'Nisam ja ubio Tita, već je bio mrtav. Nije mu više bilo spasa'

- Državnom vrhu važan je ne samo svaki dan, već i svaki sat - kazao je Titovom liječniku Stane Dolenc, moćni šef policije i čovjek kojega su mnogi vidjeli kao Titova nasljednika.

Dok je još bio pri svijesti, Tito je uporno odbijao amputaciju iako je bilo evidentno da je gangrena zahvatila lijevu potkoljenicu.

Josip Broz Tito je na respiratoru bio zadnjih 68 dana života. Hranu je dobivao infuzijom. 

- Čim smo stigli u Ljubljanu, otišli smo pravo u Klinički centar i napravili snimke arterija na lijevoj nozi, a zatim otišli na Brdo kod Kranja. Pošto je situacija na arterijama bila loša, predložili smo predsjedniku operaciju što je on odbio. Mi smo tada pozvali na konzultaciju profesore DeBakeya iz SAD-a i Knjazova iz Moskve. DeBakey je predložio amputaciju, a ako Tito ne pristane na to, ostavio nam je jednu protezu za premošćivanje krvnog suda, s malim izgledima na uspjeh.

Kako je on uporno odbijao amputaciju, pokušali smo napraviti premošćenje protezom koju nam je ostavio DeBakey. Ova operacija, kao što se i očekivalo, nije uspjela, a on je i dalje odbijao amputaciju.

Tek kad je vidio svoju potkoljenicu koja je bila plava s velikim plikovima na koži, rekao je ‘radite što treba’ - ispričao je svojedobno za tjednik Express dr. Predrag Lalević, koji je punih 16 godina bio Titov osobni liječnik.

Tito: 'Ja dolje idem samo u jednom komadu'

Odmah su pripremili salu za operacije i amputirali mu nogu. Isprva se činilo da je sve prošlo u redu i da će Josip Broz preživjeti.

- Operacija je protekla bez incidenata i Tito je čak počeo primati posjete na intenzivnoj njezi. Posjetili su ga i sinovi Žarko i Miša. Već smo razmišljali o odlasku na Brdo kod Kranja kada su počele komplikacije. Najprije s bubrezima, a zatim i druge. Predsjednik je bio na respiratoru punih 68 dana. Predviđati koliko je još mogao preživjeti da smo mu odmah amputirali nogu bila bi čista špekulacija. Tema smrti nikada nije spominjana u razgovorima, osim što je on, odbijajući operaciju rekao: ‘Ja dolje idem samo u jednom komadu’ - rekao je član Titova liječničkog konzilija, kirurg i anesteziolog. 

MARŠALOVO ZAPUŠTENO BLAGO U Titovoj vili od 160 mil. € piće je teklo u potocima, dovodile su se žene. Spasit će je EU fondovi

- Ja sam ga na kraju skinuo s aparata koji su ga držali na životu, ali ni u šali se ne može reći da sam ga ja ubio. Deset minuta prije toga bio je mrtav. Nije mu bilo spasa - kazao je doktor Lalević.

Tito je prije smrti jeo hranu za astronaute NASA-e, koju su mu dopremali iz Houstona.

'Mi smo bili uz njega do kraja'

Jože Oseli, Titov batler, poznati slovenski kuhar, uz Tita je proveo posljednjih sedam godina njegova života. Za njegovu prehranu brinuo se sve do smrti.

- Teško nam je bilo gledati kako kopni. Bila je to velika tragedija. Mi smo bili uz njega do kraja. Pustili su nas da ga ispratimo kad su ga vozili na patologiju - opisao nam je jednom prilikom Oseli.

Kaže kako Tito nije imao posebnih zahtjeva što se tiče hrane.

- Mi smo servirali različito meso, različite priloge, salate, sve je bilo na pladnju. Nismo mu nikad stavljali na tanjur. Samo je jednom odbio jelo. Donijeli smo puževe, a on je rekao: ‘O ne, ja baš ne bih jeo puževe.’ A sjećam se jedne anegdote kasnije kad su Jovanka i Tito već bili razdvojeni. Ona je bila na jednoj adresi, a on na drugoj. Bila je to neka večera izvan protokola. On je uzeo nešto malo i rekao konobaru: ‘Šaljite ovo Jovanki.’ Bio je vrlo pažljiv, To je znak da nije htio prekinuti s njom, iako su ga neki političari pritiskali - kaže slovenski kuhar koji se o Titovoj prehrani posebno brinuo pred smrt, kad je završio u bolnici u Ljubljani.

