Nakon još jedne ritualne salve prepucavanja i uvreda, koji je rezultirao ignoriranjem u Jasenovcu, došao je trenutak da se nabroje sve one stvari koje povezuju Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića. A njih ima gomila.
Na koju su stigli podgrijani salvom uvreda i optužbama o ostavci ravnateljice Uskoka, kao i aluzijama o "šmrcanju i šmrkanju". Prezir premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića dosegnuo je novi vrhunac.
Pa ipak, koliko god ostavljali dojam da se mrze i ne podnose, premijer i predsjednik zapravo su sličniji nego što to žele priznati. Evo provizornog popisa tema i sektora koji ih spajaju, a ne razdvajaju.
1. Odnos prema medijima
Zoran Milanović kreirao je impresivan opus napada na medije i obračuna s novinarima, od "Yutela" i "Handžar divizije" do pojedinačnih prozivki novinara da su "hadezeovci". No to mu ipak ne smeta da se hvata svakog mikrofona i iskoristi medije kao zapravo jedini relevantan kanal šefa države za obračun s Andrejom Plenkovićem.
Andrej Plenković za to vrijeme govori o "orkestriranim medijskim prijetnjama", o "aktivizmu medija" i medijima kao "opozicionarima". Novinare je deklarirao kao svoje neprijatelje. Jasno, osim onih novinara i medija koje koristi za političke obračune i samoreklamiranje.
Odnos prema medijima lakmus je test demokratičnosti svake vlasti i svakog političara. Milanović i Plenković na tom testu često posrću, pa i treskom padaju.
2. Odnos prema kritičarima
Andrej Plenković poslao je Daliju Orešković u Njemačku uz parolu "Auf Wiedersehn!". Zoran Milanović nazvao je Daliju Orešković "samodopadnom narikačom".
Lista obračuna predsjednika i premijera s kritičarima ide dalje i sve je dulja. Milanović proziva ministre, Plenković vrijeđa oporbene zastupnike, uz poneki fizički nasrtaj. Tko god takne u njihovu taštinu, pronađe pukotinu u egoističnom oklopu, dobit će porciju uvreda ili prijetnji.
Jer taština je ono što ih spaja, a često i razdvaja.
3. Odnos prema stranci
Zoran Milanović izbacio je iz SDP-a svakog protukandidata na izborima za predsjednika SDP-a (osim Tonina Picule), izbacivao je članove koji su ga javno kritizirali (Aleksandra Kolarić), brutalno se obračunavao sa stranačkim suparnicima, te s godinama uspio pokoriti SDP, podijeliti ga i zavaditi, te na koncu kadrovski ga devastirati.
Andrej Plenković u svojih sedam godina na čelu HDZ-a napravio je to isto. Izbacio je kritičare i suparnike (Darko Milinović, Ivan Penava, Tomislav Karamarko), napravio oko sebe sanitarni kordon i kreirao kult ličnosti, okružio se poslušnicima i bezličnim birokratima. Osim, jasno, onih koji se izbore za komad medijske slave i prepoznatljivost u uhićenjima i aferama.
SDP se još nije oporavio od Milanovićeve vladavine, a HDZ je postao taocem Plenkovićeve dominacije.
4. Odnos prema Franji Tuđmanu
Jedan ga istinski voli, drugi se ritualno u njega zaklinje. Jedan baštini njegovu politiku, pa i one najgore aspekte, drugi nosi njegovu bistu i ponavlja zakletve Velikom vođi. Jedan bi htio biti Tuđman, drugi bi htio biti bolji od Tuđmana.
Zoran Milanović bio je prvi SDP-ovac koji je, kao glasnogovornik stranke, položio vijenac na grob Franje Tuđmana, nazvao zagrebački aerodrom po Tuđmanu, promovirao njegovu politiku prema Haagu, prema hrvatskim ratnim zločinima, prema BiH, nedavno i prema županijama. Andrej Plenković vodio je predsjedničku kampanju Mate Granića nakon Tuđmanove smrti, otvorio je spomenik Tuđmanu kojom prilikom je policija uhapsila prosvjednika Zorana Ercega, a onda iskoristio kult Franje Tuđmana da primiri stranačku desnicu.
I obojica nastoje politički parazitirati na (ne)djelu i nasljeđu Franje Tuđmana.
5. Odnos prema Povjerenstvu za sukob intersa
Zoran Milanović vodio je kao premijer ratove s Povjerenstvom za odlučivanje o sukobu interesa zbog silnih predmeta protiv njegovih ministara i prijatelja, poput Ante Kotromanovića. Andrej Plenković opstruirao je, sabotirao i na koncu eutanazirao povjerenstvo, promjenama zakona i smjenom Nataše Novaković.
Obojica su time pokazala koliko su odani zaštiti političke kaste, koliko su nespremni izložiti se vanjskoj kontroli i koliko im je stalo da počiste sva tijela i institucije koje bi mogle njihova djela podvrgavati kritici i sankcijama.
Možda ratuju međusobno, ali ne dozvoljavaju nekom drugom da se miješa u njihove ratove i intervenira u njihovo bunjište.
