Tribuson: Trebao mi je ugođaj jeze za tog masovnog ubojicu

Zašto ste za novi krimić "Propali kongres" odabrali inspektora Vinka Dogana?

Inspektori Dogan i Komar su likovi koji se pojavljuju u zadnjih pet romana o istražitelju Baniću pa mi se učinilo da je to što sam ih postavio u središte "afere Stršljen" neka vrst familijarne geste. Naime, želio sam izbjeći to da ovaj put o Baniću pišem iz "povijesne perspektive", jer se "Propali kongres" događa prije skoro četvrt stoljeća. Kada bi netko radio o tomu film, bio bi to zapravo povijesni film. Jer, ljudi su se u to vrijeme odijevali drugačije, vozili se u nekim drugačijim automobilima, imali drugačije frizure, komunicirali preko fiksnih telefona i uz pomoć telefonskih govornica, koristili fotoaparate čiji se film nosi fotografu na razvijanje i tako dalje. Svi romani o Baniću događaju se u vremenu u kojem su napisani, a ovaj put tako što nije bilo moguće pa sam pribjegao drugim junacima.

Kako biste opisali inspektora Dogana? Koliko se on razlikuje i po čemu od inspektora Banića?

Razlikuje se u milijun pojedinosti, ali im je jedna stvar zajednička – obojica imaju bogat i kompliciran privatni život. Ja naprosto ne bih znao, a ne bih ni htio, pisati krimić o junacima čiji je jedini problem hvatanje prijestupnika. Dogan je pomalo bahat i nasilan, ali sposoban istražitelj. No, često se puta pokazuje kako mu je od istrage mnogo važnije pitanje vara li ga njegova mlada i lijepa žena uistinu, ili je on samo pretjerano ljubomoran. Dogan je asocijalan, neprilagodljiv, tako da je sa strukom i poslodavcem prečesto puta u dubokom konfliktu ili bar nerazumijevanju. Budući da mu je poslodavac nekad ozloglašeni SUP, ta se osobina srećom i danas doima simpatičnom. Ali, kad se radi o slasticama, onda Dogan podjetinji i spreman je izgubiti puno vremena po slastičarnicama, gdje diskutira o pojačivačima okusa za zaher tortu, ili o načinu spravljanja mousse au chocolat te treba li u neki kolač stavljati koricu divlje naranče ili nešto drugo. 

Zašto ste za vrijeme radnje odabrali vrijeme raspada jugoslavenske komunističke partije koja je uzrokovala seriju ratova? Jeste li Stršljena oblikovali po uzoru na neki stvarni lik?

U tom vremenu u običnih se apolita rađala neka jeza, koja je s vremenom postajala sve veća i ozbiljnija. Iako se slutio mogući skori rat, ja ipak mislim da njega nije izazvala propast komunističke partije, koja je ionako bila mastodont na izdisaju. Negdje u to vrijeme raspale su se sve komunističke partije svijeta jedna za drugom, pa ratova uglavnom nije bilo. Meni je ugođaj te jeze, kroz koju sam i sam prošao, trebao kao prikladan okvir za središnju priču o masovnom ubojici, koji prijeti zagrebačkoj gradskoj upravi da će svu silu ljudi potrovati cijanidnim preparatom koji nosi u svojoj injekciji. 

Bojite li se vi možda da bi se u stvarnosti mogao odigrati takav scenarij - da netko otruje hranu? Jeste li se s nekim konzultirali oko tematike (već ste i upoznati s otrovima kad ste napisali "Zbirku otrova")?

Takvih strahova baš i nemam, premda sam o sličnim slučajevima svojedobno čitao u stranom tisku. Mislim da se radilo o tomu da je netko trovao proizvode određenog proizvođača, i to radi čisto konkurencijskih razloga. Ipak, u skladu s opačinama kakve je čovjek kadar smisliti, i takva je mogućnost realna. Na Internetu sam pronašao recepturu za proizvodnju cijanida iz kućne radinosti, i to od priručnih, lako nabavljivih supstanci. Nije isključeno da bi kakav frustrirani tip željan osvetiti se svijetu mogao krenuti u svoju bitku naoružan takvim otrovom. Ali, u mom romanu tek naoko se radi o trovačkim nakanama, jer je po srijedi nešto mnogo lukavije. No, kao autor o tomu ne smijem i ne kanim govoriti.

