Na sudu u Osijeku, obitelj Berak prvi put se našla u istoj prostoriji kao i policajac koji je ubio njihovu Mihaelu. Nije ih ni pogledao. Za 24sata, njeni roditelji govore o tome tko je bila Mihaela, ali i kako su saznali da je mrtva
VIDEO: GODINA DANA OD UBOJSTVA
Tužna ispovijest roditelja: 'Na stol još stavljamo tanjur za našu Mihu. Ne daj Bože ovo nikome'
Još ne mogu prihvatiti da je to jedno mjesto za stolom prazno, da je tanjur viška, uhvatim se da na proljeće, kada dođe prvo voće, kupim četiri komada nečega. Onda shvatim da nje nema tu s nama. Ne daj Bože nikome, birati lijes svome djetetu, grobno mjesto i natpis na ploči. To nikome ne bih mogla poželjeti, pa ni tom krvniku, neutješna je Jadranka Berak (52), majka ubijene Mihaele Berak iz Osijeka.
POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI:
Pokretanje videa...
01:18
Puno se pisalo o cijelom slučaju i neobičnom postupanju policije koje je uslijedilo nakon tragedije. Vrijeme je da se zna tko je bila Mihaela Berak (20). Mlađa od dvije kćeri, bila je radišna. Ljeti je radila po nekoliko poslova odjednom: od trgovina odjećom i dnevnih promocija do rada na obiteljskom štandu voća. Voljela je čitati i psihologiju. Do fakulteta se bavila taekwondoom. Studirala je socijalni rad i sanjala da će jednog dana pomagati ženama i djeci koji pate zbog nasilnih muževa, očeva, partnera. Na kraju, njen život i snove prekinuo je mladi policajac Marko Smažil (28) upucavši je iz službenog pištolja 20. rujna 2023. godine. Njih dvoje su se počeli dopisivati i komunicirali su samo nekoliko dana prije toga, kako kažu njene prijateljice. Nakon njene smrti netko je medijima proslijedio poruke između Mihaele i počinitelja, ali i one u kojima Mihaela govori prijateljici da upozori druge djevojke na njega, da nešto nije u redu. Te poruke poslane su medijima jer je prva verzija bila da je sama sebi oduzela život. Netko od njenih prijatelja zauzeo se za nju.
- Ni mi ne znamo tko je to bio. Tko god da je, zahvalni smo im do groba, bez njih i novinara ne znamo bi li istina izašla na vidjelo - govori Jadranka.
Sjedimo u urednom dnevnom boravku obitelji Berak, u radničkoj četvrti u Osijeku. Svaka stvar ima svoje mjesto. Zidovi su puni Mihaelinih slika. Na ormariću je, uz njene slike, slika Gospe. Obitelj Berak učinila je sve što je trebala: odgojili su dvije radišne, pristojne i drage djevojke. Mihaela je učinila sve što je mogla: čim je primijetila problem, prekinula je odnos. Kako i zašto se našla u njegovu stanu, gdje ju je upucao, ne zna se. Unatoč tome što su Jadranka i Ivica (60) Berak učinili sve što su ih učili da je ispravno, izgubili su dijete. Netko im je oduzeo njihovu Mihaelu, mlađu od dvije kćeri.
- Još ne možemo vjerovati da nam se to moglo dogoditi, da je netko tako bešćutno mogao oduzeti život, tu mladost. Kad kao majka pomislim koje su sve godine bile ispred nje, što je sve mogla postići, a nje nema. Ovo nijedan roditelj ne bi smio doživjeti, na ovaj način nijedna mladost ne bi smjela biti prekinuta, toliko je bolno i teško. Htjela bih da je ona živa, a ja nisam, da sam ja na mjestu mojeg djeteta - kroz suze govori njezina majka.
Susret s ubojicom
Njihova obitelj već godinu dana nije cijela, a zadnjih nekoliko tjedana posebno je teško. Mihaelina dvije godine starija sestra Vlatka je 19. rujna imala promociju, diplomirala je na Ekonomskom fakultetu, smjer menadžment. Dok su se veselili uspjehu jedne kćeri, tugovali su za drugom, koja svoj fakultet nikad neće završiti niti će imati promociju s kolegicama.
Već sljedeći dan, 20. rujna, bila je godišnjica Mihaeline smrti, a u ponedjeljak, 23. rujna, morali su smoći snage pojaviti se na sudu i boraviti u sudnici s ubojicom svoje kćeri.