JOŠKA BROZ Titov unuk: 'Rekao mi je da je pogriješio s ustavom iz 1974.

- Išao sam u bolnicu vidjeti gdje bi mogli spremati hranu, ali znate kako je to u bolnici - oni spremaju pet tisuća obroka. Izgleda kao da rade na traci. Kuhinja je bila već derutna, nisu ništa ulagali u nju. Četiri mjeseca vozili smo hranu s Brda kod Kranja u bolnicu. Mi smo brinuli za prehranu predsjednika i liječničkog konzilija.

Moja supruga Metka je sve zapisivala. Ima i danas zapisano koliko je žlica pojeo za svaki obrok, jer se sve mjerilo u kalorijama. Kad nije više išla hrana, dobili smo hranu iz NASA-e iz Amerike, konzerve za astronaute. Hranili smo ga dokle god je mogao jesti, a zatim se prešlo na infuziju. Metka se brinula i za uređenje sobe, da bi se ugodno osjećao - prisjetio se Oseli posljednjih Titovih dana.

'Ne mogu ja priopćiti da je Tito umro, ne mogu ja to izdržati'

Miroslav Lilić na televiziji Zagreb na današnji dan prije 40 godina pročitao je vijest o Titovoj smrti. Pet mjeseci ranije iz CK SK obavijestili su ga da će on biti taj koji mora narodu priopćiti vijest kad drug Tito umro..

U svojoj autobiografiji 'Bez reprize' prodsjetio se tih dramatičnih dana. Donosimo odlomak iz knjige

Često su me pitali jesam li bio svjestan posljedica koje će uslijediti nakon što pročitam vijest o Titovoj smrti. Jesam li bio svjestan da zapravo najavljujem kraj Jugoslavije i sve ono što se u tom kontekstu poslije zbivalo? Ne, nisam. Tako nešto nikad mi nije palo na pamet…

Kada sam davao izjavu za seriju o Titu autora Antuna Vrdoljaka, uz ostalo su me pitali jesu li na Televiziji postojale neke posebne sigurnosne pripreme.

Odgovor je bio kratak: nisu.

U državi jesu, a na Televiziji su se odvijale tihe, stručne, profesionalne i ostale pripreme – što ćemo, kako i kada emitirati. Noću su se montirale emisije o Titu, prilozi, glazba, fotografije. Sve se radilo i dogovaralo na relaciji CK – Puharić – generalni direktor Franko Winter – direktor TV-a Joža Gobac – direktor programa Veljko Knežević – Miroslav Lilić.

Za velike događaju najbolje je angažirati što manje ljudi

Naravno da sam kao odgovorni urednik Informativno-političkog programa bio zadužen za operativni posao. Napravili smo redoslijed priloga i emisija od prvog dana do pokopa, točan plan reakcija u svijetu i Jugoslaviji. Naravno, dnevne vijesti nismo planirali.

Nakon vijesti o Titovoj bolesti mnogi su na Televiziji očekivali velike sastanke, dogovore, diskusije, kolegije… Ali, za velike događaje najbolje je angažirati što manje ljudi, samo one koji će operativno raditi. Zato smo u povodu Titove smrti napravili fenomenalan program, kao i poslije tijekom rata Program za slobodu.

Prvi veliki rukovodilac iz razdoblja rata i revolucije koji je umro na vlasti bio je Edvard Kardelj. Vijest je pročitao Marko Vojković, tadašnji šef Informativnog programa. Tito je, bilo je to 1979. godine, prekinuo putovanje i vratio se u zemlju. Mnogi su očekivali da će sljedeći biti stalno bolesni Bakarić, ali on je živio po onoj narodnoj "Žuti žutuju…"
U to vrijeme Tito je već bio ozbiljno bolestan. Liječnik mu je u listopadu 1979. sugerirao da ide što prije u bolnicu jer mu moraju amputirati nogu, ali on je danima odgađao. Želio je dočekati Novu godinu u Karađorđevu s rukovodiocima svih republika i pokrajina. Tako je i bilo, iako nije ustajao sa stolca, osim nakratko.

