Tate od formata: 'Ručak za nas sedmero kuham od 10 ujutro'

Ivan Marinić (36), samohrani otac šestero djece koji živi u Žminju u Istri život je podredio djeci i trenutačno je na rodiljskom. Prije dvije godine izgubio je suprugu Željku (28), koju je samo jednog jutra izdalo srce, no hrabri “tata od formata” se ne predaje.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:48

Video: 24sata/pixsell

Zatekli smo njega i djecu u mjestu Svetvinčenat kraj Žminja, gdje Ivan uzgaja ovce i janjad, magarce, a društvo im prave i zečevi... Djeca obožavaju svoje životinje, hrane ih, paze i maze. Posadili su svi zajedno i vrt, pa čekaju da povrće naraste.

- Imamo svega, i mesa, i kruha, i povrća. Tata dobro kuha. Posadili smo s tatom vrt i u njemu će narasti lubenice, tikve, krumpir, mahune, luk..., a jedva čekamo da narastu naše trešnje - pričaju dobro raspoložena djeca.

Svi se uhvate posla

- Moramo se boriti, moramo biti zajedno. To je najveća utjeha. Od kada mi je umrla žena, morao sam se trgnuti i reći sebi da nema mjesta kukanju i plakanju. Djecu treba podići na noge, pa nema vremena za negativnosti. Život ide dalje, a naša kuća je puna dječje vike, galame i smijeha. Hvala Bogu, gladni nismo, a iako sam prošle godine imao nesreću i ostao bez automobila, koji je uništen, poznanici iz Zagreba su pomogli i, evo, imam automobil za prijevoz do škole.

- Ja sam i tata i mama. Dižem se ujutro oko 4 ili 5 sati i pripremam doručak za djecu. Svi se dignu malo kasnije. Doručak je obavezno zajednički, a potom vozim stariju djecu u školu. Snašao sam se, a puno mi pomažu moja djeca: Marija (11), Katarina (10), Ivan (7), Kristina (6), pa i Željka (3), dok je najmlađi sin Matej (2) u Bjelovaru kod roditelja pokojne supruge. Ja sam još na rodiljskom dopustu, a poslije toga ne znam. Imam ovce, koje držim na terenu koji mi je ustupila Porečko-pulska biskupija, pa gladni biti nećemo.

Jako sam im zahvalan na tome jer nas upravo životinje hrane. Kad je zima, u šumi nacijepam drva i nema zime kod nas. Nakon što djecu odvezem u školu, idem nahraniti stoku i kuhati ručak. Sve se može ako se dobro organizirate - objasnio je hrabri tata. Kad plati podstanarstvo i režije, ostane mu oko 3000 kuna, koje su ovom skromnom ocu, kaže, dovoljne da prehrani svu svoju djecu. O supruzi priča s velikom sjetom i tugom, ali život mora ići dalje.

Najmlađi sinčić Matej imao je tek dva mjeseca kad je supruga preminula. Kako je bio beba, a trebalo se brinuti i o ostalih petero djece, Ivanu su pomogli punac i punica. 
- Posjećujemo ga, a uskoro ćemo svi biti zajedno - rekao je na kraju.

Sad razumijem žene i skidam kapu svakoj! Prije ne bih razumio kad bi se supruga naradila, a kuća ista ko prije. Sad se Darko naradi pa kuži, u šali objašnjava novu filozofiju Darko Jeremić (38). Darko sa svojih šestero djece: Sinišom (11), Vanjom (9), Natašom (8), Matejom (6), Danijelom (5) i malom Tatianom (2) živi u Otočcu u koji su se doselili iz Korenice prije mjesec dana

Dobro odgojena


- Ustajem u sedam, a djecu dižem za školu 20 minuta kasnije. Troje velikih se sami spreme za školu i odu pješice jer nije daleko. Nakon što oni odu, imam sat, nekad sat i pol za sebe. Skuham kavu i planiram ručak. Čim se maleni probude, pospremimo sobe i napravimo krevete. Dvoje većih su prilično samostalni, a Tatianu presvlačim ja, još i pelenu nosi. 
Oko 10 počinjem s kuhanjem ručka. Puno nas je pa danas, primjerice, imamo dva pileta s prilozima. Nekad sve smažu za ručak, a nekad ostane i za večeru. Ako ne ostane, onda i večeru skuham. Tempiram ručak da bude gotov oko 13.30, kad mi najstariji sin dođe iz škole jer on dolazi zadnji. Mlađoj dječici prije toga, oko 11, poslužim žitarice ili nešto slično. Nasreću, imam perilicu suđa, a djecu sam naučio da je bolje da svatko radi pomalo pa smo svi gotovi za pet minuta, nego da ja sam spremam iza ručka, jer dok pojedu i sve se pospremi, to traje 45 minuta, mjerio sam. Isprva ih nisam htio opterećivati time, ali meni je to previše vremena, a njima je zdravo pomoći pomalo pa kako tko može. Nitko se ne umori, a sve riješeno! Onda pišemo domaći, do 16 sati. Stariji su potpuno samostalni, samo najmlađoj učenici malo pomognem. Ali koliko ja želim. Nakon toga Tatiana zaspi popodne pa kad se probudi, idemo u park. Još smo novi u gradu pa se zasad držimo najbližeg parka. Ako djevojčica spava dulje, pustim ih i same jer su dobro odgojena djeca i znam da neće na cestu, a ja ih promatram s prozora koji gleda u park. Kući se vratimo oko 19 ili 19.30 sati. Tad gledamo televiziju, radnim danom do 22, a vikendom do 23. Djeca vole turske sapunice, a ja baš i ne pa se podijelimo na dva televizora da mogu gledati kuhanje, priča nam tata Darko.


