Obavijesti

News

Komentari 439

Tajno oružje: Ispovijedi Hrvata koji su "prošli" kuhinju u JNA

Tajno oružje: Ispovijedi Hrvata koji su "prošli" kuhinju u JNA
7

Vojnički pasulj ili vojnički grah je jedino jelo koje se pamti iz JNA. Dan je u vojsci u pravilu bio dobar ako je na meniju bio grah. Ostala jela? Mi smo ih zvali - DRNČ...

Dan Jugoslavenske narodne armije obilježavao se 22. prosinca pa povodom toga objavljujemo članak iz tiskanog izdanja Expressa.

Napokon je procurilo najtajnije oružje JNA - recepti za hranu. Sve je tu, količine, sastojci, način pripreme, no ono čega nema je onaj osjećaj koji mladac istrgnut od doma i mamine spize ima dok čeka u redu s 200-tinjak sličnih sebi moleći da porcije graha potraju dok i na njega ne dođe red. Zapravo, vojnički je grah jedino jelo koje se pamti, a dan je u pravilu bio dobar ako je na meniju bio grah. 

Ostala jela. Pa ne znam kako su ih zvale druge generacije, ali moja ih je zvala DRNČ. Naime, DRNČ je bilo sve što se sa sigurnošću nije moglo prepoznati kao neko konkretno jelo, na primjer, grah. No opće je poznato da u JNA, prema nekoj čudnoj logici, ljudi bili raspoređivani tako da ono za što će se obučavati najmanje sliči onom što su dotad u životu naučili. Na primjer, moj prijatelj koji nikad nije naučio plivati, što je jasno na regrutaciji i rekao, poslan je u mornaricu, i to još u podmorničare. Tako je bilo i u ostalim stvarima, pa su u sanitet išli dečki koji su učili za automehaničare, oni sa srednjom medicinskom ili medicinskim faksom išli su u autoradionice, slastičari su bili frizeri, a u kuhare su regrutirali u pravilu filharmoničare. 

Ključ je bio nevažan, bilo je samo važno da se svako bavi nečim o čemu pojma nema. Vjerojatno je tako nastao i čuveni DRNČ, jelo nepoznatog podrijetla koje se služilo 29 dana u mjesecu, a preostali dan ili dva za ručak je bio grah. No što je to DRNČ, pitate se, nitko ne zna, jedino što vam mogu otkriti da je to inače kratica za sredstvo kojim smo čistili naoružanje a puni naziv glasi - Deterđentski razređivač naslaga čađe

Donosimo ispovijesti poznatih Hrvata koji su kušali sva slavna i neslavna jela iz JNA kuhinje...

ZORAN ČUTURA, novinar i košarkaš

JNA stroga dijeta i spasonosne kobase

"Čutura", s naglaskom na drugom slogu, "oćeš kobasa?"... Ako se nečega iz one šugave vojske koju sam služio 1980., brutalno odvojen od obitelji, lopte, prijatelja, Zagreba i djevojaka koje su se netom pustile u promet, sjetim se tog pitanja. Prvo mi nije bilo jasno zašto se kolege vojnici Bislimi, Miftari i Demiri obraćaju baš meni dok smo, ni krivi ni dužni, bauljali po beogradskoj Banjici, držeći u ruci limene tanjure. 

S osamnaest godina čovjeku baš i nije puno toga jasno osim da u tom boravku u vojsci nema ni truna zdravog razuma. S vremenom sam polako shvaćao da momci ne jedu svinjetinu, a stvarno se nije moglo znati što je izmiješano u tim kobasama, i da sam im kao Hrvat draži i simpatičniji od ostatka društva u kasarni, s kojim se etnički/povijesno baš i nisu najbolje slagali. Kasnije se Demiri užasno udebljao iako nije jeo kobase, i kad sam ga pitao kako mu je to uspjelo, lijepo mi je objasnio da se u vojsci dobro živi s tri obroka dnevno, bez ikakvih obaveza. Meni, gradskom djetetu, opet ništa nije bilo jasno, dok nisam shvatio da je dečko u civilu pastir negdje u bespućima ProkletijaJoš kasnije je po kasarni krenula priča kako im je profesor engleskog Jašar, fin čovjek koji se bavio i nekim borilačkim sportom, držao političku nastavu u nekakvom tamnom kutku, pa je oko toga pukla afera, a brko Jašar je nestao. Ali, to je druga tema...

Kobase su, dakle, obilježile moj vojni rok kao neko mitsko jelo bogova jer sam ih imao na pretek kad god su bile na meniju. Ostalo, svi oni drnčevi, gulaši, grahovi/pasulji, suvi dnevni obroci, napolitanke zalijevane pivom, sve je to izblijedilo i pretvorilo se u amalgam odvratnosti nakon kojeg sam se kući vratio držeći jednom rukom hlače, a drugom torbu - pretpostavljam platnenu torbu okruglog profila kakve su se tada kupovale u Trstu. 

"Dijetalni JNA program" puno je učinkovitiji od bilo koje dijete 21. stoljeća iz časopisa, čudom se čudim što se nitko još nije sjetio naivnim pretilim ženicama raskošno plasirati taj program u nekom retrospecijalu.

