Tužan zlatni pir: 'Još i danas plačem kad kćeri pitaju za oca'

Mama, kako su mogli ubiti tatu? On je bio jako dobar, govorile su Dragici (70) kćeri Sandra (43) i Anita (49). I svaki joj put ranile srce. Ni danas Dragica ne zna odgovor na to pitanje, ali ni na pitanje gdje su posmrtni ostaci njezina supruga kojeg je posljednji put vidjela nakon pada Vukovara 1991. u dvorištu zloglasnog Veleprometa.

POGLEDAJTE VIDEO:

- Suprug Antun i ja nismo se stigli ni pogledati. Popisivali su nas i kad je moj suprug rekao kako se zove i preziva, popisivač je podignuo glavu. Žene i djecu odveli su u podrum, muškarce u hangare. Nakon toga nisam ga više nikad vidjela. Moj suprug je bio tehnički direktor u jednom vukovarskom poduzeću.

Kad su nas vodili na Velepromet, sa sobom je uzeo i torbu s osobnim stvarima, ali i novcem za plaće koje nije stigao isplatiti nekim Srbima. Naivan i dobar, bio je uvjeren da će tamo vidjeti te svoje radnike i dati im novac koji im pripada - priča Dragica.

Čula je od nekih svjedoka da su Antuna izveli iz hangara, pregledali ga, a kad je pitao može li sa sobom uzeti torbu, odgovorili su da mu ona više neće trebati.

- Čula sam od ljudi priče da su ga tukli, a on im svašta govorio i da je bio sav plav. Ja sam tri dana s majkom bila na Veleprometu. Pokrivala me dekom da me ne odvedu, a ja sam joj govorila da ti naši krvnici znaju tko sam i da će me odvesti ako su to naumili. Tata mi je bio na jednoj strani, brat na drugoj, muž odveden... Sjećam se da su nas žene i djecu treći dan potrpali u autobuse i odvezli u Šid. Iako su nam davali da pijemo vodu i pojedemo nešto, to sam odbijala i danima sam bila bez vode i hrane – svjedoči Dragica. Njihovi čuvari Srbi, tvrdi, govorili su im da ih predsjednik Tuđman ne prima u Zagrebu te se Dragica s djecom uputila prijateljima u Zenicu.

- Ušli smo u šinobus, otišli za Bjeljinu te su nas naši tamo nahranili i odvezli za Sarajevo, a nakon toga u Zagreb. Smjestili su nas u jednu sportsku dvoranu, no po mene je došla starija kći Anita i odvela me kod tete. Nakon nekoliko dana zaposlila sam se u pošti. Tu smo unajmili stan, brinula sam o djeci.

I, da, nadala se da će mi se muž vratiti – govori Dragica. Tijekom ustrajnog traganja za suprugom do nje su dolazile razne priče. Tako je čula da su njezina Antuna brutalno pretukli na Veleprometu, nakon čega se začuo pucanj.

- Prije nego što je umro, jedan mi je čovjek rekao da su ih zavezali žicama i odveli, dok mi je drugi iz Beograda ispričao da je pitao za mojeg supruga i dobio odgovor: ‘Idi odakle si i došao jer ćemo i tebe ubiti’ - prisjeća se Dragica. Gubitak oca teško su podnijele obje kćeri. Dragica kaže da ih je nestanak oca jako pogodio. Oštro su se usprotivile kad im je rekla da će ga proglasiti nestalim.

- Nisu dopustile, rekle su da će im se njihov tata vratiti. Ispitivale su me gdje je nestao, a ja, kroz suze odgovarala da nažalost ima jako zločestih ljudi. Bog mi je svjedok da sam tražila, istraživala i ispitivala, no do dana današnjeg, nažalost, nisam dobila nikakav odgovor. Moj suprug bi danas imao 75 godina i ove bismo godine slavili zlatni pir. Stotinu sam puta rekla - samo da mi dođe kući. I da je invalid, brinula bih o njemu i vodila ga, samo da je uz mene - kroz suze govori Dragica koja živi za svoju djecu.

Od njihove kuće u Vukovaru nije ostalo ništa, no Dragica ju je ipak uspjela obnoviti. Susjed Srbin dvorište joj je, kaže, pretvorio u štalu i trebalo je vremena da ga potpuno očisti.

- Čim je hrvatska vlast došla u Vukovar, on je otišao u Srbiju i kuću prodao nekom pekaru. Uzeo mi je sav namještaj, no ajde, malo po malo, uspjela sam obnoviti svoju kuću, zasaditi vrt i voćke - pripovijeda Dragica.

U voljeni Vukovar, kaže, odlazi često. Čim joj se ukaže prilika.

- Prvo idem na groblje. Sjednem na grobnicu suprugovih roditelja i isplačem se u toj tišini. Na katoličkom groblju popravila sam grobnicu i tamo ću pokopati njegove posmrtne ostatke ako ih nađem, a onda i ja mogu za njim. Da nađem njegove kosti, bio bi mi to poklon za našu 50. godišnjicu braka - tiho priča.

Na pitanje što bi mu rekla da mu može doći na grob, Dragica šuti. A potom nastavlja:

- Pitala bih ga zašto nas je ostavio i zašto nije išao u proboj. Onda bih zahvalila Bogu i rekla: ‘Vidiš, ipak sam te našla’.- pripovijeda Dragica otirući suzu. Potom dotiče medaljon oko vrata koji joj je suprug kupio za jedan rođendan na samom početku njihova sretnog braka.

Iako njezin voljeni Antun već 26 godina nije fizički uz nju, svake je minute, svakoga dana u njezinim mislima, srcu i molitvama.