- Mnogo smo razmišljali o tom suđenju, pripremali se za to, odlazili i kod psihoterapeuta. Ivo je bio tjedan prije, a ja to jutro prije ročišta. Godinu dana živite u tuzi, brizi i s vremenom ta tuga prelazi u ljutnju, bijes. Željela sam pokazati mu da ga se ne bojim. Taj osjećaj da boravite u istoj prostoriji s osobom, krvnikom, koji je okrvavio ruke krvlju djeteta koje sam rodila. Nije uopće razmišljao kako joj pomoći nego samo kako sebe spasiti. Bio je na metar i pol od mene, osvrtala sam se i gledala ga u oči. Opomenuli su me da gledam ravno, no molila sam da mi dopuste samo vidjeti lice čovjeka koji je ubio sve u nama. Nikakve emocije kod njega nije bilo, kao da gledate u zid - s gorčinom u glasu prisjećala se Jadranka, a Ivica kaže da ga je jedva uspio vidjeti.
- Bio je sav skupljen, spuštenih ramena, pogleda usmjerena u pod, samo je gledao u tu jednu točku - dodaje Ivica.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:54
Od suđenja, koje je zatvoreno za javnost, ponajprije očekuju da će doznati istinu, da će ubojica odgovoriti na pitanje koje ih proganja od prvog dana: Zašto?
- Od laganja nema ništa, neka kaže kako je to napravio i zašto. Tisuću načina je bilo da se izbjegne taj ishod. Zašto mi je ubio dijete? I on, kako god prođe na ovom suđenju, dobio ovoliko ili onoliko godina, stat će jednom ispred ogledala, pogledati se u oči i reći: 'Ja sam ubio, moje su ruke krvave, prekinuo sam nečiji život, zavio u crno roditelje tog djeteta'. Kad bude imao dovoljno hrabrosti reći da nijedna kazna za njega nije adekvatna jer je on mir u našoj duši zauvijek odnio i ostavio prazninu. Nijedno suđenje ne može biti adekvatno onom zločinu koji je počinio. On nema pravo zvati se slobodnim čovjekom - odlučna je Mihaelina majka.
Informacije su saznali iz medija
Prisjećaju se dana koji je promijenio sve i svega što je uslijedilo.
- U četvrtak smo saznali što je bilo, jedan dio. U podne da je više nema, a poslije smo išli birati lijes. U petak smo išli birati grobno mjesto. U subotu je bio pogreb. U međuvremenu ništa ne znaš, čitaš sve iz novina - govori Ivica.
U jednom trenu poslali su pismo ministru Davoru Božinoviću. Htjeli su da zaustavi osječke policajce da daju izjave za javnost.
- Znate kako? Kad se dogodi neka tragedija, izjave za medije daje glasnogovornik policije. O Mihaelinoj smrti nije nikada dao izjavu. Sve su to radili načelnik, zamjenici načelnika i tako dalje. Prvih 16 sati nisu ni obavijestili javnost da je netko ubijen. Prvo su nam rekli da se sama ubila. U to nismo vjerovali. Ne naša Mihaela - govori Jadranka.
Ivica dodaje da je takav scenarij nemoguć.
- Ona voli život, voljela je život. Bila je puna energije - govori.
O Mihaeli na trenutke oboje govore u prezentu. Kao da je još tu. Sjede na sivom kauču. Izvana se čuje jesensko lišće. Svjetlost na trenutke nestaje kako oblaci prekrivaju sunce.
- Nas nitko nije obavijestio prvo službeno. To nas boli, bili smo u mraku. Prvo smo mislili da je slučajna žrtva nekakve svadbene pucnjave, ili pljačke ili nekakvog obračuna. Kasno navečer ovamo je došlo dvoje iz protokola. Inspektor je meni počeo govoriti: 'Znate, oni su oboje prčkali po tom pištolju'. Ostao sam u šoku. Kako već zna? I mi smo imali druge informacije. Tu su sjedili i govorili kao da su njegovi odvjetnici, branili su ga - govori.
Jadranku to sve jako ljuti.
- On se pokušao dići par puta, kao: evo gotovi su, idu dalje. Ona je rekla da je kasno i da bi trebala već biti u svojoj kući, a ne ovdje s nama. Mi smo njima bili samo na redu, da mogu reći da su nam rekli i to je to - govori.
Ivica je staložen čovjek. Trudi se ostati pribran i ne plakati. Rukama, na kojima se vide žile od rada, stišće maramicu kojom povremeno briše poneku suzu koja se uspjela probiti kroz njegovu obranu. Kad osjeti da će plakati, spušta glavu.
- Mislio sam da ću moći pogledati te papire u koje imamo uvid. Te slike. Okrenem stranicu i vidim svoje krvavo dijete. Tad sam sve zatvorio i rekao da ja to više neću čitati, to će odvjetnik. To je bio djelić sekunde, ali dovoljno ti je da ti ostane u pamćenju do kraja života - govori.
Prvi impuls je bila ljutnja.