VELIMIR VISKOVIĆ, književni kritičar i leksikograf

Kako sam Titu krao sočne marelice...

Što se u vojsci (onoj bivšoj) jelo? Da budem iskren danas se slabo sjećam jer mi je jelo tih tegobnih godinu dana života zapravo bio najmanji problem. U JNA sam otišao potkraj 1978. Imao sam punih 27 godina, bio sam oženjen i imao divnog sina, prelijepu mladu ženu, bio urednik u Leksikografskom zavodu (ooo, čak se može reći i Krležin suradnik jer sam radio na "Enciklopediji Jugoslavije", kojoj je on bio glavni urednik!). Ali tu nesretnu vojsku nisam bio odslužio.

Odgađao sam odlazak najprije postdiplomskim studijem, potom potrebama posla. Nadao se da ću moj nešto povišeni tlak umjetno podići te da će me osloboditi kao nesposobnoga. Ma, vraga, nakon nekoliko probdjevenih noći i pustih litara kave nabrijao sam ga negdje na 160/100. Kad sam nalaz pokazao činovniku u Vojnom odsjeku općine Maksimir, samo se nasmijao: "Ti si prijane visok i kršan, pa još s tim lipim brkovima, pravi materijal za gardista. A to što imaš visok tlak, to samo znači da ne’š spavati na straži dok čuvaš Maršala!"

Tako sam ja prvo otišao na klasičnu pješadijsku obuku u Valjevo, nakon koje se odlazilo u Gardijski puk u Beograd. U Valjevu sam se našao usred ciče zime i kao pravog Dalmatinca ubijala me ta zima. Smrzavao sam se, jednom su mi se na straži o brkove objesili mosuri (ledenice) dugi desetak centimetara; kad je došao komandir straže, nekakav vodnik s vojnicima da me zamijeni, zaprepastio se: "Brko, bogati, ti si se skroz zaledio!" Pamtim, dakle, iz Valjeva tu zimu, i da prostite - nejebicu. 

Žena mi je iz Zagreba dolazila svaki drugi vikend, ali što je to u tim godinama?! Puštao me moj poručnik Praščević (mlađi od mene) da provedem vikend sa svojom mladom suprugom namigujući šeretski: "Lepa ti je drugarica, lepa, lepa! I nemoj noćas da zabušavaš, Viskoviću, neka drugarica vidi kako dejstvuje armija!". A armija je, bogami, bivala neumorna. Po cijelu noć. Ooo, a kako su nakon neprospavane noći prijali jutarnji doručci u hotelu, valjda se zvao Grand!

Iz vojske najviše od hrane pamtim te obilate doručke s kajmakom i sirom, i jajima na oko, i pekmezom, putrom, pašteticama, medom... Nema što ne bih pojeo. Potom povratak u sobu i opet je armija dejstvovala. E, a onda ručak, uvijek sam uzimao bifteke, na različite načine, o treba mi mesa, mesa, kvalitetnog mesa. I što da vam  pričam?! Dobro, par puta smo prošetali gradskim korzom, nije se u Valjevu dalo bog zna što vidjeti. Živio sam od tih vikenda, za te vikende. 

A o standardnoj vojničkoj hrani, što da vam pričam: grah, cušpajzi od konzerviranog povrća, grašak iz limenke. Nisam bio od onih koji su se nad time gadili, jadikovali; neumorno sam sve to jeo, da preživim i dočekam svoje vikende.

A onda sam na proljeće otišao u prekomandu u Beograd, u gardijski puk na Dedinju, onaj koji daje počasne straže. Tito, već u visokoj starosti to proljeće i ljeto provodio je uglavnom u Igalu i na Brijunima tako da nismo odlazili na dočeke na aerodrom; davali smo straže pred rezidencijom u Užićkoj, ili pred republičkim rezidencijama. Sjećam se, jednom sam bio dežurni na ulazu u rezidenciju koju su dijelili Fadil Hodža i Joža Vrhovec. Član tadašnjeg Predsjedništva Jugoslavije Fadil Hodža spustio se bio iz rezidencije da donese dva kuhana kukuruza za druga vojnika. Nisam vidio poslugu da ulazi u rezidenciju, vjerojatno je kukuruze sam kuhao; moram priznati dirnula me pažnja. (Hodža će nakon pobune kosovskih Albanaca 1981. biti smijenjen.) 

Najviše od svega sam mrzio straže na ulici, pred Titovom rezidencijom, ono što su mladi vojnici najviše voljeli. Usred ljeta, u paradnoj uniformi, s oružjem, ukipljen tri sata skoro nepomično stajati. Potom imaš šest sati odmora (ali zapravo nikad ne možeš skupiti u kontinuitetu više od tri sata spavanja). Da prikratim beskrajnu dosadu tih stražarenja u inače pustoj Užičkoj bio sam kupio nekoliko Langenscheidtovih rječnika, onih najmanjih, pa iz njih na straži učio riječi, brižno ih skrivajući na dlanu. To sam mogao po danu, za vidjela, ali kako prikratiti dosadu noću. 