Jeste li zaista završili s inspektorom Banićem ili možda možemo očekivati još koji nastavak iako ste izjavili da vam je dosta Banića?

Banić je zatvorio svoj puni krug, od mladog policijskog  istražitelja pa sve do ostarjelog privatnog detektiva kojemu je već vrijeme za penziju, povratak ženi i brizi o vlastitom, narušenom zdravlju. Kada bih nastavio pisati o njemu, sada bi vjerojatno bilo vrijeme da prestane pušiti i piti te da prestane biti sve što je bio. Ipak, moram priznati da sam pišući "Propali kongres" cijelo vrijeme razmišljao o tomu ne bih li trebao neki mali dio posvetiti i Nikoli Baniću. Zasigurno će najvjerniji čitatelji mojih krimića odmah primijetiti kako je Banić u to vrijeme uposlen u istoj službi, kako vjerojatno rješava slučaj skladištenja nuklearnog otpada negdje na granici Slovenije i Hrvatske, kako se u to vrijeme odao piću i štošta slično. Na koncu sam ipak odustao od takvog rješenja, jer mi se činilo previše hibridnim.

Literarni inspektor kojem se divite i zašto? Ima li neki koji vas jako živcira i zašto?

Diviti se književnim likovima zvuči mi malo pretjerano. Možda bi se moglo kazati da mi je uvijek bilo zanimljivo kako je pokojni Chandler izgradio lik Phila Marlowa, koji je ljubitelj klasičnih šahovskih partija, luzer, samotnjak, cinik, suzdržani mizantrop, a unatoč svemu tome i pomalo naivna dobričina. Sjajan je i Lew Archer, rezignirani junak romana Rossa Macdonalda, čiji se misteriozni razvod ne objašnjava niti u jednom od njegovih brojnih romana. Volim zatim i brojne provincijske inspektore i policajce razasute po kratkim pričama  Karela Čapeka. Njemu u počast napisan je ovaj pomalo neobični krimić, uz napomenu kako u ovom trenu u hrvatskim knjižarama nema niti jedne knjige ovog češkog genija. Možda netko misli da je to posve normalno, ja naprotiv mislim da je strašno. S druge su me strane oduvijek živcirali detektivi supermeni, koji su se odlično snalazili s automobilima, revolverima i ženama. Jedna od takvih dosadnih protuha je i Mike Hammer, lik iz romana Mickeya Spillanea.

Rekli ste jednom da vam je jedan inspektor rekao da ne postoji detektivi koji slušaju jazz. Jeste li mislili u počecima da vam publika neće vjerovati i da se neće moći poistovjetiti s Banićem? Roker ste u duši, zašto jazz?

Ako sam, kako se kaže, rocker u duši, ipak nisam fah idiot. Volim ja u glazbi svašta, puno stvari koje s rockom nemaju nikakve očitije veze. Jučer sam iz Beča donio komplet Mahlerovih simfonija, a proljetos sam u Parizu nakupovao dosta ploča francuskih šansonjera, od Borisa Viana do Georgesa Chelona. Jazz volim gotovo kao i rock, ali ga slabije poznajem. Doduše, ni Banić nije neki veliki maher u tom glazbenom žanru. Čini se da previše favorizira Lestera Younga a zanemaruje Milesa Davisa.

Nakon toliko napisanih krimića osjećate li zasićenje tim žanrom?

Unatoč svojoj sasvim ozbiljnoj dobi, ne osjećam se zasićenim baš ni sa čim, osim možda s bahatim aktualnim političarima. Svega mi je još uvijek nekako premalo tako da ću se znati radovati i budućim krimićima, budem li ih imao priliku napisati..

Neki pisci izjavljivali su da nikad ne bi pristali na prodavanje knjiga na kioscima, što je danas velik trend. Što vi mislite o tome? 

