Nika Deković (17) ubijena je na zagrebačkom Srebrnjaku 6. listopada 2008. godine, istog dana kad i Ivana Hodak (26). Iz pištolja, kojeg mu je policija trebala oduzeti, ubio ju je zaštitar Andrija Jauk (25)
'Tražimo pravdu za našu Niku, bez nje sam sjena od čovjeka'
Često sanjam Niku. U tim snovima uvijek idemo jedan prema drugome, želim je zagrliti i svaki put mi samo malo nedostaje da je dodirnem, polako, hrapavim glasom govori nam Krešimir Krešo Deković (55).
Njegova kći Nika Deković (17) ubijena je na zagrebačkom Srebrnjaku 6. listopada 2008. godine, istog dana kad i Ivana Hodak (26). Iz pištolja, kojeg mu je policija trebala oduzeti, ubio ju je zaštitar Andrija Jauk (25).
Njezin otac govori nam kako mu je tog dana život doslovno stao. Od našeg posljednjeg susreta drastično je smršavio. Otkriva da je od Nikine smrti izgubio 50 kilograma. Ima nekoliko dijagnoza, između ostalog, njemu i supruzi dijagnosticiran je PTSP zbog traumatičnog događaja s kojim se ni danas ne mogu nositi.
Kako bi koliko toliko normalno funkcionirao dnevno pije 30-ak tableta, zbog čega više ne vozi taksi.
Ali obrt nije zatvorio.
- Kad izgubiš roditelje, siroče si, suprugu - udovac, a što si kad izgubiš dijete? Samo sjena, obična ruševina od čovjeka - priča Krešo, a oči mu se pune suzama.
'Kud vozite ubojicu?! Moju Niku spasite!', vikala je baka
Kobnog jutra nije bio kod kuće, no bila je njegova supruga Lidija (50), njihov sin Kristijan (30), kćer Paola (22) i baka Štefanija (76).
- Poljubila sam je i ispratila u školu. Pohađala je Školu primijenjenih umjetnosti. Otišla je na autobusnu stanicu sačekati tadašnjeg dečka, koji ju je trebao pokupiti autom. Kasnio je jer je bila gužva po gradu. Ranjena uspjela mu se javiti, ali više nije mogla ništa reći. Nazvao me i rekao: 'Nika je upucana'. Odmah smo otrčali gore. Stigli smo prije Hitne i policije. Vidjeli smo je kako leži. Dalje mi je sve u magli, gotovo ničega se ne sjećam. Znam da smo gore bili satima - prisjeća se Lidija.
Drhtavim rukama prinosi rukama cigaretu.
- Kud vozite ubojicu, a moju Niku ste ostavili. Nju spasite! - vikala je baka dok su Jauka na nosilima unosili u vozilo Hitne.
Nažalost, za Niku više nije bilo spasa. Izdahnula je dečku na rukama. Jauk je u nju ispalio četiri hica, a potom se upucao u glavu.
Preminuo je od ozljeda u bolnici Rebro.
11 godina prošlo, još nema ni nepravomoćne presude
Nika je Andriju upoznala dok je tijekom ljeta dijelila novine na Kvatriću. Bio je u nju bolesno zaljubljen. Naoružan, već je ranije odlučio kako će si, pred "nesuđenom ljubavi" oduzeti život. Roditeljima i Niki ostavio je oproštajno pismo na kompjutoru.
Roditelje Nike Deković boli i što jedanaest godina od njezine smrti još nije donesena ni nepravomoćna presuda u parnici, koju su pokrenuli protiv Republike Hrvatske i KBC Zagreb.
Naime, u danima prije ubojstva, 19. rujna 2008. Andrijina psihijatrica Marina Bolanča s Rebra šalje dopis Odjelu za upravne poslove Pu zagrebačke da Jauku hitno treba oduzeti pištolj i dozvolu za njega koju je dobio tri dana ranije.
Tri dana nakon dopisa, 22. rujna policajci iz postaje Črnomerec na čijem je području živio kreću u potragu za Jaukom. Nisu ga uspjeli naći čak 14 dana, a na poslu u Nami na Kvatriću gdje je radio kao zaštitar, nisu ga ni tražili.
Psihijatrica prije ubojstva: Hitno mu oduzmite pištolj
Iako su iz Pu zagrebačke tad najavljivali kako će kazniti propust policajaca nisu to učinili. Na zahtjev roditelja poslali su im pismeno očitovanje u kojemu stoji da su nakon istrage Odjela za zakonitost postupanja utvrdili kako su policajci "poduzeli sve mjere i radnje" kako bi pronašli Jauka te stoga "protiv njih nisu pokrenuli nikakav stegovni postupak".
- Mogli su spriječiti smrt dvoje mladih ljudi, ali nisu reagirali na vrijeme - ogorčen je Deković.