Sluđen već tim stražarenjima javio sam se dobrovoljno kad su tražili dobrovoljce za nekakve građevinske radove u dvorištu Titove rezidencije. Tamo su bageri bili iskopali neku grdnu rupetinu u kojoj će biti sagrađeno nekoliko podzemnih katova. Kasnije će to postati Kuća cvijeća, u kojoj je smještena Titova grobnica. Tako sam ja gradio Titovu grobnicu: prenosio vreće cementa, armature, daske... 

Tu smo se mi vojnici hranili s radnicima neke državne firme, ne znam je li bila vojna; svaki dan kombi je dovozio velike limene kante pune nekakvog gulaša, koji bi zamirisao cijelo dvorište i moram priznati meni je prijao, da l’ zbog mojeg umora i gladi, ili je stvarno bio dobar. Ali najviše od svega pamtim krupne, rumenožute marelice iz Titova dvorišta: u rano ljeto povijale su se grane pod njihovom težinom. Kao, nije ih se smjelo brati, ali tko bi sve to nadzirao. Tako sam ja, ponosni graditelj Titove grobnice, krišom jeo marelice iz njegova vrta. O, da sam se toga sjetio, mogao sam devedesetih govoriti kako sam u komunizmu djelovao subverzivno: kopao sam Titu grob i podrivao imovinsko stanje!

RENATO IVANUŠ, glavni urednik 24sata

Jesam li ja stvarno u Nišu kušao žohara?

Život u vojsci se u konačnici svodi na odbrojavanje. Brojili su se dani do kraja vojnog roka, dani do kraja obuke, dani do odlaska u prekomandu... A brojili su se i sati - do buđenja, do povečerja, do kraja smjene na straži... No najviše su se brojili sati do sljedećeg obroka. Jer vojnici su uvijek gladni i, što je možda još važnije, misle da ih nitko za vrijeme obroka neće maltretirati. Osim ako se neki od nadobudnih desetara ne zadere: "Uzbunaaaaaa", pa svi iz vojničkog restorana moraju otrčati po oružje i nacrtati se na zbornom mjestu. 

Tako su i meni prolazili jesensko-zimski dani davne 1987. godine na vojnom aerodromu u Nišu. Nekim, meni do danas nerazjašnjenim, putovima mudraci iz velikogoričkog vojnog odsjeka poslali su me na služenje JNA u taj grad na jugoistoku Srbije, i to u Padobransku brigadu. A ja sam se nadao da ću tih godinu dana provesti negdje puno bliže i u nekoj puno nezahtjevnijoj postrojbi. Pusti snovi...

I taj je aerodrom imao vojnički restoran. Mjesto u kojem su za vojnike kuhali drugi vojnici. Danas shvaćam da to i nije baš bila najdobitnija kombinacija jer sam jeo ono što su skuhali drugi 19-godišnjaci. A oni su u većini slučajeva kuhaču prvi puta uzeli u JNA. No dobro, tada me to nije opterećivalo. I tako ulazimo mi jedno predvečerje u taj restoran. Stojimo s tacnama u rukama i navirujemo prema kuharima da vidimo što nas čeka za večeru. Odmah mi je u oči upalo suho meso s kiselim zeljem. Tada nisam uopće volio kiselo zelje, ali su mi suha rebrica oduvijek djelovala neodoljivo. Meso je ipak meso. Dan iza mene je, kao i obično, bio jako naporan. Jedino što sam osjećao bio je umor i glad. Srećom jedan od kuhara je bio zemo iz Zagreba koji mi je umjesto dva komadića suhog mesa na tanjur uvalio tri. 

I počnem jesti. Prva dva komadića mesa slistio sam u sekundi. I onda odlučio uživati u trećem. Pa čak i pojesti nešto kiselog zelja. Da napokon probam kako izgleda sljubljivanje tih okusa i na trenutak zaboravim da se nalazim u nekoj vukojebini stotinama kilometara od kuće. I zagrizem ja tu gastrokombinaciju koju sam dotad uvijek izbjegavao. Odjednom se iz mojih usta začuje - "hrrsst". Zvuk meni nepoznat. Znam da tako ne izgleda kada zagrizem meso, pa čak niti zelje. Bilo je to nešto treće. Kao da sam zubima probio nečiju tvrdu opnu. I sjedim ja tako s poluotvorenim ustima i razmišljam što učiniti. Nije da sam previše gadljiv, ali ako ispljunem zalogaj i analiziram njegov sadržaj mogao bi mi se smučiti život. I odlučim - pljunut ću zalogaj u salvetu i neću ni pogledati u što sam zagrizao

To sam napravio i danas mislim da je to dobra odluka. Jer kasnije sam "po zasluzi" odradio tjedan dana u vojničkoj kuhinji. I spoznao da u vojničkim restoranima ne obitavaju samo ljudi. Tamo su i vojske žohara koji također obožavaju vojničku klopu. Jesam li ja stvarno u Nišu kušao žohara? Ne znam niti me zanima. Jedino i danas kada zagrizem u nešto nepoznato postupim kao i prije 26 godina.

STOJAN MATAVULJ, glumac

Tko pušta glazbu jede najbolje

Bio sam u Somboru od jeseni 1983. do kraja ljeta 1984. Služio sam u jedinici ratnog vazduhoplovstva i protuvazdušne obrane kao radarski mehaničar. Samo jednom su me pustili do radara jer sam odmah sve pokvario i kao glumca su me poslali u vojnički klub. Ne sjećam se što sam do tada jeo, ali po dolasku u vojnički klub više uopće nisam odlazio u menzu već su kuhari dolazili nama i donosili nam najbolju hranu. 