Tad se on hvata čišćenja kuće jer je cjepidlaka, priznaje nam, što se higijene tiče. Često radi do jedan poslije ponoći. Najteže mu je naći vremena za plaćanje računa ili otići na roditeljski sastanak jer su novi u gradu pa nema nikoga koga bi zamolio da u to vrijeme djecu pričuva.   Ali ništa mu nije gore nego smišljati što će kuhati.


Tajna je u organizaciji

- Nekad otvorim frižider i nemam inspiracije čak i da je pun puncat. Jednostavno ne znam što bih skuhao za ručak, kao da mi pamet stane - smije se.

Sreća u nesreći je što je naučio kuhati kad se supruga Dragana razboljela od raka dojke. Umrla je u rujnu prošle godine i ta rana još je svježa. 
- Iako znam da im neke stvari nikad neću moći priuštiti, omogućit ću im da žive normalno i da se ne bave kriminalom. Neki ljudi me osuđuju što imam šestero djece, ali da se mene pitalo, imali bismo ih 15. Ali bolest, nažalost, nije pitala - kaže Darko.

Zasad sve uspijeva stići, no za godinu dana istječe mu rodiljski, pa će potražiti posao, a po struci je asistent za invalide.

Dan počinje u sedam

U zajedničkom životu na zagrebačkoj adresi uživaju Noah i Luka Kezele, a otvoreni dječak vjeruje da, nakon razvoda, i djeca imaju pravo glasa. 
- Mislim da bi suci, kad odlučuju s kojim roditeljem će dijete živjeti, trebali više slušati djecu i poštovati njihove želje. Recimo, ako dijete želi živjeti s tatom ili mamom, nebitno, neka ga puste da živi s tim roditeljem - kazao nam je Zagrepčanin Noah Kezele (13), koji živi s ocem, zrakoplovnim inženjerom Lukom Kezeleom (40).

To je i želio, priča, i dodaje da mu je super živjeti s tatom.

- Ništa ne bih mijenjao - odlučan je Noah. Majku i mlađu sestru, koja živi s njom, viđa prema odluci suda. No priznaje da mu ponekad nedostaju. Njihov dan počinje buđenjem oko 7 sati, a završava večerom i spavanjem oko 22 sata. 
- Probudimo se u 7, možda 7.10 - kaže Noah pa se ispravlja nakon očeve intervencije.
- Ja se probudim oko 7, ne znam kad se tata budi. Doručkujemo, ja operem zube, tata opere suđe, spremim stvari pa čekam 7.45 jer mi treba pet minuta do škole. U 7.50 trebamo biti u školi jer u 8 počinje nastava - priča Noah. 
- Kada dođem kući, tata je još na poslu. On dolazi oko 16 sati. Dok sam kod kuće, znam napraviti zadaću, ponekad mi dođe instruktorica ili baka s ručkom. U slobodno vrijeme sam na mobitelu ili gledam televiziju – ispričao je Noah.

Luka pojašnjava da njegovi roditelji žive u Zagrebu pa dođu pogledati Nou dok je on na poslu. 
- Triput na tjedan Noah ide na judo u Judo klub Mladost. Trenira već četiri godine. Trening mu počinje u 18.30. Sad je žuti pojas, uskoro polaže za narančasti. Ponekad ima i informatiku, koja mu je izborni predmet, do 18.20. U principu, radnim danima cijeli dan ima školu, trening, učenje... Vidimo se navečer pa tijekom večere prepričamo dan, što se sve događalo i slično. 
- Sad smo već u fazi kad on želi biti sam s prijateljima i kad roditelji već polako postaju višak – nostalgično kaže Luka

Naš tata je za deset

A sa sličnim problemima hrabro se bori i tata Grozdan Lipošćak (48) iz Trošmarije kraj Ogulina.
- Teško je, ali kad smo svi složni, sve ide. Živjeti se mora dalje. Nakon što nas je prije četiri godine napustila bivša supruga, ostao sam s tri sina. Blizanci su tad bili u najosjetljivijim godinama, pubertetskim, 14-godišnjaci, a mlađi Antonijo bio je navršio deset - kaže Grozdan, samohrani otac blizanaca Josipa i Ivana (18) te Antonija (14). Grozdan je ratni vojni invalid u mirovini, život je podredio sinovima, a u tome mu pomaže i obitelj. Osim o sinovima brine se o bolesnom ocu (82) i njegovoj supruzi (86).

- Organizacija je najvažnija. Ujutro se budimo prije sedam, najprije si skuham kavu i provjerim jesu li dečki budni. Kako su već veliki, sami se spremaju u školu. Blizanci pohađaju treći razred srednje škole za strojobravara, a mlađi osmi razred. Inače, najzahtjevniji zadatak bilo mi je kuhanje jer sam počeo od nule. Čitao sam recepte, kuharice, ali niti jedno jelo nije završilo u smeću.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:09

ivan marinić | Video: Dusko Marusic/PIXSELL, Reuters

Do sada sam već potpuno ovladao kuharskim tehnikama, a zadovoljni su i dečki - govori Grozdan dodajući da do povratka sinova iz škole obavlja poslove po kući i oko kuće, hrani zečeve, a u vrijeme sezone radi i poslove u povrtnjaku.
- Dečki su vrlo dobri, dobro su odgojeni i na to sam najponosniji - kaže tata Grozdan. 
- Uvijek smo bili složni. Prihvatili smo situaciju kakva jest i međusobno si pomažemo. Tata je za deset - dodaju Ivan, Josip i Antonijo.