Zbog toga su on, njegova supruga Lidija (50), Nikina braća i baka 6. listopada 2009., na prvu godišnjicu njezine smrti, na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu pokrenuli sudski postupak.
Traže oko milijun kuna odštete, po 250.000 za svakog roditelja, 150.000 za brata i sestru, oko 100.000 za baku za koju je bila jako vezana dok su ostatak sudski troškovi.
Napisao oproštajno pismo i pucao njoj i sebi u glavu
Sutkinja je 2014. godine naručila psihijatrijsko vještačenje dr. Darka Labure, subspecijalista forenzičke psihijatrije s Ugljana. On u svom zaključku 2017. godine navodi da je "Andrija Jauk bio osoba s poremećenom strukturom osobnosti s elementima impulzivnosti, anksiozno-depresivnim smetnjama".
- Njegovo posjećivanje liječnika opće medicine nakon pregleda kod psihijatra u vremenu od 18. srpnja do 19. rujna 2008. godine bilo u svega tri navrata, te je propisivanje terapije bilo manjkavo i neredovito, kao i provođenje preporuka psihijatra. I dalje sam mišljenja da je Jauk bio osoba s duševnim smetnjama, koji bi mogao ugroziti vlastiti život - zaključuje Labura.
Kako nije neposredno ugrožavao vlastiti život i zdravlje, smatra da nije bilo razloga za hitno postupanje dr. Bolanča, no ipak je Jauku trebala predložiti hospitalizaciju, najmanje u vremenu od 20. kolovoza nakon što je dva dana ranije sebe zarezivao po podlaktici i potkoljenici. Također u oproštajnom pismu Jauk je napisao: "nakon što sam joj rekao u jednom od sljedećih susreta da mi je prije par dana došla takva napetost, muka i želja da si pucam u glavu, ona se počela brinuti da si ne bi učinio nešto na poslu".
Susret s dr. Bolanča koji spominje Jauk bio je 29. kolovoza ili 3. rujna. Kod psihijatrice je dolazio od 18. srpnja do 19. rujna. Imao je 12 pregleda i seansi. Kad je 3. rujna bio na pregledu, psihijatrica još nije znala da on ima oružje. Da ima dozvolu, rekao joj je tek 19. rujna, na posljednjem pregledu. Tad je poslala dopis policiji da se Jauku treba hitno oduzeti oružje.
- Mene policija ne obavještava jesu li ili nisu postupili po mojim dopisima, ali obično postupe već sljedeći dan - svjedočila je psihijatrica.
Majka ubojice: Nisam znala da ide psihijatru ni da ima pištolj
Jaukova majka Zdenka na sudu je kazala da njezin sin nije imao značajniju emocionalnu vezu. Nije primjećivala da je zbog toga nesretan jer se puno bavio kompjuterom i internetom.
- Nikada nije pokazivao interes za vatreno oružje. Nisam znala da je išao psihijatru u Krizni centar na Rebru. O tome nam nije ništa govorio, sve sam saznala iz oproštajnog pisma. Nisam poznavala Niku Deković. Mislim da je u srpnju 2008. moj sin privatno nabavio pištolj. To oružje sam vidjela u stanu. Moj suprug je porijeklom iz Gorskog kotara. To je šumsko područje nastanjeno divljim životinjama i poželjno je imati vatreno oružje. Zato su suprug i sin zaključili da im treba oružje prije odlaska tamo - ispričala je.
Otkrila je da je Andrija s ocem otišao u Gorski kotar prije nego ga je policija došla tražiti.
- Andriju je policija kod kuće tražila 21. ili 22. rujna. Rekla sam da je uzeo godišnji i da nije kod kuće. Ne sjećam se da su dolazili drugi puta. Jako me iznenadilo ponašanje sina, to od njega nisam mogla očekivati. Nitko nas nije obavijestio iz bolnice niti su policajci rekli zašto ga traže - tvrdila je njegova majka.
Policajci su mu trebali uzeti oružje
Policajci su pak ispričali da nisu nikoga zatekli na adresi.
Svjedok Damir K. rekao je da misli da je dvaput pokušao uručiti poziv Andriji Jauku.
- Oba puta smo naišli na zaključana vrata dvorišne ograde. Čuo se lavež pasa i nismo preskakali ogradu jer nije bilo ništa žurno. Trebali smo mu uručiti poziv da se javi u Petrinjsku, ali nismo znali zbog čega. Nismo ostavljali obavijest u sandučiću jer se poziv mora uručiti osobno - pričao je policajac.
Prisjetio se i kako nisu pokušali razgovarati sa susjedima jer je prva kuća s jedne strane udaljena 200 metara, a s druge je bila novosagrađena stambena zgrada.