Mi smo, naime, bili nešto poput radiostanice, odnosno puštali smo glazbu koja je treštala sa zvučnika postavljenih u kasarni. Imali smo i poseban program koji smo po noći puštali pekarima i kuharima. Povremeno bi osvanuo neki nadobudan kuhar koji nam nije htio probrati najbolju hranu, onu koju su jeli oficiri, nego je inzistirao da dođemo u menzu i jedemo s ostalom vojskom. E, za takve sam imao poseban lijek. Kad je bio u smjeni puštao bih mu Pink Floyd, Led Zeppelin, Bowiea... Nakon toga vrlo brzo bi stigao do nas s punom manjerkom hrane, bilo je tu odličnih pečenki, mljevena mesa, salata, pečenog krumpira pa i vojničkog graha, ako je netko bio zainteresiran za njega. Tako bi sklopili primirje, mi smo dobili hranu, a oni željene narodnjake i nismo ih više maltretirali kvalitetnom glazbom

Kao Splićanu nedostajala mi je morska riba koje tamo uopće nije bilo, osim smrznute, ali, složit ćete se, može se dobro preživjeti i bez nje. Kasnije sam prešao u Dom armije gdje smo jeli u restoranu i hranu naručivali a’la carte. Sjećam se, jednog dana na terasu kafića u Domu sjeli su Rade Šerbedžija i Mira Furlan, koji su bili u pauzi snimanja neke serije ili filma. Popili smo piće i srdačno se izljubili pozdravivši se sa "Vidimo se". Umirao sam od smijeha kad su me kasnije pitali jesam li u vezi s Mirom. U to vrijeme Mira je bila jedna od najpopularnijih glumica u državi, a velik dio vojnika i mlađih oficira intenzivno je mislilo na nju prije spavanja. 

Po izlasku iz vojske čekao me težak zadatak - morao sam skinuti pet, šest kila viška koje sam natukao.

EDO POPOVIĆ, književnik

Pohvala mesnom naresku

Jugoslavensku narodnu armiju služio sam, kak se to veli, 1982. u Svilajncu u središnjoj Srbiji. U tom kraju dobro se jede, sve te stvari od kojih su Srbijanci napravili brand: jagnjeće čorbice, bele, dimljene i punjene vešalice, leskovačke mućkalice, gibanice, šopska, srpska i ostale salate, jaretina, teletina i ostalo u saču, Karađorđeva šnicla... 

Nijedan izlazak u grad nije prošao bez ozbiljnijeg prežderavanja u odličnom restoranu "Kod Cuneta". Sa žalošću, međutim, konstatiram da sam u vojničkoj menzi jeo uglavnom splačine. I to ne zato što sam izbirljiv po pitanju hrane, niti zato što je kulinarska strategija JNA bila serviranje splačina vojnicima, već zato što me je sudbina bacila u kasarnu za obuku pekara, kuhara i hidrotehničara. Mene je zapalo potonje, hidrotehnička služba - moji drugovi i ja uz pomoć nekih naprava vodu obližnjih rijeka Resave i Morave pretvarali smo u tobože pitku vodu; "naša" voda je nakon pijenja redovito izazivala određene želučane tegobe, koje smo poslije liječili domaćom šljivovicom. 

Hrana u menzi bila je, priznajem, ipak bolja od naše vode. Stvar je u tome što je obuka kuhara trajala 3 mjeseca. Jesti hranu koju pripremaju momci koji prije toga nisu skuhali ni jaje nije neko iskustvo; prvih tjedana u menzu se išlo s grčem u želucu, kako je vrijeme odmicalo stvar se popravljala, i baš kad bi se momci naučili kuhati, odlazili su u prekomandu, na njihovo mjesto dolazili su novi splačinari, kako smo ih zvali, i kulinarski kotač nastavljao se vrtjeti. Dobro se jelo samo u onih nekoliko dana prihvata mladih vojnika, kad su kuhinju preuzimale kuharske "džombe". 

Neću nikad zaboraviti okus čorbe od fazana. Zapovjednik kasarne u kasarni je, blizu kantine, držao u ogradi desetak svojih ljubimaca fazana. Najdraži mu je bio fazan kojeg je zbog boje perja nazvao Zlatanko. Jedno popodne sjedili smo u hladovini tamo kod fazana, pijuckali pivo i gluvarili. Momak iz Zadra, čini mi se da se zvao Tonči, kamenčićima je gađao fazane, bez ikakve namjere da im pričini zlo. Dogodilo se, međutim, da je jednim kamenčićem pogodio Zlatanka u glavu, ovaj je pao, i nije se više digao. Očito je bio pogođen u onu vrlo osjetljivu točku na glavi, koju imaju svi, životinje i ljudi. Završio je, velim, u loncu. 

