Trudnice su silovali na ulicama koje su bile prepune leševa...

Tijekom Drugog kinesko-japanskog rata na današnji dan 1937. Japanci su zauzeli Nanking koji je u to vrijeme bio glavni grad Kine. Grad je do rata imao milijun stanovnika od kojih je polovica napustila grad zajedno s Vladom. Preostali stanovnici postali su žrtve jednog od najstravičnijih zločina u povijesti.  

Kako bi slomio duh kineskog otpora, japanski general Matsui Iwane je naredio da se grad potpuno uništi. Zgrade su spaljene do temelja, a japanski vojnici su pokrenuli stravičnu kampanju protiv preostalog civilnog stanovništva.

Čim su japanske trupe ušle u grad nastala je masovna panika jer su okupatori napadali svakog tko im se našao na putu, a uskoro su uslijedila su masovna pogubljenja. U samo šest tjedana ubijeno je 300 tisuća ljudi nakon čega je grad u potpunosti devastiran. Povjesničari ovu tragediju zovu i “Silovanje Nankinga”, te navode da je ravan holokaustu. 

Japanski mornar Sho Mitani koji je tada imao 18 godina ispričao je kako su leševi ležali posvuda. U parkovima, na ulicama, na teniskim terenima. Japanska vojska imala je poseban zvuk trube koji je značio: "Ubijte sve Kineze koji trče." Tisuće je Kineza odvedeno na masovna smaknuća u pokopano u jami zvanoj "Jama 10.000 leševa". To je bio rov dugačak 300 metara i širok 5 metara u koji su japanske snage bacale svoje žrtve. Većina povjesničara procjenjuje da je u jami pokopano oko 12.000 žrtava.

Prema svjedočenju američkog misionara Ralpha L. Philipsa pred američkim Saveznim odborom za istrage bio je "prisiljen gledati kako su Japanci izvadili utrobu kineskom vojniku" te "ispekli na žaru njegovo srce i jetru i pojeli ih". 

Silovali i probadali bajunetom trudnice

Preživjeli svjedok Tang Junshan prisjeća se užasnih zločina japanske carske vojske: "Sedma i posljednja osoba u prvom redu bile su trudnice. Vojnik je pomislio kako bi je mogao silovati prije nego je ubije te ju je povukao izvan grupe na mjesto udaljeno desetak metara od nas. Dok ju je pokušao silovati žena se žestoko opirala. Vojnik ju je ubo bajunetom u trbuh. Ona je vrisnula od boli. Tada je vojnik bajunetom probo fetus".

Zapadnjaci koji su ostali u gradu bilježili su zločine kojima su svjedočili. Svakodnevno su pisali prosvjedna pisma japanskom veleposlanstvu u kojima su opisivali zločine:  "Danas popodne žena je silovana na Mocka aveniji na kućnom broju 11. Sedam je vojnika ušlo u knjižnicu na sveučilištu u Nankingu. Sa sobom su poveli sedam žena. Tri su silovali prije nego su otišli. Danas je zabilježeno više od 11 silovanja...

John Rabe zapisao je u svoj dnevnik
 - Obilazimo grad da bi vidjeli koliko su razmjeri uništenja. Nailazimo na leševe svakih 100 do 200 metara. Tijela civila koje sam pogledao imala su rupe od metaka na leđima. ti ljudi su vjerojatno bili u bijegu, a pucano im je s leđa. Japanci marširaju kroz grad u grupama od 10 do 20 vojnika i pljačkaju sve pred sobom. Gledao sam svojim očima kako su opljačkali kafić našeg njemačkog pekara Herr Kiesslinga. Uništili su i Hempelov hotel kao i sve trgovine u toj ulici...

Procjenjuje se da je tijekom šest krvavih tjedana silovano najmanje 20.000 žena. Silovali su sve od reda i nisu pravili razlike. Silovane su desetogodišnje djevojčice, ali i starice koje su imale preko 70 godina života. Silovane su trudnice i časne sestre. Mnoge žene su višestruko silovane, često nasred ulice pa čak i u vjerskim objektima. Većinu bi nakon silovanja ubili. Također, bilo je i slučajeva sodomiziranja muškaraca. Svi koji bi se opirali ubijani su na licu mjesta.

Ubijali bebe, silovali djevojčice..

Zabilježeno je i silovanje i ubojstvo cijele obitelji u jugoistočnom dijelu Nankinga. 

Čim su ušli u kuću ubili su supruga, a kada je žena kleknula ispred njih moleći ih da ne ubiju nikoga više u kući, ubili su i nju. Zatim je nekoliko vojnika silovalo mladu ženu koja je u ruci držala jednogodišnju bebu. Nakon toga ubili su i nju i bebu. Vojnici su potom otišli u susjednu sobu u kojoj je bio stari bračni par od 70-ak godina kao i dvije sestre od 14 i 16 godina. Baka je pokušala zaštiti unuke od silovanja. Upucali su je. Djed je uhvatio u očaju tijelo svoje žene, a onda je i on ubijen. I jednu i drugu sestru silovala su najmanje trojica. Nakon toga su ih ubili. U toj kući su ubili još sestru od 8 godina te dvoje djece od 4 i 2 godine. 

Užasna mučenja koji se povampireni japanski vojnici radili uključivala su kastracije muškaraca, probadanje organa, pokapanje živih ljudi... Sustavno su se palile zgrada u gradu. Nakon što bi zapalili neku zgradu japanski vojnici bi se sakrili i potom ubijali građane koji bi dolazili gasiti vatru. Opljačkana su sva gradska skladišta, kao i imovina građana. Carska je vojska krala nakit, novac, odjeću, hranu pa čak i domaće životinje. Nekima ni to nije bilo dosta pa su krali stvari poput cigareta, jaja i gumba za odjeću.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Međunarodni ratni sud za Daleki istok je osudio i pogubio generala Matsuija, a masakr je i danas osjetljivo političko pitanje.  U Japanu mišljenje javnosti o masakrima u Nankingu varira.  Premda malo njih poriče da se masakr uistinu zbio, japanski povjesničari i nacionalisti tvrde da su brojke preuveličane ili čak da se nešto takvo nikada nije dogodilo, nego da je samo dio antijapanske propagande.