ribari kojima se bliži kraj. Još jedan val i gotovi su. Poklopljeni - razočarano će Vidović. Žao mu ih je. Al' šta je tu je, na sudbinu moreplovaca ne može se utjecati. I ostali kameni zidovi kroz Lukine radove pričaju o povijesti Komiže, malog ribarskog mjesta. Tu su djeca u majicama na rige, puštaju brodove u more, a roditelji na njih viču da se vrate kući. Riječ je o lokalnoj tradiciji. Tu su i slavne komiške mačke. Crkva, nedjeljna misa. Tu je i malo psihodelije. Isus na križu okružen pošastima modernog doba. Tu je još ribara. Pletu mreže. Među njima je i Lukin djed.

- Nono je slikao uljanim bojama. A bio je on i kapetan na plivarici. Naslikao sam njega i još dvojicu kako raspetljavaju mreže, vidite ovdje, taj prikaz skidao sam s jedne stare razglednice. A evo, ovo vam je... - počne Luka rečenicu pa se zaustavi kad krene kopati iza plastičnih kutija s praznim pecivima. Izvlači crno-bijeli komad papira - ...ovo vam je fotografija komiškog zbora za vrijeme SHS-a. Njega je vodio moj pranono Nikola Vidović. Imali su i svirače. A u davna vremena na Komiži je živjelo i po pet, šest slikara! Svakog ljeta imali bi izložbu u Komuni. Nema sada takve umjetničke scene... - usput će linorezac.

Sjetan je. Sa zvučnika se sada čuje Arsen. Luka pita slušamo li ga, kažemo da nismo. Bahato zaključimo da je Arsen za stare ljude. Govorimo mu da nam je težak i dosadan. Vrijeđamo pokojnika. Spominjemo da je za života bio bezobrazan. Za Ibricu Jusića je jednom izjavio da je, kad je Bog dijelio talent, Ibrici dao psa. Luka se smije. Sendvič se zagrijao. Vadi ga iz tostera i stavlja na pladanj pored priloga.

Razmišljajući kratko o bizarnim izjavama slavnih umjetnika, sjetimo se tada da je Goran Bregović u nekom od brojnih intervjua izjavio da nikada ne čeka inspiraciju, već da je glazba za njega posao od osam do pet, da sjedne i piše. Kao da radi na blagajni u dućanu. Ili u svom fast foodu. Dok Luka istresa kečap, pitamo je li i njemu tako? Zamisli se kratko ne dižući pogled sa sendviča i kao da s njim razgovara, kaže: "Mene nešto pukne. Dok ja završim sliku... to traje sigurno po mjesec dana.

Do sad sam napravio tek pedesetak radova". Pedesetak radova puta mjesec dana, znači da je efektivno stvarao četiri godine i jedan mjesec. Četiri godine i jedan mjesec s onim linorezarskim nožićima u ruci i razmazanim tuševima. Nije to malo. Ali zato je točno nula minuta potrošio na promidžbe svojih uradaka. Od njih Luka zazire. Za njega znaju tek na Komiži. I u malom slovenskom mjestu gdje mu je jednom davno prijatelj organizirao izložbu. Previše je skroman.

Kaže, po struci je poljoprivrednik, vinogradar, kad ima vremena viška onda lovi ribu i nije sada neki titulaš, akademik da bi se ti njegovi radovi naokolo pokazivali. Možda ste stekli krivi dojam, ali nema on puna usta sebe ni svojih radova. Kad smo pitali možemo li štogod o njemu objaviti totalno se izbezumio, ali onda ga je supruga nagovarala i nagovarala i nagovarala. Ispričao nam je i kako ovi nevjerojatno detaljni radovi nastaju:

- Najprije dobijem u mislima sliku koju želim nacrtat, a onda je stavim na papir za kolače. Prenesem skicu na linoleum i kopam nožićem da bude kao pečat, reljef, zatim premažem tušem i otisnem na papir. E, tada ispunjavam tuševima u boji, kao bojanku. I tako već 15 godina. Ovdje nastaju svijetovi, politika, kapitalisti... - za kraj će Komižanin, dodajući nam preko pulta sendvič, pa se, uz neku pjesmu Rundek Cargo Orkestra pozdravljamo i odlazimo dalje nahranjeni otočkim fast foodom i slow artom. Trajekti i katamarani plove prema redu plovidbe.