Iz tog vremena potječe moja slabost prema konzerviranim mesnim narescima. U usporedbi s kuhinjom splačinara, naime, sadržaj konzerve s goveđim ili svinjskim nareskom činio mi se vrhunskom kulinarskom majstorijom, pa bi se u prvim tjednima obuke kuhara vrlo moj ručak često sastojao od dvije konzerve mesnog nareska i pola kruha (kruh je bio odličan, pekarima nije trebalo dugo da izuče svoj zanat). Tako i danas, na užas moje supruge, znadem odbiti ručati, i umjesto toga otići do dućana i pekarnice, vratiti se s konzervama mesnog nareska i polovicom friško pečenog bijelog kruha, sjesti, ne u blagovaonicu, već na balkon ili u dnevnu sobu, otvoriti konzervu, nakrižati narezak i nabadajući vrhom noža komadiće te odurne žlundre - uživati. 

ŽELJKO PERVAN, komičar i glumac

Generalima sam pristavio najfiniju juhu koju su jeli

Zima. 1982 godina. Pustinja Pivka u Sloveniji. Ja, mlad i naočit razvodnik u JNA, osmatram teren. U tijeku su četne bojeve vježbe. Još da bude teže neki hladan sjevernjak puše sve jače, štipa, ulazi u kosti. U glavi mi se roje crne misli dok istovremeno nastojim ostaviti dojam smirenog, čvrstog vođe kojeg ništa ne može iznenaditi. Pod sobom imam pet vojnika: Slovenca, Bošnjaka, Crnogorca, Srbina i Makedonca. Odgovaram za njih, njihovo zdravlje i vjeru u pobjedu na četnim bojevim vježbama. 

Iz misli me prenuše škripavi koraci u mom pravcu. Odmah naredim tišinu i anaerobno stanje jer nas i disanje može odati. Uperih svoj M-53 u pravcu nadolazećih silueta pa čvrstim čeličnim glasom naredih: "Odmah se predstavite tko ste jer u suprotnome voljan sam narediti svojim ljudima punu pripravnost, a to vas može skupo stajati, uostalom jamačno uviđate da..." I dok sam ja još govorio nekoliko ljudi stadoše pa jedan reče uplašenim glasom: "Mi smo, neki generali!" priđoše mi neki generali i rekoše da je situacija teška jer vojska nije jela već tri dana i da su ih uputili na mene jer sam ja iz Zagreba pa... "Dobro", rekoh, "nabavite mi 20 kokoši, veliki lonac, soli, povrća za juhu, kokošju kocku za juhu i veliku zaimaču. "Odmah ćete to dobiti, ali, što to planirate skuhati?" - upitaše neki generali. Rekoh da to zasada ostane tajnom i naredih prestanak anaerobnog stanja svojim ljudima.

Nije prošlo dugo vremena, evo nekih generala sa svim namirnicama koje sam naredio donijeti. Naložismo veliku vatru te ja pristavih najbolju juhu koju sam ikad pristavio. Najedosmo se do sita svi i još je preostalo za obližnje seljake koje privučeni mirisom juhe zauzeše mjesto oko lonca. "To je najbolj ukusna juha do zdaj" - rekoše obližnji seljaci. "Tačno, i nama!" - priklopiše neki generali. Taj trenutak mi je ostao u sjećanju, taj osjećaj sitosti, zajedništva, ushita. 

Dan danas kada pored kamina gledam u zimsku noć, istovremeno stavljajući komad kuhane piletine u usta, stvarnost oko mene nestaje, isparava. Vraćam se, u duhu, drugovima pored vatre, tim komadićem piletine opijen vraćam se svim ćutilima u prošlost. Osjećam iznova oštar zrak u plućima, toplinu juhe koja mi ispunjava utrobu, osjećam opet bratstvo i jedinstvo, hladan dodir petokrake na čelu.

BLAŽ SLIŠKOVIĆ, nogometaš i trener

U životu nisam jeo bolji grah

U JNA sam otišao u sedmom mjesecu 1982. Te se godine SP igralo u Španjolskoj, ali ja nisam mogao ići jer sam bio teško ozlijeđen. Potkraj travnja stradao mi je mišić i ostao sam doma. U dogovoru s liječnicima Hajduka odlučio sam da u srpnju odem u vojsku. U vojsci sam bio 11 mjeseci, izišao sam samo mjesec dana prije nego isteka roka.

Vojnička hrana mi se duboko urezala u sjećanje. Iskreno, nikad se nisam mogao naviknuti na nju i redovito sam se mučio s prehranom u vojarni. Samo mi je grah bio dobar. Ma što dobar, fenomenalan! Nikad u životu nisam jeo bolji grah od toga u vojsci. Kad bi grah bio za ručak, onda ne bih imao problema, ali kad ga nije bilo, onda sam uglavnom ručao i večerao u restoranu do vojarne. Jednostavno, ništa mi osim tog graha nije bilo baš ukusno i dovoljno dobro. Otkrili su recept za vojnički grah? Morat ću ga pronaći.