Nakon dočeka je otišao u bolnicu u Ljubljanu, gdje je odmah i operiran. Potom je stiglo priopćenje da je operacija protekla dobro, a nakon dva dana su se pojavile fotografije na kojima je sa sinovima Žarkom i Mišom.

Sve je izgledalo kao da je u najboljem redu. Nakon nekoliko dana počele su komplikacije i svaki je dan stizalo priopćenje liječničkog konzilija da se nastavljaju intenzivne mjere liječenja…

'Neka čita Mlakar, on će to puno bolje od mene'

Dana 5. siječnja. 1980. godine pozvali su me u Predsjedništvo CK SK. Primio me moj bivši direktor Branko Puharić, tada član Predsjedništva, zadužen za informiranje, kulturu, zdravstvo itd. Nisam mogao ni pretpostaviti zbog čega me zove, i to baš u zgradu CK – čuvenu Kockicu.

Predsjednica je bila Milka Planinc, sekretar Milutin Baltić. Prije ulaska u njegovu sobu, kao i uvijek, poljubio sam ruku njegovoj tajnici Mariji. Branko je u bio sam u sobi, vrlo ozbiljan. Izmijenili smo nekoliko konvencionalnih rečenica, a onda je iznenada rekao:

"Odlučio sam da ti pročitaš vijest kada umre drug Tito. " Meni je odmah skočio tlak i počeo sam kukati: "Molim vas, nemoj mene…Ja to ne mogu! Neka čita Mlakar, on će to puno bolje od mene, ja to ne mogu izdržati..."

"Ne dolazi u obzir. To mora imati težinu i drugačije je kad čita urednik Dnevnika i šef programa, nego spiker."

Završio je rečenicom: "To je tako i gotovo.

Ne moram te uvjeravati da moraš biti na raspolaganju i spreman dvadeset četiri sata i da cijeli program bez potresa pripremiš za funkcioniranje kad se to dogodi. Nema panike, nema puno priče, sve ležerno i diskretno… I naravno, bez noćnih lumperaja i pića!" Odlazim iz Kockice, u glavi mi košmar, srce tuče, razmišljam koga više da žalim – Tita koji umire ili sebe koji od sada više nema privatni život. Pozvao sam jednog po jednog urednika Dnevnika, pa onda spikere i sve važnije novinare. Svima sam objasnio situaciju. Onima koji će se pojavljivati u kadru odmah smo nabavili crna odijela, košulje, crne kravate.

Sve je to bilo lako, ali birtija, piće, društvo…?!  Negdje oko 23 sata toga dana odemo mi kod Drageca na Zelengaj, jedemo i pijemo vodu. Kad je prošla ponoć, počeli smo udarati po gemištima. Mislim, pa da i umre Tito, neće, dovraga, objaviti priopćenje u ovaj sat. No, Tito je Tito, CK je CK, a Puharić je prijatelj i šef. Nema zafrkancije – nema pića

Četiri mjeseca bez kapi alkohola

Od 5. siječnja 1980. do Titove smrti 4. svibnja 1980. nisam popio niti jednu jedinu kap alkohola. Znali smo nakon ponoći otići u restoran, ali samo voda… Prolazili su dani, priopćenja, ne znaš što davati u program, kako izbjeći sumornu atmosferu, prazninu. Narod je bio napet, svi u iščekivanju…

 onda je došla nedjelja, 4. svibnja 1980. Vidio sam se s Puharićem, koji je tih dana često dolazibo na TV oko 11 sati. Došli su i generalni direktor RTZ-a Franko Winter i drugi rukovodioci kuće. Bili smo u SBF-u, u mojoj maloj sobi.

Kaže mi Branko: "Ručaj, ali se odmah vrati na Televiziju!" Tako sam i učinio i došao oko 14 sati. U 15.30 Branko mi je rekao da je Tito umro, da će Tanjug emitirati vijest, da se presvučem i budem spreman krenuti u studio.

