Tuđman je sanjao 200 obitelji. Dobili smo 200 lokalnih šerifa.

Dužnost predsjednika Republike, možemo se složiti, sigurno je najlagodnija. Nema odgovornosti, nema ni obaveza ako ih spretno izbjegavaš, ima ugode, pompe i putovanja, ako si ih želiš priuštiti.

S druge strane, pozicija predsjednika Vlade uvjerljivo je najsnažnija u državi. On drži poluge vlasti, kontrolira institucije, diktira politiku. On je važan svima, a ne samo sebi.

Ministri su pak definitivno najnesigurnija politička kasta, dok saborski zastupnici ipak moraju u nekom trenutku "žuljati prepone" u parlamentarnim klupama.

Ali biti lokalni šerif u današnjoj Hrvatskoj posve sigurno je najpoželjnija, najisplativija, za neke i najprofitabilnija uloga na političkoj sceni. Na bilo kojoj razini, od Zagreba do Čeminca.

Lova do krova

Nema dana da u medije ne ispliva neka priča o poslovanju, bogaćenju, nepotizmu, klijentelizmu, nekretninama, kućama i zemljištima, obiteljskim biznisima, kućama i garažama nekih od načelnika, gradonačelnika i župana.

Danima se piše o Ivanu Penavi, gradonačelniku Vukovara, o njegovim kućama, stanovima i garažama u vlasništvu svih generacija njegove obitelji. Otvorila se ovoga tjedna i priča o gradonačelniku Petrinje Darinku Dumboviću, čijem sinu i snahi rastu prihodi u njihovoj tvrtki otkako je on na čelu grada. Župan Ivo Žinić, kako znamo, već je odradio svoju imovinsku aferu, kao i njegov sisački dožupan. 

Milan Bandić napustio je dužnost s pozamašnom ostavštinom. Afera i imovine.

A prljavštine svakodnevno ispadaju iz svih gradova, županija, općina, iz svakog dijela Hrvatske.

Tko onda ne bi htio biti lokalni šerif?

Bez pritiska i kontrole

Zaštićen si zakonom kao lički medvjed. Sakriven si od medijskog pritiska jer šerifi uglavnom kupuju ili uništavaju medije na lokalnim razinama, dok nacionalni često ne obraćaju pažnju. Što je lokalna sredina siromašnija, to su građani ovisniji od lokalnom šerifu koji dijeli poslove, radna mjesta, pozicije. Od lokalnog šerifa koristi imaju članovi uže i šire obitelji, ortaci i partneri, koji pad stvaraju uvjete da taj šerif što duže ostane na vlasti.

Poput, recimo, Milana Bandića.

I dok premijera svi analiziraju i kritiziraju, saborske zastupnike prozivaju, a ministre smjenjuju, na lokalne šerife obično se ne obraća pažnja sve dok njihove poslove, stanove, kuće, zemljišta, garaže, članove familije i poslovne ortake ne protrese elementarna nepogoda ili puka novinarska znatiželja.

A i tada obično ostaju na dužnosti do kraja mandata. Ili planiraju novu kandidaturu, izvan okrilja - ili tereta - matične stranke.

Novi feudalci

Ovo je, dakle, postala zemlja lokalnih šerifa. Oni drže sve u rukama, drmaju svojim malim feudima, kopirajući međusobno metode upravljanja i vladanja, otprilike po davno zamišljenom modelu Tuđmanovih "200 obitelji".

Hrvatska danas nema dvjesto bogatih obitelji, ali ima par stotina lokalnih šerifa koji drže u šaci svoje građane, svoje tvrtke i zaposlenike, svoje GUP-ove i investicijske planove, svoje proračune i medije, tjerajući istodobno iz svojih feuda sve koji se ne mogu uklopiti ili pokoriti.

Zlatna groznica

Nije onda nikakvo čudo da se, primjerice, za upražnjenu Bandićevu fotelju sada trga trinaestak kandidata, a bit će ih još, što je krenuo stampedo za općinama, gradovima i županijama, što su lokalni izbori poprimili razmjere "zlatne groznice". 

Kome se sjedi u Saboru gdje je obavezan kvorum i stranački šef vas čvrga po glavi, gdje prekopavate po papirima i prepucavate se s protivnicima? Kome se sjedi u Vladi gdje je svaki potpis put u Remetinec, a svaka izjava vodi na medijsku giljotinu? Kome se sjedi na čelu Vlade koja podsjeća na kotu koju granatiraju svi koji stignu?

Ugodnije je zavući se u neki topli lokalni brlog, napuniti ga nekretninama, stanovima i kućama, pustiti pipke u sve pore biznisa i okupiti rodbinu i prijatelje u zajedničkom dijeljenju lokalnog bogatstva.

Sve dok ne tresne afera. 

A onda idemo ispočetka.