GORAN GRGIĆ, glumac 

Neobičan mi je bio okus ovčetine

Od srpnja 1984. do rujna 1985. bio sam u Skoplju. Na početku sam, kao i većina mladih vojnika bio izbirljiv, jer je hrana u menzi bila bitno različitog okusa od one koju smo jeli kod kuće, a i bilo mi je vrlo neobično ustati rano i već u 6 i 30 doručkovati veliki komad kuhane slanine s tvrdo kuhanim jajima i četvrt crnog kruha. Nisam bio navikao na tako tešku hranu ujutro. Neobičan mi je bio i okus ovčetine, koja se kod nas gotovo uopće ne sprema, a u Makedoniji, pa tako i u vojnoj menzi u kasarni, redovito je na jelovniku. No ubrzo, kako se intenzivirala obuka i napori od dugačkih marševa terenom, počela mi je prijati kalorična hrana

Sjećam se kako mi je ukusan bio mesni doručak. Činio mi se kao prava delikatesa, ali samo onaj tko je bio u vojsci može shvatiti koliko nam je značila ta konzerva nakon dugotrajnih pješačenja pod punom opremom. Kad sam se malo snašao i pronašao neke zemljake u kuhinji, već je bilo bolje. Oni su se uvijek potrudi da mi u menzi tanjur napune kvalitetnim mesom, bolje zapečenim krumpirom, ili, ako je na meniju grah, da zagrabe dublje i na tanjur stave gusto varivo s mnogo graha i rezane kobase, a ne rijetku juhu s tek ponekim zrnom graha. 

Naravno, od kuće su stizali i paketi sa slavonskim delicijama, koje bih podijelio s prijateljima, a zahvaljujući tom običaju slanja paketa vojnicima upoznao sam suhomesnate specijalitete i razne kolače iz svih republika bivše države. Moja se kasarna nalazila u blizini najvećeg naselja Roma u Europi, Šutke. Mi smo si bili jako dobri s njima, te smo u njihovim ćevabdžinicama jeli obilate porcije. Tamo smo odlazili gotovo svako poslijepodne jer je u žičanoj ogradi bilo nekoliko rupa za koje se pričalo da ih oficiri godinama nisu otkrili. Danas mi je jasno da se na te zabranjene odlaske na ćevape i kolače zapravo generacijama žmirilo na jedno oko. 

Tad sam tek upisao glumu, i nitko me, naravno, nije poznao, ali sam ipak imao koristi od svoje buduće profesije. Naime, tada se poticala kulturna suradnja vojnika i srednjoškolaca, a ja sam dobro recitirao. Nakon jedne priredbe u kasarni pozvali su me na slične manifestacije u srednjim školama. Uživao sam družeći se s godinu, dvije mlađim generacijama, a škole su se uvijek pobrinule za kvalitetne obroke, tako da sam često uživao u specijalitetima makedonske kuhinje i njihovim čuvenim kolačima. Nakon službenog programa znali smo grupno otići u kafić, popiti koju pivu, bilo je baš zabavno. 

Isto tako, znao sam izlaziti u grad s kolegama vojnicima i pogledati film u kinu, a nakon toga obavezno bi uživali u roštilju u nekoj od pečenjarnica kojih je Skoplje tada bilo puno. Posljednja dva mjeseca u JNA bila su mi najduža. Obuka je bila odavno gotova, a kao stare "džombe" nismo gotovo ništa radili. Samo smo se izležavali i odlazili u kantinu na pivo ili ispod žice na ćevape. Ta neaktivnost ostavila je posljedice te sam prije početka studija morao smršaviti.

ŠPIRO GUBERINA, glumac

Zbog broma u hrani smo imali potrebu za slatkim

Nisam siguran smijem li pričati o mom vojnom roku u JNA, stalno su nas upozoravali da je to vojna tajna. Ipak prošlo je već 52 godine, a i ta armija se raspala, pa valjda smijem. Vojsku sam služio u Dubrovniku u desantskoj mornaričkoj pješadiji, bili smo diverzanti. 

Nakon toliko godina više se baš i ne sjećam što smo tamo jeli. Znam da nisam volio poparu. To je neko čudno jelo od starog kruha koji bi se razmočio u pari i zalio nekim mastima, tako nešto. To ništa nije valjalo i uvijek sam se pitao kome je palo na pamet da tako nešto sprema i naziva to jelom. 

Najbolji mi je bio, kao i svim vojnicima, grah s kobasicom. Ovisi koji bi ga kuhar spremao, znao je biti lošiji ili bolji, a neki puta je bio toliko dobar da bih ga i danas rado pojeo. Meni je u Dubrovniku vjerojatno bilo lakše nego nekom kontinentalcu jer sam iz Šibenika i bilo mi je drago kad bi se jele ribe. Iz Šibenika su mi stizali i paketi kakve je svaka obitelj slala svojim vojnicima. Najviše sam se veselio tradicionalnim kolačima od trešanja ili dunja, koje bih podijelio s prijateljima. Zapravo, svima nam je nedostajalo slatko, a kolače bi dobili samo za Dan republike ili Dan armije. 

Nasreću, bio sam glumac koji je već tada bio u angažmanu u HNK, te su me nakon završetka obuke prebacili u Vojnički klub. Naš je zadatak bio osmisliti neku kulturnu zabavu za vojsku, a ja sam, među ostalim, svaki dan morao otići u grad po novine. Naravno, obavezno bih otišao u slastičarnu na Stradunu pojesti neku štrudlu. Kasnije sam doznao da smo kao vojnici imali toliku potrebu za slatkim jer su nam stavljali brom u hranu kako bi nam smanjili spolnu želju. Ipak je trebalo provesti godinu i više dana bez žena. No unatoč bromu nitko nije bio imun na žene, pa niti ja. 