6. Odnos prema pravosuđu
Andrej Plenković telefonski upravlja glavnom državnom odvjetnicom i proziva je zbog uhićenja svog ministra Darka Horvata, nakon čega je ravnateljica Uskoka podnijela ostavku zbog banalnog skandalčića. Zoran Milanović javno poziva DORH da hapsi HDZ-ove ministre i proziva pravosuđe da je pod kontrolom HDZ-a. Plenković i HDZ imaju kontrolu nad sudovima i sucima, Milanović napada suce Vrhovnog suda zbog presude njegovu prijatelju Tomislavu Sauchi.
I obojica nas uvjeravaju kako zapravo brane suce i pravosuđe od napada onog drugog.
7. Odnos prema optuženicima
Andrej Plenković naslagao je nisku svojih stranačkih suradnika u aferama, na optužnicama i pred sudovima. Ostat će upisan zlatnim slovima u antologiju korupcijske povijesti Hrvata po činjenici da je u njegovu mandatu uhićen prvi ministar na dužnosti, Darko Horvat. A i drugi aktivni ministri postali su predmetom optužnica.
No u svojoj karijeri pristojan niz naslagao je i Zoran Milanović: nedavno su na optuženičku klupu sjeli njegov bivši ministar Siniša Varga i gradonačelnik Splita Ivo Baldasar. Tu su još Željko Sabo, Marina Lovrić Marzel, Tomislav Saucha, šefica Porezne uprave Nada Čavlović Smiljanec...
Pa tako sada mogu neopterećeno kritizirati jedan drugoga oko bogate zbirke suradnika i prijatelja obuhvaćenih aferama i sudskim postupcima.
8. Odnos prema šatorašima
Zoran Milanović bio je predmet pobune branitelja, 555 dana prosvjeda, uz jedan juriš Banske dvore. Da bi potom u predizbornoj kampanji sjeo sa šatorašima i podijelio s njima svoje misli o Srbiji, Bosni i - Plenkovićevoj majci.
Andrej Plenković obilazio je šatoraše u kampanji za europske i parlamentarne izbore, postavio po dolasku na vlast jednog šatoraša za ministra, a zatim branitelje kupio financijskim povlasticama. A onim "dvostrukim konotacijama" HOS-ovcima omogućio da lamaću svojim pozdravom Za dom spremni.
9. Odnos prema javnoj funkciji
Zoran Milanović pokušao je par godina gaziti po mutnim vodama konzultantskog biznisa, da bi se brzo opet okrenuo politici i na predsjedničkim izborima domogao se Pantovčaka. Andrej Plenković gradio je karijeru u diplomaciji i u javnoj funkciji. Oni su istinski političari iz državnog inkubatora, karijerni diplomati, političari, zastupnici, šefovi stranaka, premijeri i predsjednici države. Ako ih išta spaja, to je onda ljubav prema javnoj funkciji.
A sve češće i sramoćenje te funkcije.
10. Odnos prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini
Zoran Milanović stupio je na političku scenu plasirajući u predizbornoj kampanji 2007. godine parolu o ukidanju prava glasa BiH dijaspori. Danas je postao glavni zastupnik Hrvata u BiH, i to onog najtvrđeg dijela, gdje vodi njihove ratove - prema Sarajevu, prema Bošnjacima, prema Željku Komšiću - njeguje njihova savezništva, promovira njihove interese i naravno, očekuje zauzvrat njihove glasove.
Andrej Plenković, pak, želi zadržati Hrvate u BiH pod kontrolom HDZ-a. Primarna ambicija mu je da HDZ i dalje uživa politički monopol u hrvatskom korpusu. Pa je stoga ovih dana iz hrvatskog proračuna ponovno bolnici u Mostaru uplatio nekoliko desetaka milijuna eura.
11. Odnos prema Gordanu Grliću Radmanu
"Grlić Radman radio bi danas u kotlovnici da ga nisam poslao za ambasadora u Budimpeštu. Sramoti nas taj tip", ispalio je nedavno Zoran Milanović, komentirajući Plenkovićeva šefa diplomacije. Tako je Grlić Radman, taj nesposobni, gafovima skloni ministar vanjskih poslova, postao osoba koja spaja i razdvaja premijera i predsjednika. Milanović ga je uhljebio u Budimpešti, a Plenković na Zrinjevcu.
I obojica uredno pothranjuju njegovu nekompetenciju.
12. Odnos prema svojim karijerama
Sve što rade, Milanović i Plenković rade za sebe. Premijer gradi svoj status u očima Bruxellesa kroz vođenje Vlade, gdje mu Hrvatska služi kao prijemni ispit za buduću funkciju u Europskoj uniji. Predsjednik se oglašava u javnosti samo kad mu netko stane na žulj, kad ga prozove, kad takne u njegove prijatelje ili njegov resor.
Obojica ciljaju na funkcije i spremni su podrediti sve i svakoga toj svojoj ambiciji. Nekad svoje stranke, nekad javni interes, nekad bliske suradnike. A sve češće i političke principe.
