Tragediju Vukovara izrezbario u hrastu: 'Želim da se zna što smo sve proživjeli, ovime pomažem'

Bio je u progonstvu u Poreču s obitelji, kad je u masliniku pronašao izgorenu granu masline. Bila je posve crna, grbava, s ožiljcima kao ranama.

Silno ga je to podsjetilo na Vukovar, a već je dugo imao potrebu iskazati svoju tugu za tim gradom, za ranjenim suborcima, za Ovčarom. Uzeo je nož i počeo je rezbariti. Iako to nikad ranije nije radio, od izgorenog drveta masline napravio je impresivnu skulpturu. Danas je ona jedan od njegovih 500-tinjak radova u drvetu i kamenu te je posvećena Ovčari. Tako se i zove.

Samouk kipar i umjetnik

Dojmljivi, teški prizori ljudskih lubanja, ogoljenih kostura, kako padaju u crni ponor. Ivan Matković Lasta (74) iz Bogdanovaca, branitelj i jedan od zapovjednika ovoga sela nadomak Vukovara, od samoukog je kipara došao do statusa umjetnika naive čija su djela raširena po cijelom svijetu. Uskoro jedno od njih, monumentalno djelo na kojemu je radio godinama, putuje na izložbu u Sankt Petersburg.

Trebalo je 15 godina sušenja hrastova drveta kako bi bio pogodan za obradu i dodatnih pet godina svakodnevnog marljivog rada kako bi se u drvetu širokom 5,15 metara, visokom 1 metar, debljine 10 centimetara i težine pola tone otvorila nova umjetnička vizija nazvana “Kristo-vukovarski put nade”.

Simbol grada

- To je svakako kruna mog dosadašnjeg rada. Taj golemi komad hrasta kupio sam od prijatelja. Počeo sam ga raditi 2014. godine. U gornjem dijelu izradio sam 14 postaja Kristova križnog puta, ali s dodatkom postaje uskrsnuća. S tim prikazom završava i vukovarska priča koju sam, također u prepoznatljivim segmentima rada, prikazao u donjem dijelu - otkriva nam svoje golemo umjetničko djelo “skriveno” u atelijeru u njegovu domu u Bogdanovcima. Zaljubljenik je u stoljetne hrastove i bijele kamene gromade, od kojih je izradio i brojne spomenike diljem Hrvatske.

Priča o vukovarskoj tragediji u hrastu započinje pranjem ruku Poncija Pilata nakon osude Krista na smrt i kažiprstom sa znakom EU koji je uperen prema patnji Vukovara.

Nastavlja se rušilačkim tenkom, kao simbolom JNA, te srbočetničkom vojskom. Ispred njih je hrvatski vojnik s običnom puškom i krunicom na ramenu s podignuta dva prsta u znak pobjede. Vidimo i obitelji koje plaču iza branitelja, stoje uz grobnice s lubanjama pored razorenog samostana.

Prepoznajemo i kolonu ljudi istjeranih iz podruma nakon pada grada, a tu je i portret Željke Jurić, djevojčice u plavom kaputiću, kao simbola dječje patnje u razorenom gradu. Cijelim donjim dijelom rada proteže se žica, koja simbolizira zarobljavanje grada i ljudi.

Iznad stradavanja lebdi Gospa

Autor nije izostavio urezati i spomen na masakr 12 hrvatskih policajaca u Borovu Selu, na zarobljenike po srbijanskim logorima u dobro znanom stavu “glava dolje, ruke na leđa”, a vidimo i Ovčaru. Tu je i Vodotoranj iznad kojega leti neprijateljski avion, kapela svetog Roka, likovi Franje Tuđmana i biskupa Franje Kuharića. Iznad svih stradanja hrvatskog naroda lebdi Gospa. “Kristo-vukovarski put nade” nastavlja se simbolima Vukovara - bećarskim križem kao najvećim uličnim raspelom, također likom Siniše Glavaševića, Vučedolske golubice te poznatim vukovarskim baroknim svodovima. Rad završava skulpturom koja prikazuje Michelangelova Pieta, posvećenom svim majkama koje oplakuju svoje vukovarske sinove.

Dojmljiv je doživljaj, pogledom i opipom, prebirati po isklesanim likovima, doticati njihova lica, tijela i rane. Istovremeno izaziva i tugu i sreću taj pogled na nastale likove koji dodirom kao da ožive pa tako svaki gledatelj ovog monumentalnog djela ima svoj osobni doživljaj svega što vidi. Lastu preplavi osjećaj zadovoljstva svaki put kad vidi od divljenja otvorena usta promatrača njegova “Kristo-vukovarskog puta nade”.

