Tražim sina već 25 godina, od njega mi je ostala samo košulja

Mara je došla iz sela, naložila vatricu, sjela u dnevni boravak ispred crno-bijele slike sina Martina i rekla mu: “Bilo je jako puno ljudi danas na obljetnici pada Bogdanovaca.

Ovo je prva priča iz našeg video serijala Nestali kojeg će 24sata objavljivati svakog tjedna.

Da si samo mogao vidjeti. Lijepo je to kad ljudi ne zaborave branitelje, ni nakon 25 godina. Položili su vijence, upalili svijeće. Poslije su se ugrijali u domu, jeli malo prasetine i kolača. Mene su zadužili da položim vijenac. Teško mi se bilo sagnuti jer me bole leđa, ali neka, položila sam ga. To je bilo i za tebe”. Poluglasno priča Mara svojem sinu i nastavlja: “Bila je i neka žena s bebom. Sjetila sam se kad sam ja bila tako mlada i kad sam tebe rodila. Rodila sam te dva mjeseca ranije i bio si jako malen. Krasna beba, tamne kose, velikih očiju. Srce moje”. Raznježeno govori Mara Marijanović i s tugom pomiluje sliku sina. Tako ona s njim sad razgovara...

Prije 25 godina obukla ga je u čistu uniformu MUP-a i otpratila u Vukovar u kojemu se pucalo. Sredinom listopada 1991. godine vidjela ga je posljednji put. Od tada mu se gubi svaki trag...


- Radio je kao strojobravar u Borovu. Krajem 90-ih, kad se počelo šuškati o ratu, prijavio se u MUP u Vukovaru i dobio uniformu. Dolazio je kući u Bogdanovce svaki dan nakon posla jer je tu imao ženu i dvoje djece. Jednom je pala granata tik pored njega i rekao mi je: ‘Mama, kad danas nisam poginuo, onda ni neću’. Taj posljednji dan, kad sam ga vidjela, došao je kući. Dala sam mu ručak, nije bilo struje ni tople vode, pa sam mu uniformu oprala na ruke.
Ostavila sam mu je preko stolca da ga dočeka kad se probudi. I u vrećicu sam mu stavila kobasice i slanine. Kad je otišao, u kupaonici sam pronašla njegovu burmu. Skinuo ju je prije kupanja i zaboravio. To se sad čini kao prst sudbine. Našla sam tu burmu i dala je snahi, koja je tad već bila u progonstvu. Od toga dana više ništa o njemu ne znam. Nisam ga čula ni telefonom. Snaha ga je zvala i njoj je rekao: ‘Djecu mi dobro čuvaj, a ja ću doći’, prisjeća se Mara Marjanović (77).

Imali smo zaista lijep život

Mara i njen muž Marko živjeli su u Bogdanovcima. Dobili su troje djece, imali veliku familiju jer su tu živjeli i Markova braća i roditelji. Kćeri su se udale, a Martin sagradio malu kuću tik do njihove jer je on trebao skrbiti o roditeljima. Dvije godine prije rata iznenada je umro tata Marko. Dobio je rak i brzo se ugasio. Mara je bila očajna. Sa svojim se mužem nikad nije svađala, bio je vrlo dobar i vrijedan. Imali su, kaže sa smiješkom, zaista lijep život.

- Nikad moje dijete nije podiglo glas na mene. Pomagao mi je u svemu, što god sam trebala, on je napravio. Bio je vrijedan i dobar. Kad su se u selu počeli pojavljivati četnici, postavljati barikade, dosta mještana, žene i djeca, otišli su na sigurno. Ja nisam htjela ostaviti Martina. Tko će ga dočekivati kod kuće, kuhati mu ručak i prati robu ako mene nema?! Ostala sam do zadnjeg - prisjeća se Mara rata u Bogdanovcima, koji su pali u ruke četnika mnogo prije pada Vukovara.
- Iz sela sam pobjegla u proboju, preko njiva, nas 22, a jedino ja žensko. Po selu su počele padati granate, pucalo se sa svih strana. Četnici su krenuli od kuće do kuće. Nas nekoliko bilo je skriveno u stacionaru seoske ambulante. Došlo je nekoliko vojnika i rekli su da moramo bježati. Rekli su da moramo krenuti prema Nijemcima. Jedan od njih tvrdio je da je znao put, ali baš i nije znao jer smo se izgubili. Meni su živci popustili i, kad smo prolazili kraj Vuke, skočila sam u nju, htjela sam se ubiti. Ali spasili su me i nastavili smo dalje. Puzali smo preko polja, po blatu, svako malo granate su letjele preko nas, pucali su i na nas. Ne znam ni sama kako smo se spasili, neki su bili ranjeni, a svi promrzli. Nakon toga sam oboljela na živce, a kad sam saznala da od 18. studenog nema traga mojem sinu, pukla sam - iskreno i tiho govori Mara kršeći ruke u krilu dok se prisjeća obiteljske tragedije.

Godine potrage, a ništa još ništa ne zna..