Sjećam se jedne zgodne Talijanke koja je u Dubrovnik došla na odmor. Sreo sam je na Stradunu i malo smo čavrljali, naravno u slastičarnici. Kad sam se vratio u kasarnu dobro su me naribali govoreći mi da je svaki razgovor sa strancima zabranjen. Toj djevojci, objasnili su mi, nije nimalo stalo do mene. Njoj je zadatak da sve učini kako bi izvukla nešto od mene, neki podatak koji će koristiti neprijatelju koji ju je za to angažirao. Nije mi preostalo ništa drugo nego da se, kad vidim neku slatku fureštu šinjorinu pravim da ju ne razumijem i pojedem nešto slatko. 

JNA KUVAR

(*Kuharicu Jugoslavenske narodne armije prenosimo u orginalu, onako kako je napisana)

Vojnički pasulj

Prebran pasulj držati u hladnoj vodi 1-3 časa. Ocediti pa kuvati 10-15 minuta od proključavanja. U međuvremenu na deo vrele masnoće dodati sitno seckani luk i mrkvu, malo propržiti pa dodati goveđe meso isečeno na kocke. Iz prokuvanog pasulja ocediti vodu, dodati prodinstane sastojke kuvati dok sve ne omekša. Preostalu masnoću zagrejati, dodati brašno i kuvati da blago porumeni. Dodati začine. Kada pasulj omekša dodati lovorov list, začine, koncentrat paradajza i kuhati još 20-30 minuta.

Musaka od krompira

U delu vrele masnoće pržiti sitno iseckani luk. Zatim dodati samleveno meso i dinstati. Isključiti toplotu, dodati papriku u prahu, dodatak jelima, biber, peršunov list, posoliti i odložiti. Krompir oljuštiti, oprati, iseći na kolutove i posoliti. U podmazane plehove slagati sloj krompira, sloj mesa, sloj krompira. Voditi računa da se ravnopravno raspodeli, a debljina musake da bude 6 cm. Sve peći, dok krompir ne omekša, a tada ga zaliti "rojalmasom" od razmućenih jaja i mleka. Peći dok musaka ne postane zlatnožuta.

Popara sa sirom

U pogodne posude ili kazane naliti određenu količinu tople vode (2,5 do 3 dl) pa dodati margarin (5 g), mast ili ulje (10 g) i so (po ukusu) i zagrejati do stepena ključanja, zatim dodati hleb (150 grama) isečen na sitne komadiće i kuvati na tihoj vatri uz stalno miješanje oko pet minuta. Potom dodati usitnjeni beli sir (100 g), dobro izmešati, po potrebi posoliti i deliti ravnom francuskom kašikom. Ovaj normativ obezbeđuje oko 500 grama gotovog jela.

Svinjski navaren

Na deo vrele masnoće dodati sitno seckani luk, malo propžiti pa dodati papriku u prahu i svinjsko meso isečeno na rezance. Dinstati pa dodati začine, koncentrovani sok od paradajza, podliti vodom i kuvati 10 minuta. Dodati svežu papriku i paradajz sečene na rezance i kuvati dok svi artikll ne omekšaju. Isključiti toplotu, posoliti i dodati samleveni biber. U međuvremenu od ostatka masnoće i pirinača pripremiti dinstani pirinač po recepturi.

Kendle od džigerice

U pogodnom sudu ulupati penasto odgovarajuću količinu masti ili margarina. Zatim dodati žumanca i sve zajedno mutiti dok se ne dobije ujednačena smesa. U ovu masu dodati samlevenu jetru i slezinu, pšenični griz ili prezlu, brašno, beli luk i čvrstu penu od belanaca. Sve mešati dok se ne dobije ujednačena masa. Staviti u hladnjak na 30-60 minuta. Formirati knedle kašikom i stavljati ih u supu koja polagano vri. Kendle se kuvaju 10 minuta od stavljanja zadnje knedle.

Ćulbastija

Goveđe/juneće meso očistiti od žigova i eventualne spoljašnje nečistoće i odvojiti od kostiju i žila. Veće komade premazati uljem i ostaviti na hladnom mestu na 24 časa. Odležalo meso ravnomerno isporcionisati u vidu šnicli. Isečeno mesto istucati, posoliti i pobiberiti. Pripremljeno meso peći na plotni od štednjaka ili roštilju, s tim što plotnu ili roštilj treba premazati uljem. Kada ćulbastija porumeni s jedne strane, okrenuti je na drugu da porumeni. Servirati sa seckanim crnim lukom.

Natur šnicla

Meso iseći na podjednake šnicle vodeći računa da se mišićna vlakna ne seku uzduž već popreko. Šnicle istucati s jedne strane, posoliti i tucanu stranu uvaljati u brašno. U vrelu masnoću stavljati tucanu i pobrašnjenu stranu i pržiti da porumene. Šnicle prevrnuti dok ne porumene i s druge strane. Kad se šnicle isprže u istoj masnoći popržiti brašno koje je ostalo da porumeni, podliti vodom da se dobije 1 dl po osobi, vratiti šnicle u posudu te kuvati dok meso ne omekša.