- To je poruka koju sam htio poslati - kaže ovaj umirovljeni bojnik Hrvatske vojske, koji je pakao Vukovara preživio braneći ga na njegovim vratima, u Bogdanovcima, odakle je izašao u proboju. Tom prilikom je i ranjen jer je stao na minu.

Do prije rata Ivan Matković bio je privatni prijevoznik. Imao je sina, tri kćeri, suprugu i kuću u Bogdanovcima. Nikad prije nije se bavio umjetnošću, a danas se cijela obitelj njome bavi na neki način.

Od stvaranja hrvatske države uključen je u rad HDZ-a i upravo je u Bogdanovcima bila prva osnivačka skupština te stranke. Potom je s Merčepom i Glavašem radio na prikupljanju naoružanja te organizaciji obrane sela, što ga je dovelo na čelnu poziciju zapovjednika. Odabrali su ga mještani koje je pozvao da uzmu oružje i brane svoj dom.

“Formirali smo jedinice obrane. Organizirali smo opskrbu sela zalihama hrane, vode, higijenskih potrepština. Kod Marinaca smo izgradili priručni most za slučaj povlačenja iz sela. Privatno sam kupovao naoružanje za branitelje. Žene, djecu i starce sam poslao na sigurno. Od 1113 stanovnika, koliko nas je bilo po popisu, ostalo je 176 osoba u selu - nekoliko staraca i mi branitelji. U selo je došlo i mnogo branitelja ZNG-a, HOS-a i policije, koji su nam ojačali obranu”, prisjeća se ratnih dana Ivan Matković, koji je umjetničko ime Lasta zapravo dobio kao kodno ime od zapovjednika Vukovara Borkovića i Dedakovića, Jastreba i malog Jastreba.

Ranjen hodao kilometar i pol

Bogdanovci su punih 40 dana odolijevali napadima neprijatelja i Matković danas to uspoređuje s Kristovih 40 dana u pustinji. - Pet puta smo imali opći napad na selo tenkovima, s prethodnim artiljerijskim napadima. Više puta su pokušavali ući u selo, ali mi smo imali sistem da ih zaustavimo i onesposobimo. Pustili bismo ih da uđu u selo u koloni, a potom im prišli s leđa i napali ih. Bitno je bilo uništiti prvog i zadnjeg, jer onda bi među njima nastala panika - kaže Lasta.

Početkom listopada padaju susjedna sela, Marinci pa Cerić, a onda 10. studenog Bogdanovci. Izlaz za branitelje Bogdanovaca bio je proboj.

- Nas šestorica krenuli smo u proboj u ponoć, uz Vuku, ispod Marinaca. Otprilike smo znali gdje trebamo ići, ali nismo bili sigurni. Dva puta smo preplivavali Vuku, kraj Nuštra je bila jako visoka, a od šest nas, četvorica ne znaju plivati. Ivica i ja smo je preplivali i otišli po pomoć. No pred Nuštrom sam nagazio na minu. Bilo je to isto minsko polje u kojem su nešto ranije stradali dečki iz HOS-a. Kilometar i pol sam hodao tako ranjen, s crijevima u rukama. Na ulasku u selo zapucao sam u zrak da me netko primijeti. Prišla mi je žena Marija i doslovce me stavila u zaprežna kola te odvezla u bolnicu. Još sam bio pri sebi, ali sam izgubio dosta krvi. Uspio sam reći kako se zovem i dalje se više ništa ne sjećam. Operirali su me, a potom odvezli u Zagreb na drugu operaciju, gdje su mi odrezali dobar komad crijeva - priča Lasta dodajući kako je, iako ozlijeđen, uspio poslati pomoć za četvoricu suboraca koji su ostali s druge strane Vuke.

U svoje selo vratio se 1998. godine. Nedugo potom izdao je knjigu o obrani Bogdanovaca i nastavio se baviti kiparstvom. Teme su mu uglavnom ratne i sakralne.

- Ta prisjećanja na rat, sve što radim, naprosto moram jer me to istovremeno puni i prazni. To je način da, kao umjetnik, ostavim nešto iza sebe. Ako neke stvari ostanu nezapisane ili nenapravljene, sve će se zaboraviti, a ja to ne želim dopustiti. Želim da se zna što smo sve preživjeli i ovo je moj način da u tome pomognem. Puno smo toga dali i žrtvovali te je previše krvi proliveno da bi se sve to zaboravilo - zaključio je Matković koji, unatoč svemu, uvijek nosi pozitivnu energiju i ističe kako je rat za njega okončao Olujom.

- Najljepše za čovjeka dolazi od drugog čovjeka - dodao je ovaj umjetnik.