Godine provedene u progonstvu bacale su je u razne dijelove Hrvatske. No ona nije marila za sebe, niti za to gdje je niti s kim je. Sve je te godine razmišljala jedino o nestalom sinu i svaki je slobodan trenutak provodila tražeći ga, raspitujući se, pokušavajući doznati za bilo kakav trag koji bi je odveo do njega, živog ili mrtvog, to je bilo manje važno.
- Čula sam da je u granatiranju policijske stanice, nekoliko dana prije pada Vukovara, pala granata točno ispred ulaznih vrata. Vrata su se razvalila i pala na mog Martina. Razbila su mu glavu, ali doktor Njavro mi je rekao da je to bila površinska rana i da mu je on stavio nekoliko kopči i zavoj. Zbog te je ozljede moj Martin navodno bio u bolnici, gdje je, sa svima ostalima, dočekao pad grada i četnike. Kasnije se pričalo da su četnici odvajali u bolnici te sa zavojima i odmah ih ubijali. Jedan mi je ispričao da ga je vidio na Ovčari i da ga je zapamtio jer ga je spasio. Ništa konkretno ne znam, osim da ga nema, da je nestao - kaže Mara, koja je, tragajući za sinom, s Udrugom nestalih išla kamo god se moglo ne bi li pronašla bilo kakav trag.

Štrajkala je i glađu

- Išla sam svugdje. Gdje god su pronalazili kosti naših, kamo god su ih odvodili, gdje god su ih zatvarali, ubijali. Štrajkala sam glađu s ostalim roditeljima nestalih dok je još Tuđman bio živ. Tada se, a i kasnije, malo toga radilo da se pronađu naši nestali i mi smo zbog toga bili nezadovoljni. Išla sam i u Zrenjanin, na mjesta na kojima su ih tukli i zatvarali. U Stajićevo, gdje je bila prava grozota. U Beograd na suđenje sam išla tri godine. Ne znam više koliko sam puta bila gore u krematoriju u Zagrebu na prepoznavanju ostataka. Tamo još ima lijesova u kojima leže neidentificirani ostaci. I dan danas, da mi netko kaže da pužem po zemlji ovakva bolesna, otpuzala bih gdje god je on - kaže Mara dodajući kako su svi roditelji nestalih osuđeni na to da sami traže informacije o svojoj djeci.
A kako je majci koja 25 godina ne zna gdje joj je dijete, Mara ne može ni opisati.
- Ma, kako je. Nikako! Bolje da sam ja nestala nego on. U početku sam padala u nesvijest svaki put kad ga se sjetim. Oboljela sam psihički. Često mi se pričinjavalo da noću čujem njegov glas kako me doziva. Izađem, a tamo nikoga. I dan danas ga sanjam. Često razgovaram s njegovom slikom, zamišljam da je tu. Dijete izgubiti, to je nešto najgore - dodaje Mara, koja se zapravo još nada da joj je Martin živ.
- U onom ratu isto sam morala bježati od kuće. Tad sam izgubila bratića kojeg sam jako voljela. Isto je tako nestao i nismo se nadali da je živ. Nakon 35 godina mi smo ga pronašli živog u Argentini. Njegova unuka bila je nedavno u Hrvatskoj. Zato sad stalno mislim da je i moj Martin negdje živ - kaže Mara gledajući u njegovu sliku kao da pokušava pronuknuti u to gdje je zapravo sad. Potom tiho doda:
- Da mi ga je naći, pa da odmah umrem.

Mara svake godine ide u Vukovar na godišnjicu pada, ali više puta godišnje ode i na Ovčaru zapaliti svijeće, za slučaj da je njen Martin tamo negdje ubijen. Nema ga, pa nikad ne zna gdje bi sve upalila svijeću. Pali ih, stoga, nekoliko. Jednu na groblju kod križa, jednu kod kuće, jednu kod spomenika u Bogdanovcima, na kojem je isklesano njegovo ime, jednu na Ovčari. Najteže joj je, kaže, na dan kad bi Martinu bio rođendan. Ove godine imao bi 59. Imao bi i suprugu, dvoje djece i unučad, koji žive u Kutini. Oni sad razveseljavaju Maru kad god se pojave ili kad se čuju. Kad vidi svoju unučad, Mara se malo utješi. To joj je kao da vidi svog Martina. Oni joj malo razbiju svakodnevicu. Kad njih nema, Mara opet pokušava naći svoj mir u maloj kući u Bogdanovcima koju je dobila obnovljenu, nakon povratka u selo. Živi sama, sa slikama i uspomenama.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:28

Video: 24sata/pixsell

Kad me uhvati čežnja milujem njegovu košulju

Jedna od tih uspomena ju je iznenadila. U urušenom podrumu stare kuće našla je košulju, Martinovu. Stavila ju je na grudi, rasplakala se, a potom raznježila. Sjeća se dana kad ju je nosio. Ta košulja jedino je što joj je od njega ostalo. Najdragocjenija uspomena. Pažljivo ju je oprala, osušila i stavila u posebnu kutiju. Vadi je kad je uhvati jaka čežnja. Baš nekako u ove dane, kad je sjećanja vrate u prošlost. Mora opipati nešto njegovo jer joj je tako lakše. Malo plače, malo mu priča, a onda opet spremi košulju u kutiju i dugo gleda nijemo kroz prozor u daljinu.
Možda jednom i dođe...

POGLEDAJTE VIDEO:

>>> U petak u tiskanom izdanju 24sata potražite veliki specijalni prilog posvećen 25. obljetnici stradanja Vukovara s dramatičnim ispovijestima i ekskluzivnim fotografijama.