U četvrtak presuda osječkom policajcu za ubojstvo Mihaele. Majka: 'Teško je bilo to slušati'

Završilo je suđenje Marku Smažilu (29), bivšem osječko-baranjskom policajcu, zbog ubojstva studentice Mihaele Berak iz njegova službenog pištolja 20. rujna 2023. godine. Presuda će se čitati u četvrtak u 11 sati i 30 minuta.

- Teško je to. Vidite koliko je trajalo, dva sata. Ne znam što bih rekla, ne mogu reći što očekujem osim da bude osuđen. Bilo je teško slušati sve to unutra - rekla nam je Mihaelina majka Jadranka Berak odmah po izlasku sa suda.

Policija tvrdila da je samoubojstvo

Mihaela Berak imala je svega 20 godina. Smažil, a i policija, prvih nekoliko sati tvrdili su da je riječ o samoubojstvu. Nakon što je u djevojku ispalio hitac, Smažil je nazvao 112 i rekao da se ona ubila. Da to sigurno nije slučaj, prvo su posumnjale Mihaeline prijateljice, koje su otkrile da je ona bila kratko s njim u vezi te da je tijekom tog vremena shvatila kako je Marko problematičan i htjela je s njim prekinuti. Rekle su kako je ona bila vrlo uspješna studentica i sportašica, djevojka koja je jako voljela život, te da nikako ne bi počinila samoubojstvo. 

Tek nakon mnogobrojnih upita medija o događaju, osječka policija daje prvo šturo priopćenje, u kojem izvještava kako su dobili dojavu o smrti koja je nastupila od službenog vatrenog oružja policajca koji tad nije bio u službi. Ne navode je li riječ o nesretnom slučaju, suicidu ili ubojstvu nego da je u tijeku očevid i opsežna istraga. Nekoliko sati kasnije, točnije: 18 sati nakon smrti Mihaele, policija daje detaljnije priopćenje s drugačijom kvalifikacijom djela. Iako je policija svog službenika prvobitno teretila za teško kazneno djelo protiv opće sigurnosti te dovođenje u opasnost života i imovine, sumnjajući da je neoprezno rukovao službenim naoružanjem, osječko tužiteljstvo je nakon ispitivanja osumnjičenika to prekvalificiralo u kazneno djelo ubojstva i predložilo određivanje istražnog zatvora. 

Optužno vijeće osječkog Županijskog suda optužnicom je teretilo Smažila da je 20. rujna 2023. oko 22 sata, u Osijeku, u nakani da ubije 21-godišnju Mihaelu Berak, iz službenog pištolja ispalio hitac i pritom joj zadao tešku i po život opasnu tjelesnu ozljedu uslijed koje je žrtva umrla na mjestu događaja. On se pak brani da Mihaelu nije namjeravao ubiti, nego da je sve nesretan slučaj. Suđenje je bilo zatvoreno za javnost.

Mihaelini roditelji, Jadranka i Ivica, u listopadu prošle godine primili su nas u svoj dom u Osijeku.

Htjeli su da svijet pročita tko je bila Mihaela. Prenosimo dio tog razgovora. 

Mlađa od dvije kćeri, bila je radišna. Ljeti je radila po nekoliko poslova odjednom: od trgovina odjećom i dnevnih promocija do rada na obiteljskom štandu voća. Voljela je čitati i psihologiju. Do fakulteta se bavila taekwondoom. Studirala je socijalni rad i sanjala da će jednog dana pomagati ženama i djeci koji pate zbog nasilnih muževa, očeva, partnera. Na kraju, njen život i snove prekinuo je mladi policajac Marko Smažil (28) upucavši je iz službenog pištolja 20. rujna 2023. godine. Njih dvoje su se počeli dopisivati i komunicirali su samo nekoliko dana prije toga, kako kažu njene prijateljice. Nakon njene smrti netko je medijima proslijedio poruke između Mihaele i počinitelja, ali i one u kojima Mihaela govori prijateljici da upozori druge djevojke na njega, da nešto nije u redu. Te poruke poslane su medijima jer je prva verzija bila da je sama sebi oduzela život. Netko od njenih prijatelja zauzeo se za nju. 

Sjedimo u urednom dnevnom boravku obitelji Berak, u radničkoj četvrti u Osijeku. Svaka stvar ima svoje mjesto. Zidovi su puni Mihaelinih slika. Na ormariću je, uz njene slike, slika Gospe. Obitelj Berak učinila je sve što je trebala: odgojili su dvije radišne, pristojne i drage djevojke. Mihaela je učinila sve što je mogla: čim je primijetila problem, prekinula je odnos. Kako i zašto se našla u njegovu stanu, gdje ju je upucao, ne zna se. Unatoč tome što su Jadranka i Ivica (60) Berak učinili sve što su ih učili da je ispravno, izgubili su dijete. Netko im je oduzeo njihovu Mihaelu, mlađu od dvije kćeri.

- Još ne možemo vjerovati da nam se to moglo dogoditi, da je netko tako bešćutno mogao oduzeti život, tu mladost. Kad kao majka pomislim koje su sve godine bile ispred nje, što je sve mogla postići, a nje nema. Ovo nijedan roditelj ne bi smio doživjeti, na ovaj način nijedna mladost ne bi smjela biti prekinuta, toliko je bolno i teško. Htjela bih da je ona živa, a ja nisam, da sam ja na mjestu mojeg djeteta - kroz suze govori njezina majka. 