- Ja imam još jednu kćer i ona mi rekla: 'Tata, nemoj, ja hoću žive roditelje, hoću svog oca i majku'. Prvih mjesec dana smo pili tablete, za doručak, ručak i večeru. Još sam ljut kad se sjetim toga, ali nije to više tako burno. Imaš još jednu kćer, imaš suprugu, gura se dan za dan. Nekad bude teško, nekad... Uglavnom, ne prođe dan da ne mislim na Mihu - objašnjava.
'Bila je radišna, vrijedna...'
Jadranka, inače profesorica hrvatskog jezika u osnovnoj školi, sjedi pored njega, vrti rub crne haljine na točkice. Vlatka nije doma. Teško joj je uopće govoriti o Mihaeli. Koliko god da su zajedno u tuzi, različito se nose s gubitkom. Jadranka je utjehu našla u vjeri i molitvi, a Ivica, koji je u vojnoj mirovini, u radu.
- Imamo jedan štand na kojem prodajemo voće. Imamo svoj voćnjak i nešto vrta. Cure su obje znale tu pomagati. Radila sam na štandu i ovog ljeta, tih mjesec dana bilo mi je najteže. Ljudi su dolazili izraziti nam sućut. Svatko je imao neku uspomenu na nju koju mi je ispričao. Tako je prišao jedan dida, koji jedva hoda. Čovjek koji ima više od 90 godina naslonio se i suznih očiju rekao mi: 'Sad je vidim ovdje kako sjedi s osmijehom na licu' - priča Jadranka.
Među mnogim Mihaelinim fotografijama na zidu u njihovu stanu izdvaja se jedan crtež. S njega nas gledaju Mihaeline tople oči i zarazan osmijeh. Djeluje poput anđela, kojem više nikakvo zlo ne može nauditi.
- To je nacrtao sin jednog našeg prijatelja samo prema njezinoj fotografiji, nikad ju nije vidio uživo. Toliko je slušao o njoj od svojih roditelja i odlučio je ovjekovječiti. Bio nam je to najljepši dar - govori Jadranka nježno dodirujući crtež.
Kraj dvosjeda u dnevnoj sobi je veliki zvučnik. Mihaela je, kažu, voljela muziku, pjesmu, veselje.
- Zvučnik se nije gasio. Držala ga je u svojoj sobi, šetala po stanu i pjevala. Obožavala je Matiju Cveka, njezin prijatelj je nekako došao do njega, a on joj je snimio rođendansku čestitku na Instagramu. Voljela je i Dinu Merlina, išla je na nekoliko koncerata, slušala je Thompsona... Glazba je bila njezin život - otkriva nam Ivica.
S tog zvučnika već dugo se ne čuje glazba. Nema Mihaele da pjeva. Odmalena je, slažu se njezini roditelji, imala svoj stav. Točno je znala što želi i radila je kako bi to postigla. Bila je redovna studentica na trećoj godini Pravnog fakulteta u Osijeku, uz studij je radila tri-četiri posla, sama je platila vozački ispit. Planirala je, kad položi, voziti mamu kao i starija sestra. Nikad nije razmišljala o odlasku u inozemstvo. Željela je krojiti svoj život u Hrvatskoj, u rodnom Osijeku, bila je neizmjerno ponosna na oca branitelja, u mobitelu je njegov broj memorirala pod imenom "Slatkica".
- Mi smo bili, kako kažu mladi, bff, najbolji prijatelji - govori Ivica i smije se.
Voljela je sladoled i glazbu
Kad pričaju o tome kakva je bila, ozare im se oči i smiju se. Pucaju od ponosa. Mihaela nije pila ni kavu, kamoli alkohol, nije ni pušila.
- Slatkiši. To je bilo njeno. Nije birala. Omiljeni su joj bili Kiki bomboni, gumeni, čokolade, samo da nije crna. Skrivali smo od nje po stanu, uvijek je našla - govori kroz smijeh i dodaje:
- Imamo sladoled u škrinji koji stoji već tri mjeseca. Prije smo znali uzeti po par komada i to bi brzo nestalo. Sad tu kutiju sladoleda nismo taknuli.
Kao mala, Mihaela se uvijek borila za ono u što je vjerovala. Bila je predsjednica razreda u srednjoj školi sve četiri godine.
- Uvijek je išla kamo treba, pa kod ravnateljice kad su nešto trebali kao razred, svaki put se izborila. Često sam znala reći: 'Da je bacimo u Afriku, znala bi se snaći'. O svemu je imala svoj stav, mišljenje, zna unaprijed što želi, predvidjeti korake - govori Jadranka.
Na zidu u dnevnom boravku, odmah pored vrata njene nekadašnje spavaće sobe, uokviren je crtež sunca koji je Mihaela nacrtala kad je bila u šestom razredu. Stajao je na staklenim vratima učionice iz informatike. Kad je ubijena, ravnatelj je odlučio da se taj crtež skine, uokviri i da obitelji.