Škembići

Očišćen goveđi/juneći želudac naliti vodom u posudi za kuvanje, dodati mrkvu, peršunov i celerov koren, četvrtinu crnog luka, deo belog luka, biber u zrnu, lovorov list i so, te kuvati dok želudac ne omekša. Kuvani želudac iseći na kockice. U posudi zagrejati masnoću pa dodati slaninu i crni luk. Dodati brašno pa ostatak belog luka, papriku u prahu, dodatak jelima, koncentrovani sok od paradajza, sve promešati i preliti vodom u kojoj se kuvao želudac. Kuvati 20 minuta i dodati isečeni želudac i kuvati još 10 minuta. Začiniti i poslužiti.

Krompir sa spanaćem

U deo masnoće dodati luk i pržiti da porumeni. Dodati papriku u prahu i beli luk, dodatak jelima pa na kocke isečeni krompir. Podliti toplom vodom i pustiti da prokuva. U posebnoj šerpi ili kazanu blansirati očišćeni spanać, ocediti i krupnije iseći. Kada krompir prokuva, dodati isečeni spanać i pustiti da kuva dok krumpir ne omekša (15 minuta). Posoliti, dodati koncentrovani sok od paradajza i jelo zapržiti zaprškom napravljenom od preostalog brašna i masnoće. Jelo sa zaprškom kuvati još 20-30 minuta.

Kačamak palenta

U toplu vodu (2 dl) dodati masnoću i so i zagrevati do stepena ključanja. Kada voda počne da struji dodati kukuruzno brašno (50 grama) instant i kuvati na tihoj vatri uz stalno mešanje 3-5 minuta. Kačamak palenta se služi kao samostalno jelo sa mlekom, kiselim mlekom, jogurtom ili kao prilog uz paprikaše, gulaše, perkelte, dinstana i špikovana mesa, ribu i slično. Deli se ravnom francuskom kašikom. Ovaj normativ obezbeđuje oko 250 grama gotovog jela.

Pilav

U deo vrele masnoće dodati seckani luk i pustiti da porumeni. Na poprženi luk dodati konzervirani đuveč i dodatak jelima. U posebnoj posudi na deo vrele masnoće dodati prebrani pirinač i pržiti ga da glazira. Zatim zaliti pripremljenom tečnošću sa đuvečom koji ključa. Normalno posoliti, dodati samleveni biber, peršunov list, promešati i ostaviti da kuva 20-30 minuta. Posle toga skinuti s vatre i ostaviti da odstoji 10-20 minuta da pirinač nabubri i upije tečnost. 

Papazjanija

U pogodne posude staviti na kocke isečeni krompir, zatim dodati: isečeni luk, mrkvu na kolutove, kupus isečen na kriške, peršunov list, celerov koren i list, beli luk, goveđe meso isečeno na kocke, konzervirsanu boraniju, konzervisan đuveč, koncentrovani sok od paradajza razmućen u malo tople vode, papriku u prahu i masnoću. Sve dobro izmešati, politi vodom, s tim da tečnost dopre na 2/3 visine od složenih artikala. Posude poklopiti i kuvati dok svi artikli ne omekšaju.

Makarone na mornarski

U vrelu masnoću dodati suvu slaninu, sečenu na kockice, malo je propržiti pa dodati seckani luk. Na proprženu slaninu i luk dodati dodatak jelima i beli luk pa dodati paradajz sečen na kriške. Dinstati dok paradajz ne omekša. Isključiti toplotu, posoliti i pobiberiti i staviti sitno seckani peršunov list. U ključaloj vodi skuvati makarone 10-15 minuta uz povremeno lagano mešanje. Isključiti toplotu i ostaviti 10-15 minuta da testenina nabubri. Makarone i sos sjediniti i izmešati.

Puding od vojničkog dvopeka

Dvopek izrendisati (na univerzalnoj kuhinjskoj mašini sa najsitnijim rendetom) pa u njega dodati razmućena jaja i dobro izmešati. Ovu masu sipatu u proključalo mleko u koje je prethodno dodat šećer i vanilin šećer. Sve zajedno kuvati uz stalno mešanje 5-10 minuta. Skinuti s vatre pa preručiti (kutlačom od 2,5 dl) u šolje koje prethodno treba ovlažiti hladnom vodom. Kada se puding u šoljama potpuno ohladi i zgusne, presuti ga u male tanjire i preliti voćnim sirupom.

Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Komentari 439
Objavili karte: Evo kad dolazi novi snijeg. Bit će i do 25 cm
ZABIJELIT ĆE

Objavili karte: Evo kad dolazi novi snijeg. Bit će i do 25 cm

Čini se da ćemo u 2025. godinu ući bez većih oborina. Prve naznake novog snijega stižu malo kasnije
'Svećenik nije htio blagosloviti dom jer sam u drugom braku. Rekao mi je da se razvedem!'
SKANDAL U SLAVONIJI

'Svećenik nije htio blagosloviti dom jer sam u drugom braku. Rekao mi je da se razvedem!'

Nakon svega sin me u suzama pitao me hoću li se sad razvesti i gdje će oni. U šoku sam, rekla nam je Slavonka. Iz župe su nam odgovorili da se radi o nesporazumu