Ostavili smo dežurnog kraj teleksa da nam odmah donese vijest kad je emitiraju iz Beograda. Puharić je inzistirao na tome da moramo prvi u Jugoslaviji objaviti vijest kako bi Televiziju Zagreb prenijele ostale TV kuće u Europi i svijetu. Slika Tita koju ćemo objaviti u pozadini već je prije odabrana. Pozvao sam sve urednike, poredali smo priloge i emisije koje će se emitirati nakon objave vijesti o smrti… Sve je u najboljem redu, razmišljam i oblačim košulju, sako, kravatu. I čekam…

Gutao sam pljuvačku, imao sam užasnu tremu...

S režiserom i urednikom Nedjeljnog popodneva Sašom Zalepuginom dogovoreno je da kad mu se kaže da prekine emitiranje emisije, odreže sliku na dva prazna stolca koja su bila pripremljena u studiju… Došla je vijest i odmah smo prekinuli program. Stoje ta dva stolca. Uzeo sam Tanjugovu vijest bez prepisivanja i krenuo prema studiju.

Sjeo sam na jedan prazan stolac, gutao pljuvačku i nastojao ne razmišljati ni o čemu, jer sam imao užasnu tremu.

Gledam u kameru, pali se crveno svjetlo, čitam:

"Predsjedništvo Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Predsjedništvo Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije radničkoj klasi i narodima Jugoslavije: umro je drug Tito…"

Pročitao sam vijest, gledao još par sekundi u kameru i htio ustati sa stolca. No, na svoj užas shvatim da na sebi imam plave traperice koje sam zaboravio zamijeniti crnim hlačama!

Ostanem sjediti, režiser me drži u kadru i dodam što mi je prvo palo na pamet: "Poštovani gledatelji, od ovog trenutka Jugoslavenska radiotelevizija započinje emitiranje izvanrednog programa."

STIŽE DOKUMENTARAC O KRALJICI Objavili neviđene fotografije i snimke Elizabete, na jednoj od njih s Titom 'bratski' dijeli voće

Režiser Mišo Davidović držao me još 10-ak sekundi u kadru i otišao kamerom na Titovu sliku. Tako je to kad vlada uzbuđenje. Ne samo da nisam obukao crne hlače nego samo pod onim stresom obukao sako Vlade Fučijaša…

I krenulo je… Prilozi, emisije… Inzistirao sam na tome da u početku emitiramo nekoliko priloga od 3 do 5 minuta s fotografijama Tita uz glazbu. Počeli smo, naravno, onom Đorđa Novkovića Druže Tito, mi ti se kunemo, u izvedbi odličnog Zdravka Čolića.

Program je bio odlično osmišljen

A zatim emisije, uključenja iz Kumrovca, drugih gradova Hrvatske, Jugoslavije, reagiranja svjetskih TV postaja, od kojih su mnoge prenosile sliku mene kako čitam vijest. Sve je išlo po planu, bez nervoze, panike, na Televiziji nije bilo nikakva dodatnog osiguranja, svi su bili u šoku i tužni… Glupo bi bilo govoriti da nisam bio tužan, iako sam tu vijest očekivao kao i svi, ali sad kad je konačno sve gotovo kad je o poslu riječ – zašto ne otići popiti...

Javim ja Dragi da nas čeka i u dva poslije ponoći zatvorimo birtiju. I pili smo. Ja nakon puna četiri mjeseca. Napravljeni su deseci emisija, napisane stotine tekstova… Od svih slika, osobno me se najviše dojmila scena kad su narodni heroji uz odar odavali počast svom vrhovnom komandantu, trostrukom heroju…

Tu su svi živi, a među njima i komandant Prve proleterske brigade Koča Popović, koji je imao zahlađene odnose s Titom. Svi su postrojeni u stavu mirno i čekaju naredbu svog komandanta. Ali nje nema. Muk, tišina...

Tekst o toj počasnoj, ali i potresnoj straži narodnih heroja osobno sam napisao i pročitao i smatram ga jednim od najemotivnijih u karijeri.

Ispred studija me dočekao generalni direktor Franko Winter, vidno potresen i sa suzama u očima. Televizija Zagreb u režiji Angela Miladinova napravila je impresivan prijenos dolaska Plavog vlaka i oproštaja s Titom na Glavnom kolodvoru. Program je bio odlično osmišljen s oproštajnom pjesmom Fala, kako i priliči Zagrebu i Hrvatskoj. Sve je ostalo poznato.