Svojedobno sam kao profesor gledao film što ga je jedna studentica napravila o svom provincijskom gradiću. Kazala je doslovno ovako: "A od kulture imamo samo kiosk". Tada mi je to bilo smiješno, a danas više nije. Ovaj umiljati liberalni kapitalizam oslobodio nas je gotovo u potpunosti knjižarske mreže, a knjižnice učinio prosjacima čiji se svesci već raspadaju u rukama čitatelja. Gradova u kojima postoje knjižare jedva da još ima. Za to vrijeme na kioscima možete naći i po koje klasično djelo, literaturu nekih suvremenika, znanstvenopopularna djela povijesne, filološke ili zemljopisne tematike. Istina, ima i podosta trivijalnog smeća, ali toga se može naći i u knjižarama koje su nam još preostale. 

S obzirom na prodor krimića, osobito skandinavskih, u posljednje vrijeme, je li se taj žanr počeo "prostituirati"?

Dobri su se krimići i prije pisali u skandinavskim zemljama, samo što nisu imali toliku medijsku zamjetljivost. U posljednje vrijeme pojavio se novi skandinavski val krimića i bilo bi krajnje nekorektno nazvati ga prostituiranjem. Osim toga, čitao sam brojne knjige i gledao svu silu filmova o finim i korektnim prostitutkama. Tako da bismo s ovim terminom trebali oprezno postupati.

Biste li htjeli da se snimi serija ili film o vašem kultnom inspektoru Baniću?

Uistinu ne bih! Iz svojih, ali i iz tuđih iskustava, znam da to ne bi imalo gotovo nikakve sličnosti s onim što sam ja napisao. Čim donesete scenarij redatelju, on se gotovo refleksno stane truditi ne bi li pokazao da je pametniji od pisca, pa odmah počne insistirati na svemu po čemu bi se film trebao razlikovati od predloška. A ja takvu stvar niti bih volio, niti bih dopustio. Još uvijek se nadam da sam pametniji bar od pokojeg režisera. Tko voli Banića neka si čita knjige! 

Pisali ste i scenarije, imate li neku neispunjenu želju?

Povremeno sam sudjelovao u "radu na filmu", pišući scenarije. Iz prethodnog odgovora možete nazrijeti čime je to posljedovalo. Zbog toga mogu kazati kako nemam neispunjenih želja. A ispunjenih imam još i manje.

Planirate li ponovno suradnju sa sestrom Snježanom?

Ona je već u ozbiljnim  pripremama za svoj novi film "Sve najbolje". Ja na tome nisam uradio baš ništa. Trenutno nemamo nikakvih zajedničkih planova.

Izjavili ste da ste najviše uživali u pisanju autobiografskih zapisa poput "Ranih dana" ili "Trave i korova". Kako to da ste onda napisali toliko krimića?

Čitao sam jednom nešto o starom revolucionaru koji nije mogao zapamtiti što sve mora kupiti u dućanu, ali se odlično, i do najsitnije pojedinosti, mogao sjetiti onoga što je radio prije sedamdesetak godina u vihoru Oktobarske revolucije. Tako je to sa starosti, čim imate više godina vaš fokus je sve više okrenut unatrag, negdje prema vlastitoj mladosti. Nije pravilo, ali je čest slučaj! Pogledajte samo koliko je poznatih pisaca pisalo o svom dječaštvu i o vlastitoj mladosti. Ja sam u tomu uistinu uživao, ali ne zbog toga što mi je bilo stalo do nostalgije koja zna biti itekako dosadna, kičasta i melodramatična. Mene je više zanimalo to da kroz stalnu ironiju pokušam izgraditi sliku o smiješnoj strani vlastitih, inače veoma ozbiljnih godina. Ali, uživao sam ja i u pisanju krimića, premda su oni neka vrst literarnog kuluka, budući traže složenu i preciznu arhitektoniku i detekcijsku logiku nad kojom morate bdjeti doslovno od prve pa do posljednje stranice. 

>>> Roman 'Propali kongres' Gorana Tribusona potražite na Mondu