'Tražili smo nešto ljudi, mogli smo dobiti bitku za Vukovar'

Točno 25 godina od ulaska dvojice zapovjednika kodnih imena Jastreb i Mladi Jastreb u hrvatski grad heroj, razgovarali smo s jednim od njih.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

03:28

Branko Borković prisjetio se tog kraja kolovoza 1991. godine, kada je po prvi put u svome životu došao u Vukovar kako bi sa starijim kolegom Milom Dedakovićem oformio brigadu koja će braniti grad. Fotografija iz tog razdoblja nema. Nikome se nije niti predstavljao, a kamo li fotografirao. 

- Nisam imao ni izgled ni ime ni prezime. Imao sam šifrirano ime Mladi jastreb - govori nam Borković.

S Dedakovićem se upoznao u Zagrebu, na Tuškancu. Nakon što su se u glavnom gradu upoznali sa situacijom na istoku zemlje otputovali su u Vinkovce. 

U Vukovar ušli kroz kukuruze

- Tamo smo se susreli s pokojnim Ivanom Vekićem, tadašnjim ministrom unutarnjih poslova.  Drugi dan smo otišli u policijsku upravu, gdje smo se upoznali s načelnikom i situacijom, te smo razgovarali s ljudima iz pojedinih mjesnih zajednica kako bismo utvrdili situaciju u Vukovaru. Kad smo ulazili u grad, morali smo proći kroz kukuruze, jer je grad već  bio okružen i pod neprijateljskom vatrom - prisjeća se Borković. 

U prvoj fazi u gradu ih je dočekalo svega 500-600 vrlo loše naoružanih vojnika. 

- Tek nešto više od 200 automatskih pušaka, dok je ostalo bilo trofejno i lovačko naoružanje te kojekakvo nabavljeno oružje koje često nema vojni značaj. S tim smo izdržali do pada pojedinih vojarni. Kako je vrijeme odmicalo tako smo se naoružavali oduzimajući oružje snagama JNA. Do kraja rujna smo uspjeli formirati brigadu koja je tada imala oko 1800 borbeno sposobnih pripadnika - dodaje Mladi jastreb. U rujnu je tako postao zamjenik Mile Dedakovića u zapovijedanju 204. brigadom ZNG-a. Za streljivo su se, kaže, sami snalazili, jer pomoć nije dolazila.
 
- U gradu je bilo blizu 15.000 stanovnika (a Vukovar je prije rata bio grad s 50.000 ljudi), koji su  odlučili ostati. Morali smo rješavati sva životna pitanja, od rođenja do smrti, pod svakodnevnim borbama. Energija je bila upitna. Goriva je manjkalo. Zamislite kad smo imali posebnog čovjeka koji je isključivo krpao automobilske gume, jer nam je to bio velik problem - kazuje nam. 

'Nije točno da se nije moglo'

Tako je bilo do 17. studenog 1991. godine kada je morao napustiti grad koji će za koji dan pasti. 

- Osjećao sam se dvojbeno. Kad sam izlazio iz grada htio sam se nasilno vratiti. Poznavajući situaciju u kojoj smo bili, smatram da smo veličanstveno mogli dobiti bitku za Vukovar, uz kvalitetnije napore s hrvatske strane. Nije točno da se nije moglo ili nije imalo. Nije točno da smo tražili čitavu hrvatsku vojsku, tražili smo par stotina ljudi - govori nam Borković sa sjetom se prisjećajući napuštanja Vukovara. 

- Nikad u ovih 25 godina s nama nisu htjeli sjesti salonski generali koji nikad nisu bili na terenu. Nisu se htjeli sučeliti sa mnom i Dedakovićem - dodaje. 

Prije ljeta posjetio je svog kolegu Dedakovića koji je već duže vrijeme teško bolestan. Razgovarali su zasigurno i o današnjoj situaciji u Hrvatskoj. 

'Vlastiti lopovi su nas opljačkali'

- Hrvatski potencijali su ogromni, ali proživjeli smo katarzu da su nas vlastiti lopovi i mangupi opljačkali - kaže Borković. Ipak, nada se da će se u budućnosti nešto promijeniti. 

- Raduje me kad na listama vidim puno mladih koji nisu opterećeni niti našim ratom. Trebamo društvo koje će svakom mladom građaninu dati šansu za život. Ali šanse nema i za to su odgovorni svi koji su se bavili politikom u ovih 25 godina. Mi smo kao vojnici svoje odradili - zaključuje.