- Kad smo se vratili s pogreba, poštanski pretinac bio nam je prepun brzojava sućuti. Tu je bila i bijela kuverta na kojoj je pisalo 'Od njezinog 8.b'. Kad je ona bila u osmom razredu! Oni su skupili nešto novca za troškove pogreba, stavili to u kuvertu i ubacili nam - govori Jadranka.
Puno im znači odnos s njenim prijateljima. Donose dašak Mihe u njihov život. Njen fakultet dao im je Knjigu sućuti koju su potpisivali profesori i kolege. Nisu je još otvorili. Ne mogu.
- Preteško je. Unutra je fotografija koja je stajala pored knjige. Još nismo smogli snage to pročitati. Pogledajte je. Kad je pogledam, ona je tako životna, prisutna, kao da će reći nešto. Kao da će mi se pojaviti na vratima, i nakon godinu dana što znam da nje nema, da će se pojaviti i reći da je sve bila šala. To je, mama, nemoguće. Knjigu nam je donijela profesorica koja nam je predavala - govori neutješna majka.
Njeno najdraže cvijeće bile su tratinčice. Imala je i ukosnice i nakit s motivima ovog cvijeća. Nije voljela trendove, a majci je često davala savjete o odijevanju. Jadranka nam pokazuje fotografiju Mihaele s tratinčicama u kosi.
- Tad me pitala je li mi lijepa - govori tužno.
Najviše je voljela roštiljati s obitelji.
- Prije smo roštiljali jednom mjesečno. Uvijek bi nas potaknula i organizirala. Voljela je carsko meso i ćevape. Njen zadatak je bio nadgledati. Ove godine smo jednom upalili roštilj. Nije išlo nekako - dodaje Ivica.
Nije se ustručavala prići ljudima.
- Kad je bila mala, bio je koncert Vesne Pisarović. Sjedili smo u istom kafiću. Ona je rekla: 'Ja bih žvaku', ustala je i otišla do Pisarovićke. Kad je bio koncert Colonije, dijelili su CD-e. Imala je tri ili četiri godine. Samo je prišla jednom od članova grupe, povukla ga za rukav i rekla mu 'Hoću CD'. Čovjek je otišao do auta i donio joj CD. Imamo ga još. Bila je komunikativna, a mi to nismo htjeli sputavati - govori Jadranka.
Pokopana je sa svojim plišanim medom
Imala je i najdražeg plišanog medvjedića, bez kojeg nije htjela spavati. Taj medo ju je otpratio i na vječni počinak.
- Stavili smo ga u lijes. Kad ga nije bilo, bila je panika - govori Jadranka, koja se ne sjeća razdoblja oko sprovoda. Zna samo da je došlo jako puno ljudi. U tom periodu su im pomagali kumovi. Vlatka nije progovorila tri dana nakon Mihaeline smrti.
- Hrana više nema isti okus, nedostaje nam to jedno krilo. Jedno mjesto za stolom, jedan je tanjur manje, jedna je radost manje - govori Jadranka.
Imaju hrvatskog ovčara Rexija, starog 10 godina.
- Djeca u školi me nekad pitaju je li Rexi zaboravio Mihaelu. Ja mislim da nije. Psi ne zaboravljaju - govori.
Nije se bojala života. Brzo je naučila voziti bicikl, sama se naučila rolati i plivati.
- Jednom sam u Tribunju kupila one kao koralje od plastike. Iduće godine naučila je plivati i plivala je skroz do bova. Govorila je da ide u duboko da mi izroni prave koralje. Ja sam uvijek zabrinuto slala Ivicu da pliva za njom, bilo me strah. Nju ničeg nije bilo strah - sjeća se Jadranka.
Ivica dodaje da je Mihaela jako pazila na svoje zdravlje.
- Rano je počela sama nazivati doktore i naručivati se na preglede. Imala je problema s astmom, a kad bi postalo teško, probudila bi me da idemo na Hitnu. Vlatka i Jadranka nekad nisu ni znale da smo tu noć bili na Hitnoj. Čvrsta je. Stvarno je bila čvrsta - govori kroz smijeh. Na kraju ljeta imali su običaj otići zajedno na večeru da proslave što su radili. Nisu znali da im je prošlogodišnja večera, nepunih mjesec dana prije ubojstva, zadnja.
- Sjedili smo svi skupa i ja ih gledam kako su lijepe i odrasle. Tad sam rekla mužu: 'Evo ovo smo mi napravili, ovo je nešto najljepše što smo stekli u životu.' I sad nje više nema - prisjetila se Jadranka.
Ivica je samo spustio glavu.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
