Tuđman mu je dao da 'stvori' novu Hrvatsku, on gomilao dug

Još mogu doprinositi. Ako ne, hranit ću golubove ili se zabavljati s unucima. Morate razumjeti da ja želim da mi budemo najbolji. Ako to Agrokor ne bude bio, bolje je da odem, rekao je Ivica Todorić 2015. slovenskim novinarima tijekom jednog od rijetkih intervjua, a tad mu je bio povod preuzimanje Mercatora.

POGLEDAJTE VIDEO SPECIJAL:

Pokretanje videa...

02:54

Video: 24sata/pixsell

Novinari su ga tad pitali je li ga strah Agrokorovih dugova prije nego što legne na počinak, a on im je rekao: “Ne, nije. Nemamo velikih dugova. Bolje je pitanje kolika vam je imovina. Još ćete vidjeti što će sve iz toga izrasti. Stvaramo dodanu vrijednost unatoč ogromnim troškovima jer živimo u okruženju u kojem su oni visoki.” Ivica Todorić zadnji je u plejadi Tuđmanovih tajkuna. Čini se da je prvi hrvatski predsjednik, slušajući eho popularne francuske poslovice iz 1930-ih, o tome kako Francuskom vlada 200 obitelji, pomislio kako bi nešto što je dobro za Francusku moglo biti dobro i za Hrvatsku. Nije uočio bitnu razliku.     

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

00:14

Video: 24sata/pixsell

U Francuskoj je 200 obitelji vladalo zemljom nakon stoljeća dokazivanja, oni su počinjali od nule, pa izdržali kušnje vremena dok se nisu etablirali kao ekonomska aristokracija. U Hrvatskoj je to plemstvo trebalo biti postavljeno odozgo, aktom vlasti, nametnuto. Zato je većina “tajkuna” brzo otpala. Neki su otpustili ljude, prodali imovinu i zadržali novac, drugi su prodali darovano bogatstvo, treći ogrezli u kriminalu pa emigrirali... No Ivica Todorić je ostao, jačao i razvijao se. Zašto? Zato što on nije bio “skorostek”, biljka bez korijenja, nego izdanak stare poduzetničke imotske obitelji. Poput Luke Rajića, koji je počeo kao vozač kamiona, ili Jamba, koji je osamdesetih skupo prodavao kravice na stočnoj pijaci u Zadvarju, jeftino kupljene u Sarajevu ili Trebinju, Todorić je krenuo sa zemlje i ostao na zemlji. Postigao je puno nespornih uspjeha.

- U regiji smo restrukturirali oko 300 tvrtki. Kad bi to svaka država mogla! Polovicu od 35 tvrtki koje su udružene u Konzum preuzeo sam pod pritiskom sindikata, i to pred stečajem, a ponovno smo ih razvili. Da ja sad dio svojeg kapitala prodam, primjerice Jamnice, i kupimo nešto novo, ja stvaram opet budućnost. Drugi razlog ove poslovne eksplozije bila je silovita podrška države. Milijunski poticaji, toleriranje poreznih kašnjenja, izdavanje dozvola, brzo mijenjanje propisa, iskorištavanje dobavljača, otezanje s plaćanjem, muke oko položaja robe na policama..., sve su to bile poznate rak rane sustava u koji se nitko nije usudio taknuti. Todorić je kupio Belje za jednu kunu, a u dvije godine od države dobio 100 milijuna kuna poticaja. Čuveni Kulmerovi, a sad Todorićevi dvori u Parku prirode Medvednica dobili su građevinsku dozvolu za hotel.

- Ja ne patim od luksuza niti stignem uživati u njemu - objašnjavao je Jutarnjem listu. “Ali imam bogate i utjecajne prijatelje koji me primaju u svojim domovima, pa ako me netko ugosti u dvorcu u Francuskoj, gdje bih ja njemu u Hrvatskoj uzvratio? Moram imati infrastrukturu”, pravdao se Todorić. No čak su doneseni i posebni zakoni za Todorića. Ovo, naime, nije prvi Lex Agrokor. Naime, Sojara Zadar (naravno, u vlasništvu Agrokora) sredinom devedesetih kupila je više desetaka tisuća tona soje u Brazilu.

- Kad je brod krenuo prema zadarskoj luci (a i trebalo mu je nešto dana dok doplovi), s državnog je vrha pokrenuta zanimljiva zakonodavna inicijativa. Samo po sebi, kupnja soje u Brazilu bila je suluda poslovna odluka: zbog visokog prelevmana uvozna soja je bila naprosto preskupa i apsolutno nekonkurentna na tržištu. Ali kad je brod bio na dan od zadarske luke, Sabor je, ni s čim izazvan, izglasao odluku o ukidanju prelevmana na uvoz soje, čime je Todorićeva soja naglo postala jako konkurentna i osjetno jeftinija od domaće. Brod je, dakle, uplovio u zadarsku luku, istovario dragocjeni teret, a da se netko drugi slučajno ne bi dosjetio nečem sličnom, dan nakon iskrcaja Todorićeve soje Sabor je donio odluku o vraćanju prelevmana na soju.