- Mnogo smo razmišljali o tom suđenju, pripremali se za to, odlazili i kod psihoterapeuta. Ivo je bio tjedan prije, a ja to jutro prije ročišta. Godinu dana živite u tuzi, brizi i s vremenom ta tuga prelazi u ljutnju, bijes. Željela sam pokazati mu da ga se ne bojim. Taj osjećaj da boravite u istoj prostoriji s osobom, krvnikom, koji je okrvavio ruke krvlju djeteta koje sam rodila. Nije uopće razmišljao kako joj pomoći nego samo kako sebe spasiti. Bio je na metar i pol od mene, osvrtala sam se i gledala ga u oči. Opomenuli su me da gledam ravno, no molila sam da mi dopuste samo vidjeti lice čovjeka koji je ubio sve u nama. Nikakve emocije kod njega nije bilo, kao da gledate u zid - s gorčinom u glasu prisjećala se Jadranka, a Ivica kaže da ga je jedva uspio vidjeti.

- Bio je sav skupljen, spuštenih ramena, pogleda usmjerena u pod, samo je gledao u tu jednu točku - dodaje Ivica.

Od suđenja, koje je zatvoreno za javnost, ponajprije očekuju da će doznati istinu, da će ubojica odgovoriti na pitanje koje ih proganja od prvog dana: Zašto?

- Od laganja nema ništa, neka kaže kako je to napravio i zašto. Tisuću načina je bilo da se izbjegne taj ishod. Zašto mi je ubio dijete? I on, kako god prođe na ovom suđenju, dobio ovoliko ili onoliko godina, stat će jednom ispred ogledala, pogledati se u oči i reći: 'Ja sam ubio, moje su ruke krvave, prekinuo sam nečiji život, zavio u crno roditelje tog djeteta'. Kad bude imao dovoljno hrabrosti reći da nijedna kazna za njega nije adekvatna jer je on mir u našoj duši zauvijek odnio i ostavio prazninu. Nijedno suđenje ne može biti adekvatno onom zločinu koji je počinio. On nema pravo zvati se slobodnim čovjekom - odlučna je Mihaelina majka.

Prisjećaju se dana koji je promijenio sve i svega što je uslijedilo.

- U četvrtak smo saznali što je bilo, jedan dio. U podne da je više nema, a poslije smo išli birati lijes. U petak smo išli birati grobno mjesto. U subotu je bio pogreb. U međuvremenu ništa ne znaš, čitaš sve iz novina - govori Ivica.

U jednom trenu poslali su pismo ministru Davoru Božinoviću. Htjeli su da zaustavi osječke policajce da daju izjave za javnost.

- Znate kako? Kad se dogodi neka tragedija, izjave za medije daje glasnogovornik policije. O Mihaelinoj smrti nije nikada dao izjavu. Sve su to radili načelnik, zamjenici načelnika i tako dalje. Prvih 16 sati nisu ni obavijestili javnost da je netko ubijen. Prvo su nam rekli da se sama ubila. U to nismo vjerovali. Ne naša Mihaela - govori Jadranka.

Ivica dodaje da je takav scenarij nemoguć.

- Ona voli život, voljela je život. Bila je puna energije - govori.

O Mihaeli na trenutke oboje govore u prezentu. Kao da je još tu. Sjede na sivom kauču. Izvana se čuje jesensko lišće. Svjetlost na trenutke nestaje kako oblaci prekrivaju sunce.

- Nas nitko nije obavijestio prvo službeno. To nas boli, bili smo u mraku. Prvo smo mislili da je slučajna žrtva nekakve svadbene pucnjave, ili pljačke ili nekakvog obračuna. Kasno navečer ovamo je došlo dvoje iz protokola. Inspektor je meni počeo govoriti: 'Znate, oni su oboje prčkali po tom pištolju'. Ostao sam u šoku. Kako već zna? I mi smo imali druge informacije. Tu su sjedili i govorili kao da su njegovi odvjetnici, branili su ga - govori.

Jadranku to sve jako ljuti.

- On se pokušao dići par puta, kao: evo gotovi su, idu dalje. Ona je rekla da je kasno i da bi trebala već biti u svojoj kući, a ne ovdje s nama. Mi smo njima bili samo na redu, da mogu reći da su nam rekli i to je to - govori.

Ivica je staložen čovjek. Trudi se ostati pribran i ne plakati. Rukama, na kojima se vide žile od rada, stišće maramicu kojom povremeno briše poneku suzu koja se uspjela probiti kroz njegovu obranu. Kad osjeti da će plakati, spušta glavu.

- Mislio sam da ću moći pogledati te papire u koje imamo uvid. Te slike. Okrenem stranicu i vidim svoje krvavo dijete. Tad sam sve zatvorio i rekao da ja to više neću čitati, to će odvjetnik. To je bio djelić sekunde, ali dovoljno ti je da ti ostane u pamćenju do kraja života - govori.

Prvi impuls je bila ljutnja.

- Ja imam još jednu kćer i ona mi rekla: 'Tata, nemoj, ja hoću žive roditelje, hoću svog oca i majku'. Prvih mjesec dana smo pili tablete, za doručak, ručak i večeru. Još sam ljut kad se sjetim toga, ali nije to više tako burno. Imaš još jednu kćer, imaš suprugu, gura se dan za dan. Nekad bude teško, nekad... Uglavnom, ne prođe dan da ne mislim na Mihu - objašnjava.