Kao što su me nekad odbijali zbog političkih razloga, danas me odbijaju zbog neke vrste ljubomore. Plaše se da ću snimiti film koji će poremetiti tu močvaru osrednjosti u kojoj oni dosta dobro žive
Tuđmanova optužba koštala me izuzeća iz hrvatskog društva
Nagrađivani filmski redatelj Lordan Zafranović, autor ratne trilogije “Okupacija u 26 slika”, “Pad Italije” i “Večernja zvona” te dokumentarca o Jasenovcu uvijek je svojim djelima žestoko uznemirivao konzervativnu javnost u bivšoj Jugoslaviji, a sad priprema novi igrani film. Riječ je o “Djeci Kozare”, priči o sudbinama troje djece koja završavaju u ustaškom logoru.
Kroz njihove sudbine Zafranović želi pokazati sliku zla. Uz to, u Baselu upravo ima retrospektivu svojih najboljih filmova. Zafranović je rođen u Maslinici, na Šolti, a prve godine života proveo je u izbjeglištvu, u Ell Shatu na Sinaju. U Splitu je završio Pomorsku školu te diplomirao književnost i likovnu umjetnost na Visokoj pedagoškoj akademiji, a zatim i filmsku režiju na Filmskoj akademiji u Pragu u klasi oskarovca Elmara Klosa.
Snimio je 80-ak kratkih i srednjometražnih te dugometražnih igranih i dokumentarnih filmova, dobitnik je brojnih nagrada, a među njima i dvije Velike zlatne arene za “Okupaciju u 26 slika” i “Pad Italije”. Njegov mlađi brat Andrija Zafranović poznati je filmski montažer. Živi u Pragu i Zagrebu.
Express: U Stadtkinu u Baselu upravo traje retrospektiva vaših igranih i dokumentarnih filmova. Koliko je to značajno za vas?
Ta retrospektiva je za mene vrlo značajna jer mi otvara novi prostor i daje mogućnost švicarskoj publici da iz današnje perspektive sagleda moje filmove. Tijekom mjesec dana publika će vidjeti gotovo pola mojeg opusa, sveukupno 12 dugometražnih i više od 20 srednjometražnih, kratkih i dokumentarnih filmova, od ‘Okupacije u 26 slika’ i ‘Pada Italije’ do ‘Večernjih zvona’ i ‘Zalaska stoljeća (Testament L.Z.)’. To će biti presjek svih filmova koje sam snimio tijekom 60 godina, od svojih filmskih početaka do danas. Organizatori su zahtijevali da im pošaljem kopije filmova na 35 mm, koje mogu puno bolje prikazati atmosferu filma nego ove današnje moderne verzije. Zbog toga bi gledatelji mogli imati autentični doživljaj vremena u kojima su nastajali ti filmovi. Jako mi je drago da je retrospektiva upriličena u tom kultnom art kinu u kojemu su ranije prikazani filmovi Dušana Makavejeva i Želimira Žilnika, a ja sam tek treći redatelj iz regije. Retrospektivu financiraju švicarska vlada i Sveučilište u Baselu, ali zbog epidemioloških mjera, nažalost, gledalište je smanjeno na pedeset gledatelja, a smanjena su i popratna događanja, koja su se trebala održati u sklopu retrospektive.
Express: Nedavno ste na natječaju Filmskog centra Srbije dobili inicijalna sredstva za film ‘Djeca Kozare’. S obzirom na to da film govori o mračnoj temi iz NDH, kad su djeca s Kozare završavala u ustaškim logorima, i visokoj cijeni filmske proizvodnje, kakve su šanse da ga snimite?
Taj film o djeci Kozare htjeli smo raditi pred početak rata, jer mi se činilo da je to izuzetna tema koja bi mogla zainteresirati cijeli svijet. Te sudbine koje je u scenariju opisao Arsen Diklić izuzetno su pogodne za snimanje vrlo emocionalnog filma, koji bi u distribuciji mogao biti iznimno cijenjen. Međutim, rat je sve prekinuo. Kad sam ponovno pročitao taj scenarij i vidio sve ovo što se danas događa s izbjeglicama u Europi, zaključio sam da bi taj film mogao biti jako aktualan. No stalno je nešto zapinjalo, kao da je politika zazirala od te teme, čak je u jednom trenutku predsjednik komisije Filmskog centra Srbije dao ostavku. Odobrena su mu mala sredstva, tako da se čini da je snimanje nemoguća misija, osobito u ovoj krizi, ali to mu je ipak otvorilo put prema filmskim natječajima u Europi i na prostoru bivše Jugoslavije. Imamo producente iz svih regija bivše Jugoslavije, zatim iz Češke i Francuske, i mislim da ćemo ipak, u nešto skromnijoj varijanti, zatvoriti financijsku konstrukciju. Film me jako veseli jer ga doživljavam kao vraćanje duga toj nevinoj djeci, koja najviše stradaju u ratovima odraslih.