Koliko je još takvih pogodovanja bilo u dugom, neprekinutom usponu? Bezbroj. Sve su hrvatske vlade podržavale Todorića – od onih Tuđmanovih, preko Ivice Račana i Ive Sanadera, pa do Karamarka, Tima Oreškovića i Plenkovića. Agrokor je pravi muzej bivših dužnosnika, ministara, pa i guvernera.

Kad je Željko Rohatinski zaglibio u poslovne probleme, izvukao ga je upravo Todorić. Njega su podržavale i lokalne vlasti.

Milan Bandić izlazio mu je ususret kad god je trebalo.

Prema jednom, vrlo temeljitom novinskom istraživanju, tjednik Obzor ustvrdio je da je Agrokor do 1991. imao osam milijuna maraka čiste dobiti. Ugasli magazin Banka ustvrdio je da je Todorić “1989. imao 16 milijuna maraka”, dok neki izvori spominju “privatni kapital od 30 milijuna maraka stvoren prije rata u industriji cvijeća”. Sam Todorić je Večernjaku 1993. godine rekao: “Većinu naših akvizicija plaćali smo u gotovini, to je oko 15 milijuna maraka zdravog novca, a od banke smo dobili samo 2,6 milijuna maraka kredita”.

Ispada da je Todorić do 2000. konstantno siromašio. No on je jedini naš milijarder kojega nije nepristojno pitati za prvi milijun jer je njegova obitelj prve ozbiljne novce zaradila davno prije. Dario Juričan, redatelj “Gazde”, rekonstruirao je fragmente izgubljene obiteljske slike Todorićevih. Ante Todorić, Ivičin otac, zvijezda je polutržišnog načina poslovanja u tadašnjem sustavu. Otac mu je koristio zavičajni talent za trgovinu. Tvrtka Agrokor dobila je ime kao hommage Agrokombinatu, ali i korparima, (agro–kor), galantarima, putujućim trgovcima, koje su Ivan Raos i Antun Vrdoljak proslavili u “Prosjacima i sinovima”. Ante Todorić tržišno je orijentiran menadžer. Tadašnja socijalistička ekonomija odvija se kroz sukob “profitaša”i “dohodovaša” – profitaši su zagovornici tržišne koncepcije, a dohodovaši socijalističke, dogovorne ekonomije. Osokoljen uspjesima, Ante Todorić počeo je sa sredstvima Agrokombinata financirati Dinamo, pa je muljajući s društvenim novcem kupio Zlatka Čajkovskog kao trenera Dinama za tada velikih 15 tisuća dolara. Zbog toga je završio u zatvoru. Osuđen je samo za gospodarski kriminal.

- Ante Todorić je bio jako umrežen i nakon zatvora je napravio poslovni plan. Ušetao se u Privrednu banku i od starih pajdaša dobio kredit od 100.000 maraka - rekao je u jednom ranijem intervjuu Dario Juričan, autor filma “Gazda”.

S tim je novcem Todorić napravio staklenike.

- Bilo im je teško, ali stare veze i poznanstva nisu popucali. Cvijeće je u to vrijeme bila profitabilna djelatnost i oni su se dosta širili izvan Hrvatske. Bili su ispred svojeg vremena, kako je rekao poznavatelj obitelji.

Ante je vodio proizvodnju cvijeća u Kloštar Ivaniću, a Ivica u Zagrebu logistiku. Nije bilo političkog pokroviteljstva sve do početka devedesetih. No već do početka osamdesetih Todorići su bili najveći cvjećari u Jugoslaviji. Od 1976. do sredine osamdesetih Agrokor se širio - na uvoz i izvoz žitarica, uljarica, voća i povrća, da bi 1989. postao dioničko društvo u stopostotnom vlasništvu Ivice Todorića.

Ante i Ivica Todorić bili su mezimci Savke Dabčević i Mike Tripala, s kojima je Tuđman bio u izrazito konkurentskom odnosu. No ne treba zaboraviti da Tuđman isprva nije bio blagonaklon prema Todorićima - on je lavovske dijelove nacionalnog gospodarstva predao u ruke drugim tajkunima, ali samo je Todorić bio megauspješan i samo je Todorić, na kraju, ostao u areni. I mrežu - on se nikad nije sektaški ograničavao na ovu ili onu stranku, iako je uvijek posebno bio naklonjen prema jednoj - onoj koja je na vlasti.