U Rijeci je prije 48 godina u stravičnoj nesreći u rodilištu tadašnje Kliničke bolnice 'Dr. Zdravko Kučić' poginulo 25 novorođenčadi. Prof. dr. Danko Pavešić bio je svjedok tragedije...
Te je noći u Rijeci poginulo 25 beba. Tragedija je to koja je potresla Hrvatsku i svijet...
Te noći, oko tri sata mi je zvonio telefon i zvao me dežurni liječnik, da hitno dođem gore na kliniku. Odmah sam krenuo, a kad sam stigao, naišao sam na kliniku koju nisam poznavao. Potpuna tišina i mrak, jer je nestalo struje. Inače su tamo buka, promet, plač, a tada je bila grobna tišina i sve je mirisalo na zgarište. Visjela je samo nekakva svjetiljka, a djeca su bila u krevetićima, ocrnjenih lica i tiha, govori nam prof. dr. Danko Pavešić. Iz mjesta tek započetog života, riječko je rodilište tog kobnog petka 1975. godine postalo mjesto najveće tragedije. Bilo je to prije 48 godina, kada je 28. ožujka, u rodilištu Kliničke bolnice Dr. Zdravko Kučić u Rijeci, nešto iza dva sata u noći, izbio je požar u kojoj je poginulo 25 beba.
Kobne večeri u rodilištu nije bilo nikog, osim medicinske sestre koja je svaka tri sata djecu raznosila majkama na dojenje, a onda bi ih vratila u sobu site. Nitko nije ni slutio kakva tragedija može uslijediti u riječkoj klinici u noći s 27. na 28. ožujak gdje se život stvara, a ne umire. Tišinu rodilišta u noći je prekinulo tiho pucketanje vatre, vatra je bila slaba, pa su medicinske sestre i čistačice shvatile da se nešto događa tek kada je vatra pregorjela prozorsku traku pa je pala roleta, a potom i je pala i ventilacijska cijev.
Smrt na pragu života: Preživjele tri bebe
Dežurni liječnici i medicinske sestre pokušali su ući u dječju sobu, ali zbog paklene vrućine, gustog dima i mraka nisu mogli prići. Novorođenim bebama zatočenim u svojim krevetcima pomoć nije stigla u tom trenutku. Tada nije bilo direktnih telefonskih linija, pa je sestra morala otići na portu i tražiti od portira da pozove vatrogasce. Poziv je upućen u 3 sata i 15 minuta, a vatrogasna ekipa stigla je na poprište u 3.23, što je oko 35 minuta od početka požara. I tek tada su uspjeli ući u sobu i počeli spašavati bebe. Djeca su tako gotovo sat vremena bespomoćno boravila u sobi ispunjenoj dimom i vatrom.
No, bilo je prekasno. Od 28 beba preživjele su samo tri, dva dječaka koja su zadobila lakše ozljede i djevojčica koja u požaru zadobila teže ozljede lica i ruku.
Pavešić je tada bio ginekolog, a po rangu odmah iza tadašnjeg šefa klinike Davora Perovića. U gluho doba noći probudila ga je telefonska zvonjava. Pozvali su ga da hitno dođe u kliniku u kojoj je radio, a koju je, zbog požara, jedva prepoznao. Iz dječje sobe u kojoj je inače vladao plač, sada je vladala potpuna tišina i mrak.
- To je bila jedna potpuno tragična, strašna slika. Svake se godine sjetim toga i ne volim kada me novinari pitaju za to, ne volim imati te slike u glavi - rekao je Pavešić.
Sve zbog jedne grijalice...
Požar je krenuo od infracrvene grijalice u dječjoj sobi, izbio je kratki spoj. Danas je nezamislivo da se ona nađe iznad dječjeg kreveta, no sedamdesetih su bile česte restrikcije, a bolnica se zbog štednje nije grijala noću. U ožujku je i dalje noću bilo hladno, a soba je bila puna tek rođenih beba, pa se noću improviziralo s grijanjem. Jedno dijete ispod grijalice primalo je kisik, a grijalica je na njegov krevet počeka iskriti. Ta je beba jedina izgorjela u požaru, dok su se sve druge ugušile od dima sagorijevane plastike i užarenog PVC-a.
- Ta grijalica smatra se potpuno neprimjerenom, ali bilo je hladno i prostorija u kojoj su bile bebe morala se grijati i mi smo se snašli. Montirali smo grijalicu i bilo je toplo. I danas nam je na snazi štednja na sve strane, a posebno u zdravstvu - rekao je Pavešić.
Za požar okrivili medicinsku sestru
Za požar je kasnije bila okrivljena dvadesetogodišnja medicinska sestra koja je djecu vodila na hranjenje. Nakon što je bebe vratila u krevetiće nakon dojenja, otišla je odmoriti i izašla iz sobe, i tako bebe ostavila bez nadzora. Tada je grijalica počela iskriti.
- Sestre su bile van sebe, u potpunom šoku, i to je potrajalo. Danima su nam dolazile inspekcije koje su se ispitivale i istraživale sve. Naš šef klinike prof. Davor Perović tih je dana bio gripozan, zato su mene i zvali da dođem. Ali on je nakon svega smijenjen i budući da sam ja kao docent bio prvi iza njega, ja sam preuzeo vođenje klinike - priča Pavešić.
'Bila sam mama na jedan dan'
Doktorica koja je bila dežurna rekla je riječi koje nikada neću zaboraviti: "nemate se čemu nadati", s velikom tugom se prisjetila tragičnog petka Riječanka Zlata Petešić. Među poginulom djecom bila je i njezina kćer.
- Moju malenu Jadranku samo sam jednom podojila i izgubila je u stravičnoj nesreći. Bila je velika beba, teška 4.060 grama, dugačka čak 55 centimetara, prekrasna, zdrava beba. Bila sam joj majka samo jedan dan. Izgubila sam je tek što je došla na svijet. Tuga je to prevelika i dan danas - ispričala je za Novi list nesretna žena.
Tri dana nakon tragedije rodilo se prvo dijete
Tri dana je trajalo zatišje, žene su odlazile rađati u riječko rodilište, dok su sušačko svi obilazili. Nakon tri dana, iako i dalje pod jakim dojmom stravične noći, djelatnici sušačkog rodilišta na svijet su pomogli donijeti prvu bebu nakon požara. Dalje su stvari tekle mirnije i situacija se ustabilila. Odgovornost sustava nikada nije propitkivana.
- Mi smo brzo uspostavili red i sredili te prostorije. Bili smo deprimirani, ali smo počeli raditi. Već se tri dana nakon toga rodilo prvo dijete - govori Pavešić.
Deset godina nakon požara dva su se rodilišta spojila u jednu veliku novu kliniku. Pavešić je postao šef nove klinike i na toj funkciji je ostao do 1997. godine.
- Ništa se slično nije dogodilo u Hrvatskoj od tada, ili bar ne u tom obimu. To je vijest koja je obišla svijet. Mi stalno negdje štedimo, a onaj komfor koji imaju napredne države kod nas ne postoji. Imamo odlične sestre i liječnike i zadovoljavajuću aparaturu, ali ne teče sve kako bi trebalo - zaključuje dr. Pavešić.