Tako su to nekad radili: Tajne samoborskog Mlina iz bajke...

Neće od tebe kruha biti. Čuo sam ovu staru narodnu mnogo puta, ali nikada nije bila tako stvarna kao kad mi ju je izrekao Stipe, radnik koji mi je pokušavao objasniti kako se proizvodi brašno na starom mlinu. Istina, on ju je izrekao šaleći se, ali ja sam bio sve svjesniji da u njegovim riječima ima zrna istine. Pokušavao sam poslušati sve upute o prosijavanju brašna. Trudio sam se ne obuhvaćati palcima sito, njihati ga ne samo naprijed-nazad nego i skladno gore-dolje kako bi se brašno što bolje prosijalo. Nije mi išlo... Došao sam na imanje obitelji Komerički na potoku Bistrec kraj Samobora. Htio sam naučiti kako se proizvodilo brašno uz pomoć vode, mlina iz 1904. godine i ljudske snage. Obitelj Komerički uložila je mnogo novca i pet godina rada kako bi obnovili stari mlin i stvorili gospodarstvo koje su nazvali “Mlin iz bajke”.

Vlasnici su smislili kako pokrenuti mlin, no nisu mogli naći majstora

- Imamo pekarnicu i bavimo se pekarstvom. Želimo imati cijelu proizvodnju zdravih pekarskih proizvoda, bez “kemije” – kaže Božidar Komerički, gazda imanja.

- Moj suprug je cijeli život sanjao da ima nešto uz potok, a onda kad se otvorila mogućnost to bude još i mlin, sve je bilo jasno. Stariji susjed ponudio nam je gospodarstvo i to je bilo ispunjenje suprugova sna, a mi k tome imamo i mogućnost sami proizvoditi brašno za naš posao – ponosno dodaje Marija. No nismo imali vremena dugo sjediti i razgovarati. Valjalo je krenuti na posao, napraviti brašno jer su na gospodarstvo uskoro trebali doći gosti. Stipe i Božidar su me zvali da idemo pokrenuti vodenicu. 

Iznad potoka se nadvio golemi kotač i trebalo je pustiti vodu da se prelijeva preko njega i pokrene teški mlinski kamen. Trebalo je okrenuti kotač koji podiže branu potoka. Trebalo je paziti da se ne pusti ni previše niti premalo vode. Ubrzo čujem huk vode i pohlepno grabljenje kotača. Drvena vodenica je u pogonu. 

- Kotač nam je bilo najteže obnoviti. Bilo je lako napraviti izračune, ali nema majstora koji rade na takvim strojevima. Imamo sreće što je moj brat inženjer pa nam je on napravio postrojenje – govori Božidar. Prvi zadatak koji mi daju je da napunim kantu kukuruzom. 

- Na starom mlinu meljemo kukuruz, a za proizvodnju pšeničnog brašna koristimo električni mlin jer nam pšeničnog brašna ipak mnogo više treba za pekarstvo – objašnjava Božidar. Puštaju mene da pokrenem mlin, ali se jednostavno povlačenje metalne ručice pokazuje kao zamka. Božidar i Stipe spašavaju stvar. 

Ubrzo su sve poštimali i drvena konstrukcija u kojoj se nalazi teški mlinski kamen počinje drhtati. Prvih minuta  rada sam uvjeren kako je posao mlinara lagan. No onda me počinju boljeti ruke. Ponovio sam na desetke puta isti pokret – zagrabio kukuruz lopaticom i sasuo ga u mlin. Stari mlinari bi ovako proveli i po cijeli radni dan, pomišljam i shvaćam da sam pogriješio pri procjeni ovog posla. Iz mlina sipi brašno, a prostorija se puni sitnom prašinom od brašna. I odjeća mi je već prekrivena slojem brašna. Tešku vreće valja odnijeti na prosijavanje. Ipak mlin u prvom navratu nije sve zdrobio na sasvim sitna zrna.

- Sitom razdvojimo brašno od griza, a tu su i ljuske koje su zapravo otpad. Onda griz i ljuske vraćamo u mlin n  ponovnu obradu. I tako sve dok ne ostane čisto fino brašno. Ako idemo na proizvodnju griza, onda se mlin namjesti drukčije – objašnjava Božidar. Uz korake koje sam i ja prošao, tu je i održavanje mlina i vodenice. Stari mlinari bi za dan rada proizveli stotine kilograma brašna, a ljudi bi im donosili svoj kukuruz i pšenicu na mljevenje.

- Ovo je obiteljski posao. Uz mene i suprugu tu su i sin i kći koji rade na gospodarstvu, a kad ja odem u mirovinu, oni će biti gazde. Proizvodimo i vino – objašnjava Božidar.

- Sad sam baš sa Stipom, koji nam je kao još jedan član obitelji, dogovarao izgradnju krušne peći. Nakon što nju napravimo, imati ćemo ovdje na gospodarstvu cijeli proces proizvodnje pravog domaćeg integralnog kruha – govori Božidar.

- Mnogo ljudi dolazi samo da vide stari mlin. Iako diljem Hrvatske postoje mnoge stare vodenice, rijetki su mlinovi koji i rade – s osmijehom priča Božidar. Vrijeme je da napustimo “Mlin iz bajke” obitelji Komerički, ali nas gazdarica Marija ne pušta da odemo bez da probamo i finalni proizvod – peciva od integralnog brašna. Bila su uistinu za prste polizati.