TV Zagreb dala je za izravni prijenos pokopa u Beogradu sva svoja reportažna vozila, inženjere, tehničare i režisere… Skup državnika bio je impresivan, kao i cijeli oproštaj. Svi su mu se došli pokloniti! To je ostavilo snažan dojam.

Na pogreb su došli gotovo svi lideri tadašnjeg svijeta. Bio je to najveći državnički sprovod dotad.

Vrzmali se oko Titove kuće pa ih uhvatili

U pripremi objave te vijesti, možda najznačajnije u poslijeratnoj Jugoslaviji, zbilo se nekoliko zanimljivih događaja. Kad smo, nekoliko dana prije Titove smrti, prema priopćenjima liječničkog konzilija vidjeli da je Titu sve gore, poslali smo ekipu reportera u Kumrovec.

U ekipi su bili Vanja Sutlić, tada zamjenik urednika Informativnog programa, i Branko Lentić, autor odličnih dokumentaraca i bivši direktor programa Televizije Zagreb. Trebali su otići Titovim susjedima u Kumrovcu, razgovarati s njima, rođacima itd. No, netko je policiji dojavio da su reporteri tamo i da se vrzmaju oko Titove kuće. Iduće jutro, baš sam bio krenuo na kolegij u 10 sati, evo policije: "Druže Liliću, moramo privesti vas i druga Vanju Sutlića."

"Vozite vi Sutlića! Ja ću doći za vama čim završim kolegij."

Direktor Gobac u čudu je gledao kako Vanju odvode dva policajca: "Kud će ovaj? Tko su ovi?" Na policiju sam došao oko 11 sati. Čim su Sutlića odveli u policijsku postaju, nazvao sam Branka Puharića u CK. On je intervenirao kod Milutina Baltića i Milke Planinc, i to baš u vrijeme kad sam i ja bio u policiji na saslušanju. Policija k'o policija:

"Što su vaši novinari radili u Kumrovcu?"

"Ja sam ih poslao."

"Zašto?"

"Pa da budu tamo i naprave reportažu ako Tito eventualno umre. Nisam, naravno, rekao "kad Tito umre" nego "ako eventualno umre".

"Kako ste vi to mogli znati?"

"Radim u koordinaciji i dogovoru s članom Predsjedništva CK, drugom Brankom Puharićem, koji je zadužen za informiranje."

Policajac se nije dao impresionirati:

"Kako vi to možete! Pa vi uzbunjujete narod!"

Uglavnom, to je bilo mučno iskustvo. Branko Lentić, kojeg su u 6 ujutro priveli iz stana, proveo je na policiji nekoliko sati, Vanja Sutlić oko dva sata. Onda su nas sve pustili, naravno nakon intervencije iz CK. Iz današnje perspektive, siguran sam da je Televizija vrlo profesionalno popratila taj događaj – od ispraćaja Plavog vlaka iz Ljubljane, preko izravnih javljanja u eter do prijenosa sprovoda.

TV Beograd emitirao vijest 30-ak sekundi nakon nas

Izvanredni program trajao je oko pet dana. Uglavnom, 90 posto programa popunili smo prikazujući dokumentarne i igrane filmove o Titu. Televizija Beograd nije htjela preuzeti našu objavu vijesti. Oni su je emitirali 30-ak sekundi poslije nas.

Pročitao ju je Miodrag Zdravković, odličan spiker iznimnoga glasa.

Sve europske televizije, od Austrije, BBC-a, Njemačke, Švedske – njih tridesetak – prenijele su tu vijest. Svijet je bio iznimno zainteresiran. I na Euroviziji su objavili kako čitam vijest o Titovoj smrti s velikim naslovom "Tito je mrtav". To je na mene ostavilo snažan dojam.

Tita nikad nisam osobno upoznao iako sam bio u njegovoj blizini, ali sam ga apsolutno uvažavao kao predsjednika Jugoslavije i Saveza komunista. O njemu se može reći toliko toga dobroga, jer je učinio puno pozitivnih stvari za zemlju. Naravno, može se reći i lošega, ali to ostavljam povjesničarima.

I tako – ode Tito preko Romanije, kao što je napisao veliki intelektualac, mudar čovjek i književnik Miroslav Krleža. Nakon svega, nama je najvažniji i najteži zadatak bio kako polako program vratiti u normalnu shemu, početi sa svakodnevnim životom.