Tko su najveći komunistički špijuni: Wolf, Krajačić, Kopinič

Zvali su ga 'čovjek bez lica'. Marcusa Wolfa, šefa obavještajne službe DDR-a, Jerusalem Post nazvao je 'najboljim šefom špijunaže na svijetu'. Ne bez razloga: Wolf, koji je djelovao iz Istočne Njemačke, jednom je preko mreže svojih doušnika u Zapadnoj Njemačkoj, uspio spasiti Willyja Brandta kao kancelara; drugi su ga put njegovi špijuni – premda nehotično – srušili…

Titov prevodilac s njemačkog Ivan Ivanji ostavio je dojmljivo svjedočanstvo o Wolfu. 

'Zapadne obavještajne službe dvadesetak godina, sve do 1979, nisu znale ni kako izgleda njihov glavni suparnik koji im je zadavao muke i postavljao im zagonetke', napisao je Ivanji u poduljem tekstu o Wolfu. 

'Jednoj švedskoj novinskoj agenciji uspjelo je da ga snimi za vrijeme posjete toj zemlji, gdje je pored ostalog otišao i na groblje velikog njemačkog satiričara Kurta Tuholskog, koji je iz očaja izvršio samoubojstvo, kada mu se činilo da je Hitler definitivno pobijedio. Ta Wolfova fotografija odmah je objavljena u  Spiegelu. Kad su, znatno kasnije, Wolfa pitali kako je uspijevao  tako dugo  ostati tajanstven, 'bez lica', odgovorio je da je to 'samo dokaz gluposti zapadnih agencija', jer se nikada nije krio, na paradama povodom Prvog maja uvijek je u generalskoj uniformi sjedio na tribini…' 

Navodno je John le Carré lik Carla stvorio imajući na umu Wolfa. Obojica su to demantirali, ali legenda je ostala.

Wolf je karijeru započeo kao novinar. Izvještavao je s Nirnberških procesa da bi ga 1952. godine Walter Ulbricht imenovao šefom obavještajne službe. U to vrijeme – začuđujuće – nije imao pojma o špijunaži, no vanjska služba DDR-a tek se počela oblikovati.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća postupno se otkrivalo da su  tajnice  mnogih visokih političkih dužnosnika svojim ljubavnicima, istočnonjemačkim špijunima, otkrivale gotovo sve tajne koje su zanimale istočnonjemačku službu, piše Ivanji. Tada je objavljena i karikatura čovjeka koji sjedi za golemim  pisaćim stolom na kome stoji desetak telefona: 'Tek sam sada shvatio da sam nitko i ništa, moja tajnica definitivno ne špijunira za Markusa Wolfa.'

Novinari časopisa 'Bunte' su 1991. pored ostalog pitali Wolfa:

'Kakvu su ulogu igrale žene kao agenti?'

'Regrutirali smo sjajne mlade žene. Čarima nekih od njih bi podlegao i sam papa.'

'Da li ima mnogo toga što javnost nije saznala?'

'Vjerojatno ima.'

'Pa pričajte!'

'Prilikom svakog kontaktiranja nekog muškarca ili žene, gospodarstvenika ili političara, uvijek postoji nekakva pozadina'.

Wolf je ipak progovorio o nekim konkretnim slučajevima. Agent sa pseudonimom poslan je početkom pedesetih godina iz Istočne u Zapadnu Njemačku, kao i mnogi drugi prijavio se kao 'prebjeg', oženio se zapadnom Njemicom, koja je postala tajnica u kontraobavještajnoj službi.

'Za nas je ona bila čudesan izvor, čisto zlato', rekao je Wolf. Preko nje su, na primjer, na Istoku saznali da je Zapad uspio dešifrirati njihov tajni sustav poruka, pa su ga preinačili.

Günter Gauss, neko vrijeme glavni urednik tjednika  'Spiegel', postao je 1973. godine državni tajnik u kabinetu predsjednika vlade Willyja Brandta. I njegova tajnica je špijunirala za Wolfa, a kad je otkrivena izvršila je samoubojstvo. Gauss i Wolf su vodili javnu diskusiju 1990. godine. U vezi s tim Miša hladno kaže da je 'bivalo i tragičnih događaja' i da 'rad u službi baš i nije uvijek častan, jer dovodi do takvih neželjenih rezultata'.

'Metode obavještajnih službi nigdje na svijetu ne mogu  se ocjenjivati mjerilima građanskog morala', rekao je nakon umirovljenja. Njemački sudovi su ga nakon ujedinjenja zapadnog i istočnog dijela zemlje poslije višegodišnjeg procesa morali  osloboditi  zbog nedostatka dokaza da je radio išta nezakonito, a kamoli da je izdavao naređenja za ubojstva. Ipak, priznao je  ovo: 'Ne, ne kažem da imam čiste ruke, zar ih itko može  imati ako se bavi ovom vrstom posla?'

Ivan Krajačić zvani Stevo bio je  Titov šef Ozne i čovjek koji je u njegov kabinet, jedini od svih, mogao ući kad je htio, bez najave. Ruski čovjek, osoba od velikog  Staljinova povjerenja, Tita je navodno osvojio kad mu je, na stol, bacio pištolj i priznao da mu je Staljin naredio da ga likvidira. Krajačić je to odbio. No, prema nekim  tvrdnjama možda je Titu, nešto ranije, učinio još jednu veliku uslugu.

U lipnju 1941. godine Krajačić je, prema još uvijek nedokazanim pretpostavkama, otišao u Zemun, gdje je Gestapou cinkao generala NKVD-a Mustafu Golubića. Gestapo je Golubića ubio, i time Titu učinio uslugu. Stevo Krajačić je o tome navodno pričao samo najodanijim prijateljima, opravdavajući se strahom za život Josipa Broza Tita, jer su sumnjali da je Golubić došao u Beograd ubiti Tita…

Tito je bezgranično vjerovao i Josipu Kopiniču Vazduhu, rezidentu sovjetske obavještajne službe koji je cijelo vrijeme Drugoga svjetskog rata proveo u Zagrebu, držeći radio stanicu koja je održavala vezu s Moskvom. Kopinič je inicirao neuspjelu akciju oslobađanja zatočenih komunista iz Kerestinca, pri čemu su svi izginuli. Bio je inicijator i kod osnivanja nove KP u Zagrebu, van kontrole Tita. Pa ipak, to mu u kasnijoj karijeri nikad nije smetalo. Zašto? Kako je moguće da ga obavještajci NDH, ili Gestapo, nikad nisu otkrili, unatoč moćnih goniometara kojima su raspolagali?

Ta tajna nikad nije do kraja raskrinkana. Moguće je da je 'Vazduh' surađivao i s drugim službama. Kako se vidi iz knjige 'Ustaški James Bond' koja govori o najvećem obavještajcu NDH, Krunoslavu Draganoviću, NDH je već 1943. bila spremna na prelazak Zapadnim silama. Glavni čovjek Reicha, general Glaise von Horstenau, bio je antihitlerovac a šef Gestapoa u Zagrebu – ruski špijun!

Najavljeno otvaranje svih dossiera Udbe, do kojeg bi trebalo doći uskoro, u Beogradu, moglo bi dati odgovore na ta pitanja.