Express: Premda je povjesničarka Nataša Mataušić u svojoj doktorskoj disertaciji dokazala humanitarni angažman Diane Budisavljević, revizionisti i dalje pokušavaju pokazati da je NDH bila ključna za spašavanje te djece. Na koji način namjeravate te kontroverze prikazati u filmu?
Kad sam radio svoje prethodne filmove, primjerice, ‘Okupaciju u 26 slika’, ‘Pad Italije’ i one koji se bave historijom, uvijek sam donio i suvremeni pogled na te povijesne događaje. Ti filmovi su govorili i o vremenu u kojemu mi živimo. Uvijek sam imao novinare istraživače koje sam upućivao na to da sakupljaju dokumentaciju, fotografije i sve ono što mi je trebalo za scenografiju i kostimografiju. Ali ponekad ti podaci uopće nisu važni. U scenariju smo koristili samo mali dio tih materijala, koji su nam trebali zato da dobijemo kompletnu sliku teme koju radimo. U igranom filmu važne su sudbine, emocije, odnosi, ali temelj morate znati. Mene zapravo manje zanimaju dileme oko broja te djece u logorima i tko je pomagao Diani Budisavljević u spašavanju te djece. Više me zanimaju sudbine te djece kroz koje prikazujemo raskošnu sliku zla. U filmu pratimo sudbine djevojčice od 14, 15 godina i njezina dva mlađa brata - jedan od deset i drugi od dvije godine tijekom četiri godine. Tako ispričana tema mogla bi uzdrmati i reviziju i nereviziju. Želimo napraviti snažan film koji će sam sebe braniti te u kojemu nitko neće moći pronaći nikakvu rupu i reći da to nije istinito.
Express: Prošle su 42 godine od ‘Okupacije u 26 slika’, hvaljenog i osporavanog filma koji vas je najviše obilježio. Kako iz današnje perspektive gledate na taj film? Biste li danas nešto mijenjali?
Prije dvije godine obilježili smo 40. godišnjicu nastanka tog filma u Centru za kulturnu dekontaminaciju kod aktivistice Borke Pavićević u Beogradu. Projekciji su nazočili Filip David i niz tamošnjih intelektualaca - bilo je nezaboravno, kao neko prisjećanje na to vrijeme koje je bilo posve drukčije od današnjeg. Taj film je snimljen u jednoj zreloj kinematografiji, a producent je bio Jadran film, jedan od najboljih u Europi, koji je s Amerikancima radio brojne koprodukcije. Film smo radili prema povijesnim dokumentima i autentičnim fotografijama prema kojima sam rasporedio čak i kadrove. U filmu je svako slovo autentično. Tim filmom otvorili smo sve bolne teme, koje su se ionako morale jednom otvoriti. Zapravo smo upozorili na zlo koje se može desiti ako krene agresivni nacionalizam i ako strasti navru. Prije nego što smo počeli snimati ‘Okupaciju u 26 slika’ otišao sam u Dubrovniku s Mirkom Kovačem, Danilom Kišom, Filipom Davidom i Rankom Munitićem, gdje smo raspravljali o tim strahovima i svemu onome što bi se moglo desiti. Naravno da me je boljelo kad se u to vrijeme govorilo da sam to izmislio, a sad se pokazuje da je sve bilo još drastičnije. Danas mi taj film djeluje kao neka vrsta bajke, sa scenom masakra u autobusu. Kad bih danas dobio takvu vrstu predloška, ponovno bih jednako napravio. Mislim da su ‘Djeca Kozare’ na tom tragu.
*Cijeli tekst pročitajte u novom Expressu koji je na kioscima od petka 13. studenog